Na društvenoj mreži Telegram kanal je čečenskog vođe Ramzana Kadirova. To je službeni dnevnik akcija pripadnika jedinice “Kadyrovtsy”, zloglasne čečenske milicije koja se bori rame uz rame s ruskom vojskom u Ukrajini. Kadirov, sin ubijenog čečenskog separatiste koji je prešao na rusku stranu, pojavio se prošlog mjeseca u, kako tvrdi, Mariupolju. Kazao je da je tada vlastitim rukama “kaznio” jednog Ukrajinca. U propagandnim videozapisima njegovi ljudi često su prikazani nad tijelima ranjenih ili mrtvih ukrajinskih vojnika prekrivenih krvlju. Sve ove slike opravdavaju reputaciju koju su “Kadirovci” stekli u operacijama od Čečenije preko Sirije do Ukrajine 2014. godine.
Iako Kadirov kaže da njegove snage broje 1.000 pripadnika, niko ne može tačno znati koliko se Čečena bori u Ukrajini niti gdje se tačno nalaze. Posebno jer se Čečeni bore i na strani Ukrajinaca. Kadirov učestvuje sa svojim ljudima u operaciji u Ukrajini kako bi pokazao da je potpuno lojalan Putinu i da želi zadržati utjecaj koji ima kod njega. Glavni je osumnjičeni za ubistva nekih Putinovih protivnika, poput Borisa Nemcova i novinarke Ane Politkovskaje. Zapovjednik čečenskih snaga u Mariupolju Ruslan Geremejev, koji je ranjen krajem marta, jedan je od osumnjičenih za organiziranje atentata na Nemcova 2015. godine.
“Kadirovci” nisu svima jednako simpatični. Neki ih u Rusiji vide kao nasljednike separatista koji su Rusiju natjerali da skupo plati pobjedu u ratu u Čečeniji, gdje su morali srušiti do temelja glavni grad Grozni, isto onako kako danas ravnaju Mariupolj. Historija Čečenije gotovo je neprekidan niz pobuna, ustanaka, kaznenih ekspedicija, terorizma i vjerskog fanatizma. Kako je ta zemlja u svega stotinjak godina prevalila put od ponosnih ratnika za vjeru, slobodu i nezavisnost do plaćenika i poslušnika autokratskog predsjednika koji je od njihove zemlje napravio ono što namjerava učiniti Ukrajini?
U devetnaestom stoljeću zemlje sa sjevera Kavkaza dirnule su maštu mnogih ruskih pisaca i pjesnika. Tolstoj je pisao svoje kavkaske epove, stihove piše i Puškin, kao i Ljermontov, koji se, kao i Tolstoj, borio protiv Čečena kao mladi ruski oficir. Alexandre Dumas posjetio je Kavkaz 1858. i objavio svoj putopis u Parizu. Kako piše Bulent Gokay u svom radu Rusija i Čečenija, duga historija sukoba, otpora i ugnjetavanja, iako su se romantično divili “primitivnoj slobodi” Sjevernog Kavkaza, ruski pisci i pjesnici smatrali su konačni trijumf “ruske civilizacije” nad “egzotičnim plemenima” ovog područja neizbježnom historijskom nužnošću, ali Čečeni nisu djelovali u skladu s idejama ruskih pisaca i pjesnika. Tvrdoglavo su se odupirali ruskim pohodima i borili se za svoju slobodu.
Težnje Čečena zaprepastile su Ruse. Nisu mogli razumjeti zašto bi ova zemlja na njihovu ljubav odgovorila neprijateljstvom i otvoreno željela da se odvoji. Prije sredine 16. stoljeća Rusija nije imala značajnije kontakte s narodima Sjevernog Kavkaza. Situacija se promijenila kada Ivan Grozni osvaja kanat Astrahan na ušću rijeke Volge 1556. godine. Rusija je sada bila kaspijska sila i uključila se u sukobe na Sjevernom Kavkazu. Od 1562. godine Kozaci se naseljavaju duž donjeg toka rijeke Terek i u podnožju Čečenije. Te su kozačke zajednice bile sastavljene od odbjeglih kmetova i plaćenika koji će kasnije postati poznati kao “Tereški kozaci”.
