Ne postoji transcendentalni muzički pokret u 20. stoljeću u kojem Quincy Jones nije učestvovao (i na koji nije utjecao na bolje). Od prvih jazz orkestara do hip hopa, soundtracka, soula, popa... Od Counta Basieja do Beyoncé, od Franka Sinatre do Michaela Jacksona, od Raya Charlesa do Amy Winehouse. Ovaj čovjek, koji je rođen kao siromah koji je "morao jesti štakore", kako je sam priznao, radio je sa svima njima i bio prisutan u svima njima. Postao je jedan od temeljnih ljudi popularne muzike, piše danas El Pais povodom vijesti o smrti ovog titana muzičke industrije u 91 godini života.
Quincy Jones preminuo je u svom domu u Bel Airu u Los Angelesu, objavila je njegova porodice. "Večeras, punih, ali slomljenih srca, moramo podijeliti vijest o smrti našeg oca i brata Quincyja Jonesa", stoji u saopćenju. “I dok je ovo nevjerovatan gubitak za našu porodicu, slavimo sjajan život koji je on živio i znamo da nikada neće postojati drugi poput njega.” Doista, živio je punim životom, kako je sažeo u posljednjim redovima svoje vrtoglave autobiografije Q, objavljene 2001. godine: “Živio sam život intenzivno, poput onih koji su bili prije mene i koji su bili dovoljno ljubazni da me dovedu ovamo, učeći me da pristupim kreativnosti sa skromnošću i odgovorim na uspjeh s milošću. Imali su stila, dostojanstva i ponosa. Živjeli su i voljeli s istim bijesom s kojim su igrali: to je sve što sam ikada želio. To je oduvijek bio moj san.”
Jones je treći iza Beyoncé i Jay-Z-ja u pogledu nominacija za Grammy svih vremena (80 prema 88 za svakoga) i također treći najnagrađivaniji izvođač, s 28 osvojenih nagrada.
Osim njegovog ogromnog muzičkog rada kao producenta, aranžera i kompozitora (uz izdavanje vlastitih ploča), Jonesova vrijednost leži u činjenici da je otvorio vrata muzičke industrije crnačkoj zajednici. Bio je poduzetnik i neupitna ličnost koja je uvijek poticala i promovirala crne muzičare. Ne zaboravimo da je riječ o pedesetim, šezdesetim, sedamdesetim godinama... prošlog stoljeća, kada su u mnogim dijelovima Sjedinjenih Država rasizam i segregacija bili latentni.
Njegov najznačajniji uspjeh bilo je vjerojatno izdanje Thrillera Michaela Jacksona 1982., najprodavanijeg albuma svih vremena. Međutim, nikada nije želio da ovaj veliki uspjeh zasjeni njegovu karijeru i njegov talent. U intervjuu za El Pais 2009. godine, kada su ga pitali postoji li rivalstvo s Michaelom Jacksonom, rekao je: “Radio sam s Louisom Armstrongom, Frankom Sinatrom, Nat King Coleom, Billie Holiday, Arethom Franklin i, prije svega, Ray Charlesom... Mislite li da bih mogao biti ljubomoran na Michaela Jacksona? Michael nije bio tako talentiran. Bio je sjajan, ali nije bio u ligi ovih koje sam sad spomenuo. Imao sam sedmero djece i bio u 40 filmova. Nemam vremena da ga gubim na gluposti.”
Quincy Jones rođen je u Chicagu 14. marta 1933. i imao je teško djetinjstvo. Njegova mentalno bolesna majka napustila je dom dok je Jones bio dijete. Njega i brata ostavili su da ga odgajaju otac stolar i baka.
“Moja baka je bila jedna od onih koja ništa nije bacala, a nije ni imala šta bacati. Kuhala je što god joj je došlo pod ruku: lasice, kokoši, štakore…” Nisu imali ni struje ni vode. Godine 1943. Jonesov otac preselio se sa svoja dva sina u Bremerton, Washington, nakon što je pronašao posao u brodogradilištima. Ponovno se oženio, usvojio troje djece i dobio još troje. Bilo je ukupno osmero djece, a Jonesa i njegovog brata najmanje je voljela maćeha. “Nisam imao kontrolu nad time gdje sam živio, nisam imao kontrolu nad svojom bolesnom majkom, svojom nemilosrdnom maćehom i svojim usijanim ocem. Nisam mogao kontrolirati nasilne bijelce koji su me tukli jer sam crnac, niti buržoaske crnce koji su me prezirali jer sam previše siromašan. Ali mogao sam kontrolirati muziku. To je bio jedini svijet koji mi je dao ljubav i slobodu", ispričao je u memoarima.
