Bilo je interesantno slušati izjave nakon susreta zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD-a Gabriela Escobara s ovdašnjim visokim državnim i federalnim zvaničnicima. Interesantno i indikativno. Od Escobarove posjete Bosni i Hercegovini ovdašnji pripadnici kulta svetog Okcidenta, oni kojima sunce i izlazi i zalazi na zapadu, tom obećanom svijetu prava, pravde i morala, očekivali su mnogo, prije svega najavu odlučne akcije zapadnjaka protiv secesionista koja bi se, u najmanju ruku, ogledala u sankcijama Miloradu Dodiku i njegovom kružoku.
Radikalniji i bolje sponzoriraniji među kultistima nadali su se čak da će se uvesti sankcije “liderima sva tri naroda” jer je, po njihovom mišljenju, riječ o “nacionalistima” podjednako odgovornim za trenutnu krizu, dok bi se neizgovorena, ali samorazumjevajuća prednost takvih nepravednih, ali korisnih sankcija ogledala u povećanim šansama njihovih političkih i “građanskih” miljenika na predstojećim izborima. No, ponešto očekivano, i sasvim u skladu s dosadašnjom praksom, od njihovih neokolonijalnih tlapnji nije bilo ništa te je čvrsta vjera u “naše prijatelje” opet ostala bez osvjedočenja.
PRIČAM VAM PRIČE
Naravno, po onome što se govorilo nakon sastanaka, sve izgleda bajno. No i to ovisi koga pitate ili, tačnije, s kim je Escobar razgovarao te šta je ko izjavljivao. Tako, recimo, Željko Komšić tvrdi da ga je Escobar uvjerio kako “ništa što se tiče promjena Dejtona neće biti prihvatljivo Sjedinjenim Američkim Državama” te da “SAD smatra da je proširenje Evropske unije na Zapadni Balkan dobrodošlo za Evropsku uniju, ne samo za Bosnu i Hercegovinu”, i to u takvoj mjeri da u SAD-u smatraju kako se “trebaju pojačati pristupni procesi”.
Sve je to svakako pozitivno, no, nažalost, o tome ne odlučuje Bosna i Hercegovine, ali ne odlučuju ni Sjedinjene Američke Države, već države članice Evropske unije, čiji lideri već godinama opetovano i vrlo glasno govore da je proces proširenja Evropske unije ako ne već potpuno mrtav, onda barem zaleđen za nekoliko sljedećih decenija. Escobarove poruke imale bi mnogo više smisla ako bi bile upućene tim državama i tamošnjim državnicima, a ne Bosni i Hercegovini i njenim predstavnicima, jer ovako, na nemjestu i u nevrijeme, izgledaju više kao prazna obećanja.
Najvažnije od svega, u kontekstu skandaloznog ponašanja još jednog američkog izaslanika, Matthewa Palmera, stoji Komšićeva tvrdnja da “nije bilo govora o Izbornom zakonu” te da “Escobar nijednom riječju nije vršio pritisak na probosansku stranu”, a što je više nego dobrodošla vijest. Mali, ali upozoravajući oblak mogao se nazrijeti u Komšićevoj izjavi da je “razgovarano o jačanju pravosuđa te borbi protiv korupcije i kriminala” jer insistiranje na takvim temama, u ovom času, liči na svojevoljno ignoriranja stvarnih problema.
Nakon sastanka s Gabrielom Escobarom, na pres-konferenciji obratio se i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović, koji je izjavio da je Escobarova poruka na sastanku bila jasna. “Escobar je poručio da niko nema pravo da unilateralno ruši dostignuti nivo reformi. To je veoma važna poruka. Bosna i Hercegovina mora nastaviti evropskim putem i ispunjavati svoje obaveze na tom putu”, kazao je Džaferović. Ohrabrujuće. No, iako Džaferović jeste razgovarao s Escobarom o blokadama institucija Bosne i Hercegovine koje provode političari iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, po Džaferovićevim riječima, nije bilo spominjanja Dodika, što je čudno uzme li se u obzir Dodikova centralna uloga u trenutnoj krizi.
Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Šefik Džaferović i Željko Komšić
Ono što brine jeste da je opet bilo priče o “ekonomskoj saradnji”, i to u kontekstu “Otvorenog Balkana”, što pokazuje da nisu prestali pritisci na bošnjačke predstavnike kako bi pristali na ulazak u tu prostoproširenu “Veliku Srbiju”. Činjenica da je Escobar želio da otvara tu temu, dok Dodik podržan od Beograda i Moskve otvoreno nasrće na integritet Bosne i Hercegovine, dodatno je upozorenje da sve nije kako treba s američkim razumijevanjem situacije u Bosni i Hercegovini
ZAMJENE TEZA I DAVLJENJE MREŽAMA MIRA
Ipak, o tome kako zaista stvari stoje s Escobarom ponajviše se moglo zaključiti iz obraćanja Milorada Dodika te samog Gabriela Escobara. Šta se zaista govorilo na sastanku između njih dvojice, nije jasno, jer su izašli s prilično oprečnim izjavama. Dok je Escobar ustvrdio kako je imao “produktivan sastanak” s Miloradom Dodikom, čak najavio mogućnost Dodikovog povlačenje već donesenih, ali i najavljenih odluka, dotle Dodik to nije spomenuo niti jednom riječju, štaviše, nastavio je s provokacijama tvrdeći da je otvoreno obavijestio Escobara da priprema dokumente o povlačenju saglasnosti. Naravno, moglo bi se zaključiti da Dodik prešućuje ono što mu ne ide u prilog, naročito ako je reterirao u “četiri oka”, no problem je što od razlika daleko više brine ono što jeste slično u Dodikovim i Escobarovim izjavama. Prije svega, insistiranje da je osnovni i najveći problem rat, a ne Dodikov velikosrpski secesionizam.
