Dr. sc. Alen Kalajdžija viši je naučni saradnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, u kojem je obavljao i funkciju direktora u dva mandata. Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike.

Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je u 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike. U drugom dijelu jezičkih savjeta dr. sc. Alen Kalajdžija nastavlja osvrt na slovo /h/, koje je dalo specifičan pečat bosanskom jeziku.

Nema kuće u kojoj je nije, nema dana kada se ne pije

Nema kuće u kojoj je nije, nema dana kada se ne pije. Nema mjesta u kojoj ne čini dio društvenog rituala ispijanja – kahve. Istina, neki piju i kafu, a poneko i kavu. Zašto pijemo na tri načina ovaj crni napitak? Ova je riječ na Balkan došla posredstvom osmanskih Turaka, koji su je preuzeli od Arapa, a ovi opet od Etiopljana, starih Abesinaca. U obliku qahweh došla je u arapski jezik, a ime je dobila po etiopskoj regiji Kaffa. Zašto je u arapski jezik došla u obliku kahva, nije mi poznato. Posebno ističem da Petar Skok u svom Etimološkom rječniku navodi samo natuknicu kahva, dok kafe i kave nema jer su formirani sekundarno. U svakom slučaju, na Balkan je došla u obliku kahva.

Do kraja 19. stoljeća u bosanskim izvorima dominantno se navodi u obliku kahva, a u bošnjačkoj epici, konkretno u Hörmannovoj zbirci, samo jedan pjevač pjeva kafa, svi ostali imaju kahvu. Nije zabilježen oblik kava. U savremenom jezičkom saobraćanju jako je raširen oblik kafa. Ovaj oblik mogao je doći iz dvaju izvora: asimilacijom skupine -hv- u -f- (kao hvala u fala) ili je moglo doći iz evropske sredine u kojoj se pojavljuje -f-. Vrlo je moguće da su oba procesa potpomagali formiranje oblika kafa.

Dakako, taj oblik forsiran je u jugoslavenskim dobu pa je i danas vrlo živ, dok se oblik kahva u laičkom poimanju smatra arhaičnim i ruralnim. Ako neka pojava postane raširena, ona unutrašnjim jezičkim mehanizmima briše moguće ekspresivne i druge konotacije. Sagledajući etimologiju, tradiciju i rasprostranjenost oblika, u bosanskom jeziku preporučen je oblik kahva. Nisam siguran treba li u bosanskoj normi kafa, ali je očito da kava ne ide u bosanski vokabular. Vrijeme će pokazati svoje, a do tada, valja nam je piti, pa kud puklo...

Nešto je truhlo u zemlji Danskoj!

“Nešto je trulo u zemlji Danskoj”, “Kupio sam auto boje trule višnje”, “Kosti su im istrule” – samo se neke od formulacija, rečenica koje se mogu čuti i vidjeti. A je li baš tako, da je sve to tako trulo? Bit će da su ukrivu oni koji ne znaju izgovarati i pisati glagol truhnuti ili pridjev truho (truhao). Kako nas obavještavaju etimološki i komparativni rječnici, korijen ovih riječi glasi truhl s tzv. tvrdim poluglasom na kraju riječi. Potvrda su tome i uporednice u nekim slavenskim jezicima (npr. polj. truchlo; slov. truhel; ukr. protruhnuti; češ. truchliti), a za što su potvrde i u nekada ranije spominjanim riječima lahak, mehak, liha i sl. Inače je ovo -h- nastalo od starijega -s- iza u, prema tzv. ruki-pravilu. Dakle, ako vidimo negdje haman gnjilu krušku, treba znati da je ta voćka truhla i da ide ka gnjiljenju kao višem stepenu truhljenja. Zato se u bosanskim narodnim govorima može čuti: Potruše mi svo (tj. sve) voće. A gdjegdje se koristi i pojorativni izraz za koga: truhlo. Zato je nešto truhlo u zemlji Danskoj. I ako možete imati auto boje truhle višnje, to je mnogo bolje nego da mu je limarija truhla!

