Ako kažemo samo ime i prezime, a ono glasi Eugene Wright, čak ni ozbiljnijim poznavaocima jazza ono neće značiti ništa, ali ako kažemo da je on bio integralni dio kvarteta jazz pijaniste i kompozitora Davea Brubecka i da je svirao u legendarnoj skladbi Take Five s LP-ija Time Out iz 1959. godine, stvar će se malo razbistriti. Eugen Joseph Wright (rođen 1923. godine u Chicagu) napustio nas je u svojoj 97. godini 30. decembra 2020. godine kao posljednji član tog čuvenog kvarteta u kome je djelovao punih deset godina. Pogledajte fotografiju te sjajne grupe u kojoj su bili i bubnjar Joe Morello i alt-saksofonist Paul Desmond, pa ćete zapaziti da je Eugen u njoj jedini tamnoputi glazbenik. Dešava se to 50-tih i 60-tih, kada je rasna segregacija bila još izuzetno naglašena.

KAKO JE SVE POČELO

Priča o sastavu The Dave Brubeck Quartet i njegovom basisti koji je svojim stamenim basiranjem davao definitivnu podlogu eksperimentima naklonjenom Daveu Brubecku (1920–2012) izvanredno je zanimljiva. Brubeck je u svom studiju glazbe učio kod klasičnih kompozitora, Dariusa Milhauda prije svih. Dakle, jedan od onih koji će u jazz banuti s klasičnim obrazovanjem iza sebe i odmah krenuti da ta dva svijeta u svojim kompozicijama i izvedbama spaja u cjelinu. Paralelno tih 50-tih godina, kad je vodio male sastave, Vlada Amerike dat će veliki novac da bi jazz predstavila na svjetskoj sceni kao propagandni pothvat koji je trebao pokazati da i oni imaju autentičnu kulturu, ako ih već Sovjetski Savez zasipa klasičnom glazbom, baletom i tomu slično. Pa su glazbenici poput Louisa Armstronga, Dizzyja Gillespieja i njegovog orkestra, Davea Brubecka i još neki krenuli na dobro sponzorirane turneje koje su obuhvaćale i zemlje u koje američki jazz nikad nije došao, sve do Rumunije, Jugoslavije i Bliskog Istoka, a onda i SSSR-a. Dešavalo se to 50-tih godina i Brubeck će sa svojim sastavom banuti jednog dana u Istanbul i nakon koncerta šetati po gradu gdje će vidjeti uličnog svirača koji je svirao neku melodiju u čudnom ritmu 9/8. Zapitao se zašto ne bi klasični 4/4 metar miješao s ovim razlomljenim balkanskim, kao što se u svojim skladbama već koristio bahovskom polifonijom i naslijeđem europske klasične glazbe. I tako će koncem 50-tih nastati tema kojoj će po onoj Mozartovoj dati ime Blue Rondo a la Turk. Neparni balkanski metri miješali su se s klasičnim swingom i za to je trebalo naći glazbenike kojima će takva glazba biti razumljiva. Alt-saksofonist Paul Desmond (1924–1977) već je bio tu, ali bubnjar je bio problem jer su svi odbijali da tako nešto odsviraju; sve dok nije naletio na poluslijepog Joea Morella (1928–2011), kojem se takva glazba učinila zanimljivom. Tražio se još kontrabasista koji će moći odgovoriti tim teškim za ritmičare zadacima i našao ga u tamnoputom Eugeneu Wrightu. Dešava se to početkom 1958. godine i jedna od najvažnijih malih formacija jazza bila je sklopljena. Morello i Wright odlično su se slagali, basist je svirao temeljne linije te kompleksne glazbe u kojoj je podjednako bilo klasičnog jazza i swinga, koliko i europske glazbene tradicije, ali i zavodljivog šmeka glazbe s Balkana i Bliskog istoka. Paul Desmond dodat će temu Take Five, pisanu u 5/4, Brubeck opet skladbe u kojima su bili prisutni i valceri, ali i ritmovi Balkana i oni snimaju u ljeto 1959. godine u studijima u New Yorku s legendarnim producentom Teom Macerom album kome daju naslov Time Out. Omot albuma uradio je apstraktni slikar Neil Fujita. Izdavač je bio “Columbia Records” i stvar se odvijala munjevito; ta ploča cerebralna i sa zadivljujućom energijom i maštom izazvala je veliku pažnju, posebno bijele srednje klase u Americi i još više studenata kojima je takva glazba nasušno nedostajala.

Godina u kojoj se ta ploča pojavila jeste godina prevrata za jazz; iste će godine Miles David izdati svoje važne ploče, free jazza pionir Ornette Coleman također, kao i kontrabasist i kompozitor Charlie Mingus. Jazz se udaljava od plesne glazbe definitivno i svojim eksperimentiranjem postaje artistički artefakt prve kategorije. Time Out će se za dvije godine prodati u više od 2 miliona primjeraka, popeti se na vrh rang-lista najprodavanijih ploča. Single skinut s njega Take Five također će zabilježiti veliku prodaju; ukratko – Dave Brubeck kvartet će biti istinski popularan i uspješan, toliko da će tjednik Time na jednu od svojih naslovnica staviti sliku upravo Davea Brubecka.

