Palestina za umjetnika Slimana Mansoura bila mnogo više od mjesta na karti. Bila je pejzaž djetinjstva, porodično naslijeđe, izgubljeni dom, sjećanje i pripadnost – sve ono što se može sačuvati i kada se granice, gradovi i životi mijenjaju. Upravo zato njegove slike nisu samo umjetnička djela, već svojevrsna vizuelna mapa palestinskog identiteta.

Jedan od najznačajnijih palestinskih umjetnika savremenog doba preminuo je u ponedjeljak, 24. augusta u 79. godini. Vijest o njegovoj smrti potvrdila je porodica, a palestinska novinska agencija WAFA navela je da je iza njega ostala više od pet decenija duga umjetnička i kulturna karijera. 

Mansour je rođen 1947. godine u Birzeitu, nedaleko od Ramallaha, a odrastao je između Birzeita, Betlehema i Jerusalema. Studirao je likovnu umjetnost na Akademiji Bezalel u Jerusalemu, gdje je izgradio temelje umjetničkog jezika koji će kasnije postati prepoznatljiv daleko izvan Palestine. 

Kada pejzaž postane čuvar sjećanja

U njegovom radu maslina nikada nije bila samo maslina, niti narandža samo plod. Masline, narandžine krošnje, kamene terase, palestinska sela, tradicionalni vez, žene u narodnoj nošnji i prizori Jerusalema postajali su simboli zemlje, života i kolektivnog pamćenja.

Mansour je tokom sedamdesetih počeo graditi vizuelni jezik koji će snažno obilježiti palestinsku umjetnost. Njegovi motivi povezivali su svakodnevni život sa historijom i iskustvom gubitka: narandžino drvo vezivano je za Nakbu 1948. godine, dok je maslina postala jedan od ključnih simbola zemlje i posljedica okupacije nakon 1967. godine. 

Posebno mjesto u njegovom opusu zauzima Jerusalem. Jedna od njegovih najpoznatijih slika, "Camel of Hardship", odnosno "Deva tereta", nastala početkom sedamdesetih, prikazuje čovjeka koji na leđima nosi ogroman teret oblikovan poput oka, unutar kojeg je prikazan Jerusalem s Kupolom na stijeni. Slika je s vremenom postala jedna od prepoznatljivih vizuelnih predstava palestinske čežnje za domom i Jerusalemom. 

Kod Mansoura je zemlja gotovo uvijek bila živa. Ona se nije pojavljivala kao pozadina, već kao jedan od glavnih likova njegovih slika.

Umjetnost kao otpor

Mansour nije bio samo slikar. Bio je i skulptor, autor i karikaturista, ali i jedan od ljudi koji su aktivno učestvovali u izgradnji palestinske umjetničke scene.

Godine 1973. bio je među osnivačima Lige palestinskih umjetnika, a 1994. učestvovao je u osnivanju umjetničkog centra al-Wasiti u Jerusalemu, koji je bio usmjeren na povezivanje umjetnika i očuvanje palestinske umjetnosti. 

Posebno važan trenutak dogodio se tokom Prve intifade. Mansour je 1987. godine, zajedno s umjetnicima Verom Tamari, Tayseerom Barakatom i Nabilom Ananijem, osnovao kolektiv New Visions. Umjetnici su bojkotovali materijale uvezene iz Izraela i počeli koristiti ono što su mogli pronaći u vlastitom okruženju – zemlju, glinu, kafu, kanu i druge prirodne materijale. 

Tako je i sam proces stvaranja postao dio poruke njegovog umjetničkog rada: materijal iz zemlje pretvarao se u umjetnost o toj istoj zemlji.

Više od pet decenija umjetnosti

Mansourova umjetnost s vremenom je postala prepoznatljiva širom svijeta. Njegova djela izlagana su na brojnim međunarodnim izložbama, od Pariza i New Yorka do Amana, Sharjaha, Dubaija i Turske, a za svoj rad dobio je značajna priznanja.

Među njima su Palestine Prize for the Visual Arts i Grand Nile Prize na Bijenalu u Kairu 1998. godine. Dvadeset jednu godinu kasnije UNESCO mu je dodijelio UNESCO-Sharjah Prize for Arab Culture, priznanje koje se dodjeljuje za izuzetan doprinos promociji i širenju arapske kulture. UNESCO je tada Mansoura opisao kao jednog od najutjecajnijih umjetnika koji djeluju u Palestini, ističući da je više od pola stoljeća kroz svoje slikarstvo izražavao palestinski identitet. 

I upravo u tome možda leži najvažniji dio njegovog naslijeđa.

Mansour nije samo slikao Palestinu. On ju je čuvao u bojama, oblicima i simbolima. Njegova stabla, žene u izvezenim haljinama, sela, kamenite padine i Jerusalem postali su slike koje prenose priču o jednom narodu iz generacije u generaciju.

Zato njegov odlazak nije samo gubitak jednog velikog umjetnika. To je odlazak autora čiji je rad postao dio kolektivnog vizuelnog pamćenja Palestine – umjetnika koji je pokazao da se dom može čuvati i na platnu, a sjećanje učiniti dovoljno snažnim da traje i onda kada je stvarnost pokušava izbrisati.