Noć prije akcije u bazi niko ne spava. Svi gledaju kako prekratiti vrijeme do polaska. S planom smo upoznati, znamo i teren prilično dobro, a, hvala Bogu, imamo i čime. Ali konfiguracija terena i slaba tačka – a to je cesta – sve nas čini nervoznima.

Oko 2:30 zadužujemo naoružanje, municiju i ostalu opremu. Postrojavamo se u kasarni, spremni smo za polazak. Pod okriljem noći autobusi nas voze prema Gradačcu. Kroz mahale stižemo na napuštenu teritoriju na kojoj je nekoliko porušenih kuća, odakle pješke idemo prema položajima nedaleko od Novalića.

Stižemo do još jednog mjesta na kojem su kuće porušene i tu se zaustavljamo. Smještaju nas u podrume, čekamo da demineri obave svoj dio posla.

Oko 3:30 napokon krećemo. Prolazimo kroz naše tranšeje do tačke gdje ih napuštamo i rubom rijetke šumice polazimo prema cesti. Ispred nas, a još je mrak, korak po korak, idu demineri i posljednji put pipalicama bockaju zemlju da bismo se sigurno dokopali jurišnog položaja uz samu bankinu. Naši su nas upozorili da su prilikom povlačenja ostavili nekoliko protivoklopnih mina oko kojih su bile i nagazne mine.

Napokon smo se rasporedili uz bankinu, duž drvene oplate s desne strane ceste. Jedni su otišli malo više udesno, prema šumarku, smještenom odmah do raskrsnice, a naša se grupa razvukla uz bankinu na lijevoj strani, uz rijetku šumicu. U sredini je bio prostor dugačak dvadeset-trideset metara, na kojem se niko nije nalazio. Čekali smo na znak od suboraca iz Srebrenika. Oni su trebali udariti prvi jer su bili najbliži raskrsnici.

Tačno u 4:00 začuo se prvi RPG. U onoj tišini ranog sabaha odjeknula je ta eksplozija nevjerovatno jako. Tada je neko od naših, krupnim glasom, kao preko kakvog megafona, povikao: “Tekbir!!!” Na to smo svi povikali ono što slijedi: “Allahu ekber!” A onda je naš protivoklopnjak opalio RB-om na isturenu zemunicu u ovom slobodnom pojasu. Pogađa! Onda tuče i drugom minom. Opet pogađa!

Bljeskovi pred nama osvjetljavaju sabahsko tamno nebo. Četnici, u prvom momentu, kao da su u šoku. A onda je prema nama sasulo s njihovog položaja. Zrna su se odbijala o cestu, a poznati zvuk “rikošeta” čuo se svud oko nas. Mehmedalija i Osman bili su naprijed. Podigli su se, u dva skoka pretrčali preko ceste i nestali u žbunju.

Opet su odjeknule detonacije iz ručnih bacača i ponovo je sve proključalo ispod uzvišice.

Krenuli smo prema dijelu kanala koji je ulazio ispod ceste. Sve je to sada ličilo na dva lijevka. S obje strane slijevala se vojska ka toj rupi ispod ceste, iskačući potom na cestu, da bi se zatim brže-bolje opet razvlačila ulijevo i udesno.

Najvažnije je bilo što prije se skloniti s ceste i dokopati se šumice s one strane. Četnički mitraljez tukao je nemilosrdno. Ni naši nisu ostajali dužni. Dvije posade ispod raskrsnice davale su nam puškomitraljezima stalnu podršku pucajući prema rovovima na grebenu ispred nas.

Dvojica vojnika padoše pokošeni rafalom na cesti. Mi smo već bili prešli na drugu stranu, pa su ih momci, koji su pošli pretrčavati, uzeli i izvukli natrag.

U onom smo mraku Osman i ja upali u neki kanal. Bili smo do koljena u vodi prije nego što smo se brzo izvukli.