PODUČAVAO KONTRABAS NA AKADEMIJAMA

Vratimo se sad našem heroju koji je, eto, napunio skoro 100 godina prije nego što nas je napustio kao posljednji član legendarnog kvarteta Davea Brubecka. Rođen u Chicagu, Eugen Wright učio je zarana svirati kornet i vodio je veliki orkestar u rodnom gradu, da bi se jednog dana prebacio na kontrabas, koji isprva uči sam, da bi kasnije otišao i na neke od važnih škola i kod mentora koji su ga naučili i disciplini, ali i tomu što je to vrhunski odsvirani swing. Dobiva nadimak Senator i kreće raditi s velikima, prije svih ulazi u legendarni swing big band Counta Basiea, a njegov kontrabasist Walter Page bio mu je uzor, a onda je u društvu sa svima; od Errolla Garnera do pjevačice Billie Holiday, svira sa saksofonistima Sonnyjem Stittom, Charliejem Parkerom, Arnettom Cobbom, te Geneom Ammonsom, u kvartetu je klarinetiste Budyja DeFranca, s kojim putuje po Europi, a svira i s vibrafonistima Redom Norvom i Calom Tjaderom. Upravo će ga u grupi ovog zadnje spomenutog zapaziti Dave Brubeck i unovačiti ga za svoj kvartet, koji je formirao početkom 1958. godine. Sve ostalo čista je legenda, grupa postaje iznimno popularna, s njom će snimiti 30-tak albuma, neki su od njih i koncertni, i putovati po cijelom svijetu. Eugen Wright uparen s Joeom Morellom bio je idealan temelj glazbe koju je kvartet zastupao. Klasični swing miješao se s bahovskom polifonijom i poliritmijama, ali nikad kvartet nije upadao u dosadno i isprazno intelektualiziranje, mada su ih mnogi upravo za to optuživali. Bit će i dio ekipe koja realizira mjuzikl The Ambassadors, koji Dave Brubeck potpisuje sa svojom suprugom, s glasovima Louisa Armstronga i Carmen McRae, a koji je tematizirao upravo te turneje američkih grupa po svijetu, u kojima su crni glazbenici bili istinske zvijezde, a u domovini i dalje pod presijom rasnih zakona i segregacije.

Ovdje treba podastrti priče o tomu kako je dočekivan i tretiran Dave Brubeck kvartet u vrijeme kada je bio iznimno popularan. U više navrata organizatori su, posebno na jugu Amerike, odbijali da im produciraju koncerte jer je grupa imala jednog tamnoputog člana, ali Brubeck je uvijek odbijao da ga zamijeni i radije nije nastupio nego napravio takav kompromis. Jednom prigodom na nekom od univerzitetskih gigova, koji su okupili nekoliko hiljada vatrenih poklonika studenata, organizator je bio zabrinut kako će koncert proći zbog Eugenea Wrighta i onda je tražio da se on postavi duboko nazad na bini da se ne vidi dobro. I kad je publika nakon koncerta skočila oduševljena sofisticiranom, ali i dinamičnom glazbom, Brubeck će najaviti sve članove, iz pozadine je došao Wright i pred tako raspamećenom masom nije bilo uzmaka; slavili su ga kao dio nečega što je bila i jeste istinska, vitalna američka kultura.

Godine 1968. Wright i Brubeck razići će se sporazumno i prijateljski da bi se iznova sastajali u više navrata da obnove energiju jedne od temeljnih grupa modernog jazza. Naš će basist nastaviti da nastupa i snima s velikanima jazza, posebno s pijanistima: u triju je jamajkanskog pijaniste Montyja Alexandera, te još jednog poznatog – Vincea Guaraldija, radi u losangeleskim studijima kao traženi sideman, snima glazbu za filmove i podučava kontrabas na nekoliko akademija; ukratko, vodi život uglednog glazbenika koji je svojim sviranjem gradio najljepšu priču jazza.

I ostali članovi tog kvarteta bili su uspješni. Brubeck će pisati puno glazbe, ne samo jazza, nego i one klasične, voditi male sastave, odgojiti četiri sina koji su se posvetili jazzu i s njima nastupati, u više navrata gostovati i u Jugoslaviji. Joe Morello će svirati s engleskom pijanisticom Marian McPartland, s kojom će stupiti i u zakonsku vezu, a kasnije biti i traženi edukator. Njegov je učenik bio Max Weinberg, koga znamo kao temeljnog člana paklene ritam-sekcije jednog od najboljih rock-kolektiva uopće – onoga koga je pod imenom E Street Band vodio i vodi Bruce Springsteen, a njegov solo u skladbi Take Five smatra se i dan-danas jednim od najljepših ikad odsviranih u jazzu.