Quincy je slučajno pronašao muziku. Jednog dana motao se uokolo tražeći hranu sa svojim bratom i prijateljem u Sinclair Heightsu, odvojenoj zajednici u Bremertonu; ušli su u rekreacijski centar i naišli na klavir. Počeo je igrati i našao "mir". Bilo mu je jedanaest godina. Rano sazreli genij, počeo je svirati rog u školi, a s trinaest je već radio aranžmane za trubača Clarka Terryja. Kada je imao 14 godina upoznao je još jednog genijalca, Raya Charlesa (16) i od tada su počeli raditi zajedno. Charles je bio primjer za Jonesa. “Volio sam ga gledati kako sam kupuje, sam kuha, pere odjeću. Vidio sam ga kako prelazi ulicu bez štapa ili psa [Ray Charles je bio slijep], izbjegavajući promet... I rekao sam sebi: 'Šta, dovraga, ako on to može, mogu i ja.'” S 18 godina, Jones je počeo živjeti od muzike kada se pridružio orkestru Lionela Hamptona.
U dobi od 23 godine obišao je Južnu Ameriku i Bliski istok kao muzički direktor i aranžer Dizzyja Gillespieja. Nedugo nakon toga smogao je snage voditi vlastiti big band. Godine 1961. angažiran je kao muzički direktor za diskografsku kuću Mercury i radio je s Ellom Fitzgerald, Dinom Washington, Frankom Sinatrom, Peggy Lee, Sarah Vaughan i Sammyjem Davisom Jr.
U to je vrijeme počeo komponovati i filmsku muziku: The Pawnbroker, In Cold Blood, In the Heat of the Night i The Colour Purple. Na televiziji je bio producent poznate serije The Fresh Prince of Bel-Air, a komponovao je muziku za bezbroj serija, poput The Bill Cosby Showa. U šezdesetima mu je jazz postao previše te se počeo baviti soulom, popom i kasnije hip hopom. Godine 1985. postigao je još jedan podvig organiziravši snimanje We Are the World, humanitarnog hita koji je prikupljao sredstva za ublažavanje gladi u Etiopiji.
Ali jedan od njegovih najambicioznijih projekata tek je uslijedio. Učinio je to 1989. godine kada je objavio album Back on the Block na kojem je uspio okupiti talente afroameričke muzike iz nekoliko generacija: Milesa Davisa, Ice-T-ja, Chaku Khana, Ellu Fitzgerald, Big Daddy Kanea, Dizzyja Gillespieja, Georgea Bensona i Bobbyja McFerrina. Album je osvojio šest Grammyja.
Od ranih dana hip hopa, njegove pjesme i ritmovi obrazovali su zvijezde žanra, uključujući Tupaca Shakura, koji je hodao s njegovom kćeri Kidadom kad je reper ubijen 1996. Jones se ženio tri puta i imao je sedmero djece. Svoje kasnije godine posvetio je dobrotvornim aktivnostima, vodeći razne organizacije koje su često bile usmjerene na pomoć afroameričkoj zajednici. U svojim memoarima, Quincy Jones, koji je imao 67 godina kada ih je napisao, opisao je kako je želio da ga isprate nakon njegove smrti: “Kad odlazim, želim otići sa stilom, baš kao što sam pokušavao živjeti. I želim da moji prijatelji imaju sjajnu zabavu.”
Čak je predložio popis pjesama, na kojem su, između ostalih, bile: Somewhere, Aretha Franklin; How Do You Keep the Music Playing od Jamesa Ingrama i Patti Austin; Kind of Blue od Milesa Davisa i bilo šta od Franka Sinatre i Raya Charlesa. Oproštajni moto? “Nastavite sa dernekom!”