Tokom druge polovine 18. stoljeća knez Potemkin, generalni guverner južne Rusije i nekadašnji ljubavnik Katarine Velike, počeo je provoditi veliki plan da se kozačka linija proširi na cijeli Sjeverni Kavkaz. Razvio je politiku korištenja kozačkih zajednica kao glavnog sredstva za projiciranje ruske moći u regiji. Potemkinov kozački kordon priskrbio je Sjevernokavkasku ravnicu Ruskom Carstvu, ali ruska ekspanzija na Sjevernom Kavkazu naišla je na dugotrajan otpor među Čečenima i Dagestancima.
Vođe otpora postaju čelnici nakšibendijskog bratstva pod vodstvom šejha Mensura, koji je kazao da će Kavkaz učiniti bastionom islamskog otpora Rusima. Do 1785. je privukao brojne sljedbenike, sastavljene uglavnom od Čečena i Dagestanaca. Ruskoj vojsci trebalo je više od pet godina da suzbije pobunu. Mensur je zarobljen 1791, a umro je u zatočeništvu tri godine kasnije.
Nakon jedne generacije oživljava pokret mura, muslimanskih ratnika koji su živjeli u izolaciji u planinama. Od ranih godina 19. stoljeća tri murida pokušavaju organizirati muslimane Sjevernog Kavkaza u jedinstvenu islamsku državu. Kada je 1802. godine Gruzija pripojena Rusiji, sva su se zaraćena muslimanska plemena na Sjevernom Kavkazu ujedinila, a treći od ovih gospodara bio je poznati Imam Šamil. Istine i legende o Šamilovim muridima toliko su neraskidivo pomiješane da je teško biti siguran gdje jedno završava, a gdje drugo počinje. Šamilovim muridima rečeno je da više vole smrt nego da budu razoružani. Nijedan murid nikada nije živ zarobljen. Šamilova se pobuna nastavila u planinama Dagestana i Čečenije četvrt stoljeća, sve do njegovog poraza 1859. godine.
U martu 1917. Čečeni su sa svojim muslimanskim komšijama Ingušima osnovali Ligu ujedinjenih planinskih naroda. Pozvali su na stvaranje savezne republike autonomnih, samoupravnih pokrajina, svaka sa svojim izabranim zakonodavnim tijelom i administracijom. Oni su prepoznali zbližavanje s ostalim narodima Kavkaza kao bitno za ostvarivanje zajedničkih demokratskih ideala na temelju međusobnog poštovanja. To je dovelo do promjene u stavu Kozaka prema Čečenima.
Kada se u maju 1917. u Moskvi sastao Prvi svemuslimanski kongres Rusije, za njegovog je predsjednika izabran Ahmed Salihov. Salihov je u svom govoru na kongresu izrazio svoje ciljeve: vjerska, lokalna, obrazovna, kulturna i pravosudna prava muslimana i njihove političke uprave; prava žena općenito, a posebno u domeni islamskog prava, a prije svega pravo žena da glasaju na izborima za Ustavotvornu skupštinu; prava rada; zemljišna reforma i raspodjela. Ovaj muslimanski kongres također je zabranio poligamiju, odlučio formirati muslimanske nacionalne vojne jedinice i zatražio uvođenje osmosatnog radnog dana.
Boljševici su preuzeli kontrolu nad čečenskim teritorijom krajem 1917. i u martu 1918. u regiji je formirana sovjetska republika. Nazvana je Terek Sovjetska Republika, prema rijeci Terek koja presijeca Sjeverni Kavkaz. Republika Terek, koja je isključivala predstavnike Čečena i Inguša, uspjela je opstati samo do početka 1919. Bjeloarmejci su okupirali područje početkom 1919. i tek 1920. ponovo je uspostavljena sovjetska vlast.
