Netom održana i po redu treća “Parada ponosa” u Sarajevu nema nikakve veze s ljudskim pravima. U pitanju je kulturkampf, neumoljiva borba oko toga čije će vrijednosti i svjetonazori dominirati u jednom društvu, pa se stoga svaka nova parada, svaki ispunjeni zahtjev i želja posmatraju kao novi presedan, još jedan novoosvojeni položaj i dodatni teg na vagi u korist konačne promjene društvene paradigme. Tu nije riječ o potrebi za razvijanjem bilo kakve tolerancije prema Drugačijem jer se uspjeh mjeri kvadratnim metrima i kilometrima javnog prostora na kojima dominira neki od suprotstavljenih svjetonazora. Tamo gdje vlada jedan, drugome jednostavno nema mjesta, bilo da se radi o medijima, institucijama, zakonima ili ulicama grada.

PUT U AMBIS

Oni što na “paradama ponosa” nose transparente “Nikad više četiri zida” upravo su isti oni koji inače skviče kako se “Vjera treba čuvati u svoja četiri zida”. Njihov odijum naspram vrijednosti koje baštine muslimani ponajbolje se mogao primijetiti po nepoštovanju koje su učesnici parade, sve s uvaženim ambasadorskim ekselencijama, pokazali spram ezana. U trenutku dok je parada prolazila pored Alipašine džamije oglasio se poziv na molitvu, jer je bilo vrijeme podne-namaza, a paradaši su to ispratili glasnim zviždanjem, urlikanjem, bubnjanjem i uopće demonskom larmom, dok su se mogli čuti i komentari: “Pustili nam ilahije, ba, čuj!”

Ljudi koji žive u Sarajevu a ne znaju razliku između ezana i ilahije jesu osobe koje su ne samo potpuno van civilizacijskog kruga kojem pripada bošnjački narod već su mu i aktivno suprotstavljene. Nije pitanje da li će nego kada će paraderi zatražiti da se ezan ili utiša ili čak nikako ne pušta dok oni paradiraju pored džamija, baš kao što su tražili, ali dobili obustavu saobraćaja i vanredno stanje, uprkos negodovanju većine građana. Suština pitanja jeste čije i koje će vrijednosti dominirati Sarajevom, one na kojima je Sarajevo utemeljeno i koje baštine njegovi starosjedioci ili nove uvozne, one koje bi rušile sve staro u korist novog i koje ne znaju šta je ezan. Normalizacija parade ponosa jeste prvi korak u tom dugom maršu promjene društvene paradigme.

Upravo se to desilo i dešava na Zapadu po više osnova, od propadanja porodice, marginalizacije religije u javnom i privatnom životu pa do pitanja samog identiteta čitavih društava. Golim okom može se primijetiti transformacija nekada normalnih društva u nešto novo i zastrašujuće. Ono što je i tamo počelo s “paradama ponosa” danas se nastavlja s negiranjem samog postojanja dva spola, pozivima na legalizaciju incesta i zoofilije i pokušajima da se pedofili predstave kao nevine žrtve, ljudi koji ne mogu sebi pomoći jer su “rođeni takvi”. Maskote borbe za “LGBT prava” više nisu “obični homoseksualci”, koji su često i sami izloženi napadima kao primjerci “toksične muškosti”, već transseksualci, ljudi “fluidnog rodnog identiteta” koji je sklon čestim promjenama, često na dnevnoj osnovi.

Dešavaju se stvari koje su do jučer bile čisti nadrealizam pa se tako od brda odvaljeni maljavi i bradati muškarci predstavljaju kao žene da bi se zatim samoproglasili lezbijkama, pa nije rijedak slučaj da istinske lezbijke koje odbiju nasrtaje takvih transseksualaca budu proglašene kao “transfobne” te izložene stubu srama. Umjesto da se takve ili ismije ili da ih se zbrine u neku instituciju za duševno oboljele, njih se, štaviše, tretira kao legitimne pripadnike ženskog spola pa se tako mišićavi i bradati stokilaši takmiče u ženskim sportovima, čak i borilačkim (i naravno uvjerljivo pobjeđuju), ili ih se, čak i kada počine seksualni delikt kakav je silovanje ženske osobe, smješta u ženske zatvore!

