Historija nije toliko stvar prošlosti koliko snažna sadašnjost. Ona je često krasta koju treba iritirati u naletima bijesa ili romantična afektacija koju treba njegovati. Kada je riječ o kontroli trgovine i uspostavljanju novih ruta, ovo je posebno uočljivo. S projekta Hidžaske željeznice, koji se činio davno završenim, sada se skida prašina. Memorandumom o razumijevanju, koji su 9. juna potpisale Turska i Saudijska Arabija, predviđena je željeznička pruga između ove dvije zemlje koja će prolaziti kroz Jordan i Siriju, stvarajući tako stratešku logističku arteriju koja će povezivati zemlje Perzijskog zaljeva s Evropom.

Prema saopćenju za medije Saudijske novinske agencije, sporazum će se fokusirati na "jačanje saradnje u oblasti željezničkih standarda, tehnologija i srodnih inovacija, uz olakšavanje razmjene ekspertize i znanja o najboljim praksama u projektovanju, radu i održavanju željezničkih projekata". Mnogo je toga vezano za željeznicu – inženjering, stručnost, održavanje, inovacije – ali historijska i strateška težina sporazuma je neupitna. Kako bivši savjetnik saudijskog Ministarstva vanjskih poslova Salem Al-Yami sjetno primjećuje, ovaj novi projekt nadahnut je željeznicom iz osmanskog doba izgrađenom 1900. godine, koja se protezala na 1.300 kilometara od Damaska do Medine.

Memorandum o razumijevanju između Ankare i Rijada uslijedio je svega nekoliko mjeseci nakon što su ministarstva saobraćaja Turske, Sirije i Jordana postigla zaseban sporazum kojim je predviđen petogodišnji tehnički plan s ciljem oživljavanja saobraćajne infrastrukture ove tri države.

Za Izrael, ovo je više nego samo "pogodilo u živac". Umjesto da to posmatra kao zdrav primjer regionalne konkurencije u pitanjima saobraćaja i trgovine, obnovljena Hidžaska željeznica doživljava se kao prijetnja Ekonomskom koridoru Indija–Bliski istok–Evropa (IMEC).

Pokrenut u septembru 2023. godine, IMEC, očekivano, pozicionira Izrael kao centralno tranzitno čvorište koje povezuje Zaljev s Evropom. Međutim, izraelska diplomatija i inicijative u posljednje su vrijeme pretrpjele udarce, posebno nakon napada Hamasa 7. oktobra 2023. godine, koji su rezultirali odmazdom, ne samo protiv Palestinaca u Gazi, već i protiv Hezbollaha u južnom Libanu, te rata pokrenutog protiv Irana u dosluhu sa SAD-om 28. februara.

Ono što je posebno neobično u oštrim kritikama koje iznose izraelski zvaničnici jeste implicitna sugestija da su izraelski ekonomski planovi i sheme nekako izuzeti od političkih, strateških, pa čak i sigurnosnih prigovora. U osnovi toga je pretpostavka da bi izraelske pretenzije na logističku i ekonomsku nadmoć kao tranzitnog čvorišta trebale biti izvan svake konkurencije. Razmotrimo, naprimjer, stavove bivšeg izraelskog ministra komunikacija i medija Ayouba Kare, koji automatski pretpostavlja da je projekt Hidžaske željeznice vojne prirode i da ga treba budno pratiti.

- Svaka saradnja izgrađena na sigurnosnim i vojnim vezama koja ima za cilj potkopavanje Izraela razlog je za zabrinutost - izjavio je za MBN.

Slično mišljenje dijeli i Mendi Safadi, član vladajuće stranke Likud i šef izraelskog Centra Safadi za međunarodnu diplomatiju, istraživanje, odnose s javnošću i ljudska prava. Ne propuštajući priliku, Safadi je smatrao mudrim predstaviti željeznički projekt kao nešto mnogo veće od puke prijetnje interesima Izraela. Iako bi postojali "i sigurnosni i ekonomski rizici" za jevrejsku državu, tvrdio je da i Evropljani imaju razloga za brigu.

- Turska bi mogla iskoristiti ovaj trgovinski koridor kao polugu za unapređenje svojih političkih ciljeva.

U ekonomskom svijetu Trumpovog sebičnog interesa i eksploatacije, takva izjava djeluje neobično.

Izraelska ministrica saobraćaja Miri Regev predvodila je raspravu o projektu u širem kontekstu izraelskog sigurnosnog okruženja. U pismu premijeru Benjaminu Netanyahuu, zabrinuto je tvrdila da "svjedočimo brzoj transformaciji regionalnih partnerstava u trgovini i energetici koja namjerno zaobilaze Izrael i predstavljaju stvarnu stratešku prijetnju nacionalnoj bezbjednosti".

Projekt Hidžaske željeznice, kao i "dodatni zaobilazni koridori", prijete da "trajno učine izraelsku rutu zastarjelom". Ukoliko bi se takvi "scenariji zaobilaženja" ostvarili, Izrael bi ostao "izvan mape globalne trgovine".

Turski zvaničnici su zasigurno pojačali regionalne ambicije Ankare putem Hidžaske željeznice. Prošlog mjeseca, neposredno prije potpisivanja memoranduma, turski ministar trgovine Omer Bolat rekao je prisutnima na Samitu o gradskoj ekonomiji (AA City Economics Summit) u Gaziantepu da će "smanjenje izraelskog uticaja u regiji, zajedno s povećanom političkom i ekonomskom stabilnošću među nama, donijeti ekonomski prosperitet, mir i stabilnost Bliskom istoku, Zaljevu i južnim granicama Turske".

Hoće li se ovaj veliki plan ostvariti i izvan papira i entuzijastičnih snova, ostaje ključno pitanje. Ankara je još 2009. godine promovirala sličnu ideju. Trenutnom projektu nedostaje jasan mehanizam finansiranja i sponzor. Također će se morati postići dogovor o tome kako će sve uključene zemlje upravljati tom rutom. Sigurnost će biti još jedan veliki izazov. Naime, ratom razorena Sirija, kroz koju bi prolazio veći dio željeznice, i dalje je opterećena žarištima nestabilnosti na jugu, uz izraelsko prisustvo u provinciji Kunejtra.

Manje pesimistično tumačenje projekta moglo bi Izraelu donijeti koristi u dalekoj budućnosti.

- Iako se na prvi pogled čini da je oživljavanje željeznice namijenjeno zaobilaženju izraelske teritorije, pregled nekih mapa objavljenih povodom potpisivanja, uključujući i onu koju je objavila turska državna novinska agencija, pokazuje da se na njima vidi historijska veza s lukom Haifa - piše Gallia Lindenstrauss za Israel Hayom.

Nadalje, s obzirom na to da nedostatak adekvatne željezničke infrastrukture u Jordanu ostaje veliki ograničavajući faktor vizije IMEC-a, Izrael bi također mogao imati koristi od sporazuma Ankare i Rijada koji podstiče izgradnju unutar samog Jordana. To bi mogla biti manje strateška prijetnja zemlji u nevolji, a više "maslinova grančica" prilike koja miriše na trgovinu radije nego na rat, piše Middle East Monitor.