Međutim, Čečeni ustaju protiv sovjetske vlasti na gotovo istim područjima koja je držao Šamil na kraju muridskih ratova: cijeli gornji Dagestan i gornja Čečenija. Pobunjenici nisu bili brojni. Cijelo stanovništvo područja zahvaćenog pobunom nije bilo veliko, a maksimalni broj pobunjenika pod oružjem procijenjen je na ne više od 10.000. Politički program pobunjenika bio je jednostavan: protjerivanje nevjernika i uspostavljanje teokratske države. Nastojali su uspostaviti mali halifat na Kavkazu. Njihova taktika bila je slična Šamilovoj: napadi na sovjetske garnizone i opkoljavanje i uništavanje kolona Crvene armije u uskim planinskim dolinama.
Dana 30. oktobra 1920. opkolili su jedinicu Crvene armije u dolini Arakana i uništili je do posljednjeg čovjeka. Pobjeđivali su još nekoliko puta, ali ipak je Crvena armija bila brojčano jača i sistematski je zauzimala teritoriju. Čečenski vođa Hadži Uzun umro je, a pobuna je u maju 1921. konačno slomljena. Većina vođa ubijena je, a neki su se povukli u planine i borili se sve do 1925. godine, kada su konačno zarobljeni i pogubljeni. Danas je mezar Hadži Uzuna u selu Tsa-Vadeno najpopularnije mjesto hodočašća na cijelom Kavkazu.
Dolazak boljševičke revolucije i njeno oslobađanje regija, kamen temeljac u budućem ustavu koji su osmislili Lenjin i njegovi sljedbenici, dali su građanima mogućnost da postanu nezavisni. Tako je gotovo niotkuda nastao emirat Sjevernog Kavkaza s islamskom vjerom i arapskim pismom u koji je uvršten i ovaj kraj.
Nakon što je 1922. godine Crvena armija preuzela kontrolu nad tim područjem stvorena je Gorska Autonomna Sovjetska Republika, u kojoj je Čečenija imala status suverene regije. Trebalo je četrnaest godina da se rodi Čečensko-Inguška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika. Trajala je do kraja Drugog svjetskog rata, kada je Staljin bez ikakvih dokaza optužio ovaj grad za saradnju s nacističkom invazijom i započeo krvav proces deportacije čečenskog naroda.
Brojevi su bili užasni, 60 posto čečenskih građana umrlo je u staljinističkim čistkama. Deportacije u Kazahstan, Kirgistan i Sibir uključivale su 400.000 ljudi. Svi su prevezeni u teretnim vagonima bez grijanja i hrane. Samo tokom putovanja umrlo je oko 100.000 zatvorenika. To je bilo toliko barbarsko da je Evropski parlament 2004. priznao ovu epizodu kao čin genocida. Bol je trajala sve do 1950-ih, kada se većina Čečena uspjela vratiti u svoju regiju i ponovno uspostaviti ugašenu Čečensko-Ingušku Autonomnu Sovjetsku Socijalističku Republiku, ali, kada su stigli, njihove domove zauzeli su Rusi i Ukrajinci.
Čečensko-ruski sukob jeste jedan od najdužih sukoba u modernoj historiji, proteže se kroz tri stoljeća. Korijeni su mu iz 1785. godine, kada Čečeni ustaju protiv ruskog ekspanzionizma na Kavkazu. Rat je trajao između 1817. i 1864. godine i Rusko Carstvo uspjelo je pripojiti to područje i pokoriti narod. Tokom rata ubijaju i deportiraju pripadnike brojnih neruskih naroda, odgovorni su za masakr nad Čerkezima, koji su nakon toga preseljeni u Osmansko Carstvo.