Pod napadom su i do jučer najvjernije saveznice ovakvih pokreta, militantne feministkinje, kojima se zamjera insistiranje na činjenici da žena može biti samo neko ko je ženskog spola, tj. ko je biološka žena, a odnedavno se za žene koristi i “politički korektni” naziv “ljudi koji menstruiraju”, a da ne spominjemo “parade ponosa” poput onih u San Franciscu koje nalikuju na sadomazo inačicu antičkih orgija; učesnici se međusobno seksualno zadovoljavaju nasred ulice. A sve je počelo mahanjem šarenim zastavama, zviždukanjem i pozivima na priznavanje “neotuđivih ljudskih prava”.

OPASNA POLITIČKA KOREKTNOST

Društveno-diverzantske akcije poput “Parade ponosa” (kakvog li oksimorona) moraju imati odgovarajuću reakciju. Naravno, reakcija mora biti u skladu sa zakonima i s obraćanjem dužne pažnje na politički moment, ali je mora biti. Parade za porodicu i tradicionalne vrijednosti u kojoj bi većina mirnom šetnjom digla glas u zaštitu vlastitih vrijednosti te pokazala da neće prepustiti javni prostor onim svjetonazorima kojih se gnuša u suštini je dobra ideja koja je, nažalost, ponešto obesmišljena činjenicom da iza nje stoji jedna nevladina organizacija ili čak stranka. Organizatorima i učesnicima treba odati dužnu čast, no ono što nama treba jeste šetnja desetina hiljada koju predvode vjerski autoriteti. Takvom događaju ne bi trebao niti jedan transparent, niti jedna osjetljiva izjava, niti jedan poklik, sam takav čin bio bi dovoljan jer bi bilo jasno da su muslimani Bosne i Hercegovini izašli na ulice svog glavnog grada da kažu da su spremni da brane svoje vrijednosti, svoje svjetonazore i svoj životni prostor. To bi bio dokaz da postoji kritična masa Bošnjaka koja baštini vlastite vrijednosti u takvom broju i mjeri da joj se ne mogu nametati bjelosvjetske ideologije.

Bilo kakvo ignoriranje, zatvaranje očiju i nada da će se zagovornici ove ideologije umoriti sami od sebe i odustati od zla koje promoviraju nije i ne može biti niti strategija, čak ni taktika, uspješne borbe za vlastite vrijednosti. To nije mudrost već prije neka vrsta kapitulacije, način kako da se lakše proguta gorka pilula poraza, to je kuhanje žabe, postepeno navikavanje na odumiranje vlastitog svijeta i rezignirano mirenje s pomicanjem vlastitih vrijednosti na margine budućeg društva. To naši politički, ali naročito vjerski predstavnici moraju shvatiti. Odstupanje kao pokret unazad ima smisla samo ako se traži povoljniji položaj za naredna dejstva i eventualni kontranapad. Sve ostalo samo je beskrajno povlačenje do konačnog poraza. Ne smije biti kompromisa s javnim manifestiranjem onoga što jesmo i u šta vjerujemo.

Uzmimo, naprimjer, zaključak Vijeća muftija u vezi s ovim pitanjem. Mišljenje koje je iznijeto u tri tačke u prvoj tački afirmira stav islama u vezi s očuvanjem vrijednosti braka i porodice. Drugom tačkom jasno se ukazuje da se homoseksualizam u izvorima islama (Kur'an i Sunnet) jasno kvalificira kao veliki grijeh. No u trećoj tački na nesretan i nespretan način spajaju se današnji ljudski zakoni i svjetonazori koji kažu: “Nije dopušteno nasilje prema bilo kojem čovjeku na osnovu njegovog ličnog uvjerenja i orijentacije” s dijelom Objave, tačnije dijelom sure En-Nahl “(...) a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje – da pouku primite, On vas savjetuje”. Na ovaj način stječe se utisak da današnji liberalni svjetonazori u vezi s potpunom slobodom i nekažnjivosti ličnih uvjerenja i orijentacije imaju nekog utemeljenja u kur'anskim ajetima. To sigurno nije bila namjera Vijeća muftija, no nažalost mnogi “liberalniji” muslimani iz svih zaključaka prenijeli su upravo ono što nema veze s islamom, a sve kako bi sami sebi, ali i drugima opravdali nezainteresiranost za ovu temu.