Dvadesetak metara od mjesta na kojem smo iskočili na cestu, s lijeve strane, dočekuje nas četnički bunker. Haman na samoj cesti. Iz bunkera reže sijač. Tuče, srećom, po rijetkoj šumici, čijim smo rubom došli do ceste. Dolje više nije bilo nikog od naših.

S desne su nam strane momci iz Srebrenika, iz Soljanske čete, dobri i hrabri borci.

Puškarnica na bunkeru okrenuta je nizbrdo, pa mu ne dopušta da puca bočno po nama. Nas nekoliko ide ivicom ceste pravo prema njemu. U pauzama, kada četnici zastaju s pucnjavom, zovemo ih na predaju. Naslonjeni na uzbrdicu s njegove lijeve strane, sada jasno vidimo bunker. Gore, samo desetak metara iza nas, prolazi tranšeja koja ga povezuje s drugim bunkerom postavljenim ispod šumice.

Vrata bunkera malo se odškrinuše i četnik prema nama uputi kratak rafal. Bio je to signal da se ne žele predati. Uporedo s nama, s druge strane ceste, u pognutom položaju, pretrčao je neko od momaka iz Srebrenika, čučnuo, nanišanio i RPG-om poslao prvu minu direktno kroz vrata. Mi završavamo stvar s nekoliko ručnih bombi.

Uhvatili smo se odmah šume iznad ceste. Jedan od naših odlazi da pogleda stanje u bunkeru. Prije je izašao nego što je ušao. Unutra hršum i raskomadani dijelovi tijela. Kasnije odlaze druga dvojica i vade iz bunkera oštećenu osamdesetčetvorku, nekoliko plavih pancira (vjerovatno otetih od UN-a), minobacač od 60 mm i još neke upotrebljive sitnice koje su se mogle izvući iz tog jada. Sve stavljaju uz jednu stranu bunkera, da neko ponese gore kada zatreba.

Mi smo odmah krenuli lijevo, a ostali desno tranšejom. Na samom vrhu brežuljka, iako smo bili pognuti, zasula nas je salva metaka. Prvi je pogođen pao Safet Beganović. Pogodak u glavu i grudi bio je smrtonosan. Osim njega, bila su teško ranjena dva momka. Odmah su bili izvučeni natrag prema tranšeji.

Ja sam se bacio iza neke debele bukve. Pucao sam povremeno prema bunkeru štiteći momke koji su dolazili prema nama. Osman mi je mahnuo da se prebacim na drugu stranu. Već je bilo svanulo i vidljivost je bila veoma dobra. Mitraljez je kidao drveće ispred mene raznoseći komade zemlje. Nisam znao kako reagirati. Baciti se na zemlju? Potrčati prema prvom debljem stablu i zaleći iza njega? Sve se u takvim trenucima zbrka u glavi. Srećom, nije to trajalo dugo, tek nekoliko sekundi, ali se meni činilo kao vječnost. U stvarnost me je prizvala upravo sama stvarnost.

Vidio sam kad je Ramiz dotrčao ispod brda s osom i stojeći ispalio je u zemunicu. Odjeknula je strahovita detonacija, a dim u obliku gljive izvio se kroz grane visokih bukvi.

Ponovo je proključalo od pucnjave s naše strane. Skočio sam i preko tranšeje našao se na drugoj strani. Četnik je izašao, a samo što je pokušao da iskoči iz tranšeje, rafal ga je sasjekao preko leđa. A onda još jedna detonacija. Balvani na zemunici razletješe se, a plamen suknu u nebo.

Uskočili smo u tranšeju i krenuli nizbrdo. Vidjeli smo kako četnici bježe niz stranu spašavajući gole živote. Za nepunih pola sata ovladali smo cijelom ovom linijom i sastavili se s Drugim gradačačkim bataljonom.

Na našoj teritoriji ostalo je jedanaest mrtvih četnika, koje njihovi nisu uspjeli izvući, a ove linije nikada više nisu maknute natrag do kraja Agresije.