Međutim, meta su bili i drugi narodi Kavkaza. Na Kavkazu je 1847. bilo oko milion i po Čečena, ali kao rezultat rata i progona, njihov se broj smanjio na 140 hiljada 1861. godine. Rusko Carstvo protjeralo je u Osmansko Carstvo najmanje 39.000 Čečena. Tokom razdoblja Sovjetskog Saveza, 1920-ih i 1930-ih, Čečeni su odbacivali Staljinovu politiku kolektivizacije. Tih je godina Moskva stalno mijenjala svoju teritoriju sve dok zemlja na kojoj su živjeli Čečeni i Inguši nije bila spojena u Čečensko-Ingušku Sovjetsku Republiku 1936. godine.
Godine 1940. počela je još jedna čečenska pobuna, inspirirana dijelom i otporom Finaca sovjetskoj vojsci. Sovjetska avijacija bombardira 1942. godine novonastalu republiku kako bi suzbili pobunu i optužuju Čečene za saradnju s nacistima. Naime, Nijemci su željeli stići do Azerbejdžana, koji je imao ogromne rezerve nafte pa se 1942. godine grupa njemačkih komandosa iskrcala na područje pod kontrolom Čečena kako bi organizirala pobunu protiv Sovjeta, ali im je plan propao.
U SSSR-u je bilo oko 20 miliona muslimana, a Sovjetska vlada strahovala je da bi se muslimanska pobuna mogla proširiti s Kavkaza na cijelu srednju Aziju. U augustu 1942. Wehrmacht ulazi na Kavkaz, ali im ne uspijeva stići do Groznog, a jedini grad koji su nakratko uspjeli zauzeti bio je Malgobek, u kojem su živjeli Rusi. Historičari opovrgavaju veze Čečena s Nijemcima jer za to ne postoje dokazi. Čečeni jednostavno nisu htjeli imati veze ni s Berlinom ni s Moskvom. Optužbe za saradnju s nacistima nikada nisu dokazane ni na jednom sovjetskom sudu.
Ipak, po naređenju Berije, zloglasnog šefa NKVD-a, cjelokupno čečensko i inguško stanovništvo trebalo je deportirati teretnim vozovima u daleka područja Sovjetskog Saveza. Operacija se zvala “Chechevitsa”, a Čečeni je nazivaju “Aardakh” (Izlazak). Pripremana je i planirana od oktobra 1943. godine. Beria se žalio Staljinu na “nizak nivo radne discipline” među Čečenima, “rasprostranjenost razbojništva i terorizma”, “neuspjeh Čečena da se pridruže Komunističkoj partiji” i “priznanje njemačkog agenta da je imao podršku među Ingušima”. Beria je naredio početak progona, a kada je Supian Kagirovič Molaev, čelnik lokalne vlasti u Čečensko-Inguškom SSSR-u, čuo za odluku, briznuo je u plač, ali se ubrzo sabrao i odlučio slijediti naredbe.
Tokom Drugog svjetskog rata 3.332.589 ljudi bilo je obuhvaćeno Staljinovom politikom deportacija. Prema popisu stanovništva iz 1939. godine, u Sovjetskom Savezu bilo je registrirano 407.690 Čečena i 92.074 Inguša. Beria je 20. februara 1944. stigao u Grozni kako bi nadzirao operaciju. Dana 23. februara 1944. počeo je progon. Jedinice NKVD-a sistematski su išle od kuće do kuće i skupljale ljude. Ljudi su imali samo 15 do 30 minuta da se spakuju, a operaciju je provodilo najmanje 19.000 oficira i 100.000 vojnika NKVD-a iz cijelog SSSR-a. Oko 500 ljudi je greškom deportirano iako nisu bili ni Čečeni ili Inguši.
Otpor je gušen bez milosti, a u mjestu Aulu Khaibakh oko 700 ljudi spaljeno je u štalama. General NKVD-a Mikhail Gvishiani za taj je čin pohvaljen. Prema Berijinoj usmenoj naredbi da bilo koji Čečen ili Inguš koji se smatra “neprevoziv” treba biti likvidiran na licu mjesta, to je značilo da stare, bolesne i nemoćne treba ili ubiti ili ih ostaviti da umiru od gladi u krevetima.