Naravno, ako se uzme delikatna situacija u kojoj se nalaze Bošnjaci i Bosna i Hercegovina, jasno je zašto je Vijeće muftija sročilo ovakve zaključke, kao što je uočljivo da se i u trećoj tački Vijeće muftija jeste odredilo jer se dio citirane sure odnosi ne samo na nasilje već i na razvrat, no postavlja se pitanje dokle će se moći žonglirati i hoće li takva politička korektnost u budućnosti otvarati prostor za neke nedopustive kompromise. Zar možda nije bilo bolje iznijeti puni stav šerijatskog zakona, uključujući i predviđene sankcije i kazne za homoseksualizam, ali upozoriti da na sprovođenje tih sankcija isključivo pravo ima vlast i država, a ne bilo koji pojedinac ili organizacija.

Time bi se poručilo da Islamska zajednica, ali i muslimani Bosne i Hercegovine čvrsto i nepokolebljivo stoje na onome što ih uče Kur'an i Sunet i ne prihvataju bilo kakve uvezene vrijednosti, no da su svjesni sekularne prirode države u kojoj žive. Ukoliko se po ovom pitanju ne bude jasan i nedvosmislen, za bojati se da pojedini Bošnjaci vjernici ne popuste strašnom pritisku kojem su izloženi pa počnu legitimizirati svoju popustljivost te se miriti s marginalizacijom vlastitih vrijednosti nauštrb onih koje im se uvoze i nameću.

OTPOR

Ono što izaziva strepnju jeste uočena tendencija bošnjačkih elita da se zadovoljavaju marginom, mirno pristajanje na marginalizaciju vrijednosti vlastite zajednice ukoliko se ne dira u njihov status predvodnika. Prosto rečeno, dobar dio bošnjačkih elita, vjerskih i svjetovnih, kroz historiju je bio spreman biti “zadnji u državi” ukoliko može biti “prvi u svom selu”. A ovo zadnji češće se odnosilo na zajednicu kojoj pripadaju i iz koje potječu, a manje na njih same. To je nekada doduše bila historijska neminovnost, nekada zaista mudar politički kurs, nekada i jedini modus za preživljavanje, ali nerijetko je to bio i kalkulantski stav kojim se bježalo od konfrontacije s jačim protivnikom, iako je ta konfrontacija propisana i obavezna onima koji hoće da budu predvodnici.

No otpor i borba za vlastite vrijednosti nije samo stvar lidera i predstavnika već je to bitka koju svaki Bošnjak mora i treba da bije svakoga dana. Postoji mnogo načina na koji se ova borba može voditi i svaki je prihvatljiv sve dok je u okvirima trenutno važećih zakona. Štaviše, upravo je pitanje kontrole zakonske legislative i zakona koji se donose jedna od najvažnijih borbi koju će voditi bošnjački politički predstavnici jer su zastupnici LGBTQ svjetonazora sasvim otvoreni u svojim najavama da žele kriminalizirati bilo kakvu kritiku vlastite ideologije. Upravo će se tu voditi borba, prvo za odbranu prava na slobodu govora, a zatim i zaštitu djece, ne samo od usvajanja već i od LGBTQ propagande koja će se pokušati uvesti kao obavezan dio obrazovanja.

Ipak, otpor može imati razne forme, čarobni ezan iz Ali-pašine džamije koji je zaglušio paklenu i demonsku buku paradera koji su ga htjeli nadglasati možda je jedan od načina. Zamislimo kako bi bilo kada bi svaka buduća parada bila ispraćena neprekidnim ezanima svih sarajevskih džamija i kakvu bi to poruku poslalo. Da se zna, kako to kaže jedna od najstarijih sačuvanih vakufnama sarajevskih džamija, da je ovo “Sarajevo i Sarajabad, mjesto boraca za vjeru, sačuvao ga Milostivi Bog od njegovih neprijatelja”.