Mana ili, bosanskije kazano, mahana

Ljudi je manje-više svi imaju: manu ili, bosanskije kazano, mahanu. Ova riječ u psl. jeziku bila je ovakvog oblika i nije se mijenjala već više od hiljadu godina. U bosanskim i napose bošnjačkim govorima ova je riječ proširena umetkom -ha-, što nema veze s njenom etimologijom. Dakle, ako se držimo etimologije, ispravno je mana. Inače, ima osnovno značenje povezano s imenicom obmana, kao i riječju prevara, mada u savremenom jeziku, usljed semantičkih pomjeranja, dobija osnovno značenje nedostatka, obično nematerijalne prirode. Oblik mahana u bosanskom jeziku nastao je zbog djelovanja tzv. usmene poetske formule, koja je zahtijevala tačno određene metričke obrasce, tačnije određeni broj slogova u stihovima.

Kad je pjevaču ponestao broj slogova, on je jezičkim vještinama umetao slog s -ha-, tako da je dobijen oblik mahana. Slično se dogodilo i s riječju sahat, koja je inače etimološki ispravna u obliku sat. Međutim, snaga umjetničkog narodnog poetskog pripovijedanja bila je toliko snažna da je u narodnom govoru proizvela prestižniji oblik mahana. Kasnije je u srpskohrvatskom dobu ova riječ potisnuta i vraćena na početne postavke: mana. Danas samo jezički osvješteniji i oni koje nije dotakao utjecaj serbo-kroatističke standardizacije govore mahana. Pravilna je mana, ali je bosanski osobenija mahana. Svi je imamo, a težiti nam je da je bude manje pri sebi.

U Pljevljima se čuje leh leh

Ko je bio u Pljevljima, i ko jeste iz ovoga grada, mogao je u bošnjačkom narodnom govoru čuti uzvik leh. Za druge govore u ovom kraju nisam siguran jer nisam čuo, ali za bošnjačke zasigurno znam. Pri tome, to finalno -h dodatno se u izgovoru naglašava kako bi se što bolje čuo, jer je općepoznata činjenica da se glas h na kraju riječi najslabije artikulira. Postavlja se pitanje, otkuda to završno h. Ovaj oblik inače je istog postanja kao i uzvik le odnosno reduplicirano lele, pa se u Pljevljima čuje i leh leh! Koristi se u prilici kad se treba istaći izrazita začuđenost. Zato se pljevaljski Bošnjaci posebno ibrete kad vele leh ili leh leh! Njihove pravoslavne komšije vele lele!

Odgovor na pitanje otkuda to -h, sam se daje. A pametnu išaret dosta.

Proja je isto što i snaja

Danas u jednoj sarajevskoj pekari u Koševskoj ulici vidim da se prodaju projice. Na upit da se i na bosanskom jeziku upiše prohica, uvažena prodavačica posvadi se sa mnom, tvrdeći da nikad u životu nije čula tu riječ, već samo proja. Ostao sam zatečen, objašnjavajući joj da je proja isto što i snaja. Helem nejse. Pronađem u pravopisnom školskom rječniku iz 1970. da je nepravilno proha, a biva ispravno proja. Novi rječnici bosanskog jezika propisuju da se jede proha. Odavno je došlo vrijeme da se govornici bosanskog jezika značajnije opredijele za svoj jezik. Dokle li ćemo, kako li ćemo?

“U vihoru rata ostala mi tuga”

“Otišla si njemu, ne treba mi druga, / u vihoru rata ostala mi tuga”, kako je nekada pjevao Saša Lošić iz grupe “Plavi orkestar” davne 1986. u pjesmi “Fa fa fašista”. Još je Loša tada znao kako glasi pravi oblik. Prema etimološkim podacima, suglasnik h u riječi vihor i vihoriti se postojao je još u praslavenskom jeziku, zajedničkom prajeziku svih Slavena. U slovenskom jeziku vihor je vihra, u slovačkom vihrica, u ruskom vihr, ukrajinskom vihor. U bosanskom javnom prostoru gotovo redovno vijore se zastave Bosne i Hercegovine. Zamijeniti h sa j u staroj sveslavenskoj leksemi znači nemanje jezičke svijesti, kao što je proha postala proja, a snaha snaja. Vakat je da nam duhne kakav blaži vihor i da nam se zastave i mahrame zavihore.