Oko 40 do 50 posto protjeranih bili su djeca. Čečeni su bili drugi najbrojniji potisnuti narodi u SSSR-u, a osim Čečena, deportirano je na desetine hiljada pripadnika drugih naroda. Od protjerivanja su pošteđene samo Čečenke i Inguškinje udate za druge narode. Međutim, ruske žene udate za Čečene ili Inguše bile su podložne deportaciji ukoliko se nisu htjele razvesti.
Svaka je porodica smjela nositi na put do 500 kilograma stvari. Tokom transporta je harala epidemija, a tranzit je trajao mjesec dana. Prognanici su tokom tranzita hranu dobivali samo sporadično, a nije im dopuštan izlazak pa su bušili rupe u vagonima i tako vršili nuždu. Tako je 239.768 Čečena i 78.479 Inguša poslano u Kazahstan, a ostatak je upućen u Uzbekistan i Tadžikistan.
U maju 1944. Beria je izdao direktivu kojom naređuje NKVD-u da pretraži cijeli SSSR u potrazi za preostalim pripadnicima te nacije, “ne ostavljajući niti jednog”. Kao rezultat, pronađeno je dodatnih 4.146 Čečena i Inguša. U aprilu 1945. Beria je obaviješten da je 2.741 Čečen deportiran iz Gruzije, 21 iz Azerbejdžana i 121 iz Krasnodarske pokrajine. Svi su Čečeni i Inguši otpušteni iz vojske i poslani u Srednju Aziju. Operaciju je obilježila “kultura nekažnjavanja”, mnogi počinitelji akcije su čak dobili nagradu “Suvorov prve klase” za hapšenje i zarobljavanje Čečena i Inguša.
Prema službenim sovjetskim izvještajima, 608.749 Čečena, Inguša, Karačajevaca i Balkara registrirano je u izbjeglištvu u Srednjoj Aziji do 1948, a 104.903 deportiranih Čečena umrlo je do 1949. godine. Izgon je trajao 13 godina, a preživjeli će se vratiti u svoje rodne krajeve tek 1957. godine, nakon što su nove sovjetske vlasti, pod rukovodstvom Nikite Hruščova, ukinule mnoge Staljinove politike, uključujući i onu o deportaciji naroda.
Sljedeći važan trenutak u historiji kavkaske regije dogodio se 1991. godine, kada je raspad Sovjetskog Saveza donio nezavisnost republikama unutar njegovih granica i izbore koji su rezultirali usponom na vlast Džohara Dudajeva. Nakon odvajanja Ingušetije i njenog ulaska u Rusku Federaciju, nova republika izbjegavala je inkorporaciju u matičnu državu, koja je rasla na temelju svojih starih satelitskih država. U to vrijeme službeni Kremlj počeo je neslužbeno podržavati svoje pristaše, nešto slično onome što se dogodilo u Donbasu 2014. godine. I to je rezultiralo ratom.
Isprva su se Čečeni proslavili izvodeći brojne akcije, samoubilačke napade i otmice ruskih vojnika kako bi privukli pažnju svjetske javnosti. Rezultat je bio očekivan: Kremlj je napao Čečeniju u decembru 1994. i počeo je jedan od najokrutnijih sukoba na Kavkazu. Čečeni su odlučili uzvratiti na veoma bolan način. U junu 1995. njihov zapovjednik Šamil Basajev je sa stotinu vojnika otišao na neprijateljsku teritoriju, uzeo hiljadu i po talaca u bolnici i neke od njih pogubio kako bi prisilio moskovske vlasti da pristanu na konferenciju na kojoj bi mogao izraziti svoje zahtjeve.
“Mi nismo razbojnici, mi smo bili prisiljeni uzeti oružje da branimo svoju zemlju, naše žene i našu djecu”, objasnio je tada Basajev. Rođen je 1965. godine i odrastao je u prvoj generaciji Čečena koja se vratila u domovinu nakon što ih je Staljin protjerao. Studirao je mašinstvo u Moskvi i islamske studije u Istanbulu. Postao je premijer Čečenske Republike Ičkerije, nepriznate države čečenskih pobunjenika.
Basajev prihvata selefizam i u augustu 1999. godine sa svojom milicijom, takozvanom Međunarodnom islamističkom brigadom, napada susjedni Dagestan. Bila je to prva u nizu epizoda koje su pokrenule Drugi čečenski rat, nakon kojeg je Rusija ponovo preuzela kontrolu nad regijom, a tada se novoimenovani premijer Vladimir Putin nametnuo kao lider zemlje.
Basajevljeva vojska napala je Dagestan 7. augusta. Preuzeo je kontrolu nad nekoliko gradova uz mali otpor. Prvi cilj bio je da Dagestan postane nezavisna islamska država. Tada su “čekali na princip domina”, odnosno da ih slijede i druge regije Kavkaza. No, 11. augusta ruske vlasti pokreću operaciju i početkom septembra ruska je vojska protjerala Basajeva i njegovog najbližeg saradnika, Saudijca Hataba iz Dagestana.
Nakon ove epizode, u septembru 1999. nekoliko bombi eksplodiralo je u stambenim zgradama u Moskvi, Volgodonsku i Buinaksku, ubivši više od 300 ljudi. Godine 2004. Moskovski gradski sud proglasio je da je jedan od organizatora napada bio tada već mrtvi Hatab, iako je u to vrijeme bilo mnogo sumnji i teorija da ruske tajne službe imaju neke veze s tim. Ubrzo nakon ovih napada Ruska vlada odlučila je da vojska uđe u Čečeniju. Počeo je drugi rat.
Sljedećih godina Basajev će preuzeti odgovornost za brojne samoubilačke napade u Rusiji i krvave terorističke akcije, kakva je bila uzimanje talaca u tetru Dubrovka (Nord-Ost) u Moskvi (2002. godina, 131 mrtva osoba ne računajući teroriste) ili masakr u školi u Beslanu (2004. godine, 334 smrtno stradala).
U posljednjem televizijskom intervjuu izjavio je kako su u borbi koju vodi svi ruski civili, uključujući djecu, legitimne mete. Vjeruje se da je bio organizator bombaškog napada na Ahmeda Kadirova u maju 2004. godine, te da je organizator “crnih udovica”, Čečenki koje su pristale biti bombaši-samoubice. Tokom jedne od akcija 2000. godine izgubio je lijevo stopalo. Moskva je njegovu glavu ucijenila na deset miliona dolara. Basajev je ubijen desetog juna 2006. godine u Ingušetiji.
Sporazumi iz 1996. okončali su sukob samo na papiru nakon uspostave koalicijske vlade u Čečeniji. Rane su i dalje krvarile, a napadi koje su organizirali lokalni gospodari rata na pograničnim područjima nisu pomogli. Dodatna okolnost bila je dolazak brojnih stranih dobrovoljaca koji su krenuli u rat protiv Rusije. Onda je Vladimir Putin 26. augusta 1999. započeo novi sukob. Plan mu je bio da krvlju i vatrom uništi pobunjenike nastanjene u Dagestanu, a zatim da okupira Grozni, glavni grad Čečenije.
Rezultat Putinove kampanje bilo je uništenje pobunjenika i dolazak nove, proruske vlasti na čelu s Ahmedom Kadirovim, čiji je potomak sadašnji predsjednik Ramzan Kadirov. Ali mira i dalje nije bilo, počelo je ono što su zapadni mediji nazvali kampanja terora. Upravo je Ahmed Kadirov, veliki muftija republike tokom prvog čečenskog rata, formirao jedinicu koja danas ratuje u Ukrajini pod nazivom “Kadirovci”. Njihov naziv prevodi se kao “Kadirovljevi sljedbenici“. Od dana formiranja ta je jedinica postala svojevrsna pretorijanska garda koja je danas pod komandom Ramzana Kadirova. Posljednji su put viđeni ove sedmice u Mariupolju.