To je vrlo svjesno i sinhronizirano stavljanje fokusa na posljedicu umjesto na uzrok trenutne krize. Centralna Escobarova poruka nakon sastanka bila je da “rata neće biti”, ali nije spomenuto da neće biti pokušaja secesije, a jedno je direktno vezano s drugim. Trenutna kriza nije uzrokovana nekakvim iznenadnim najavama rata, već otvorenim pokušajem secesije ili, tačnije, stvaranjem “samostalne Srpske unutar Bosne i Hercegovine”, i to mirnim putem. Upravo na tom mirnom provođenju secesionizma, onom koji neće izazvati oružane sukobe kao posljedice, Dodik insistira sve vrijeme.
Kakvu vrstu poruke ovakvim izjavama šalje Escobar? I kome? Da karikiramo, to je kao kada bi vas neko umirivao pričom kako ćete biti opljačkani, da će vam neko oteti kuću, zemlju, ali i pokretnu imovinu, no da mirno spavate jer nasilja neće biti, naime vaši zaštitnički nastrojeni “prijatelji” će se pobrinuti da se cijeli taj razbojnički transfer vlasništva i kapitala obavi mirno te neće dopustiti ni upotrebu nasilja spram vas, ali ni vaš pokušaj da na nasilan način zaustavite pljačkaša.
Otkuda odjednom ovo insistiranje na “miru po svaku cijenu” ili, bolje rečeno, otkud ova delegitimizacija upotrebe sile u cilju zaštite cjelovitosti države? Otkud ako je valjda svakome poznato da je prijetnja ratom ono što od početka velikosrbe sprečava u njihovim namjerama uništenja Bosne i Hercegovine? Ova država danas i postoji zahvaljujući uspješno vođenom ratu njenih branitelja. Njeni neprijatelji i jesu na kraju pristali na njen opstanak jer su gubili taj isti rat dok im to nije padalo na pamet na početku Agresije, dok je nasilje bilo usmjereno isključivo na pokolje golorukih bošnjačkih civila. Ova je država i nakon Agresije godinama opstajala baš zbog prijetnje silom spram secesionista, ali ovaj put od međunarodnih snaga – IFOR-a, SFOR-a i EUFOR-a.
Baš kao što se ne može reći da je rat veći problem od genocida, tako je isto odvratna i podla zamjena teza tvrdnja da je rat daleko gori od mirnog raspada Bosne i Hercegovine. Oni koji promiču ovu ideju ustvari negiraju Bosnu i Hercegovinu jer joj odriču ono pravo koje ima doslovno svaka država na svijetu, pravo na upotrebu sile u zaštiti svog teritorijalnog integriteta, suvereniteta i cjelovitosti. Pritom ne nastupaju s nekog legalnog već navodnog superiornog moralnog stajališta. To nisu pacifisti, nisu ni defetisti, to je doslovno peta kolona.
Nažalost, ovi “samo da rata ne bude, ludila među ljudima” korisni idioti donekle su uspjeli u svojoj namjeri. Oni su svojim lažnim pacifizmom, zapomaganjem, širenjem defetizma, relativizacijom opasnosti te delegitimizacijom upotrebe sile kao nužnog elementa odbrane ličnog, ali i integriteta domovine pomogli Dodiku da fokus sa secesije skrene na rat. Olakšali su mu da kreira narativ kako je nasilje, a ne nestanak Bosne i Hercegovine ultimativno zlo te da nametne atmosferu u kojoj je secesija ako već ne prihvatljiva onda barem podnošljiva, samo ako se izvede mirno i bez žrtava.
GOLORUKI BOŠNJACI – SAN SVAKOG VELIKOSRBINA
Milorad Dodik ovoga je, naravno, potpuno svjestan. Otuda i njegovo insistiranje da on ne radi bilo šta što bi moglo biti okarakterizirano nasilnim, čak i ako jeste neustavno, čak i ako su to najave opkoljavanje kasarni Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Stoga je, nakon susreta s Escobarom, izjavio kako je sastanak bio korektan, a da “najave sukoba nemaju nikakvih osnova”. Dodik se čak predstavlja mirotvorcem pa tvrdi da će “oni koji su pozivali na rat imati prilike da to razjasne s gospodinom Escobarom”, kojeg je on lično “pozvao na intervenciju svih koji zveckaju oružjem”.
Prosječnoj osobi ovakve zamjene teza dižu pritisak te izgledaju gotovo suludo, ali to je vrlo promišljeno ludilo koje ima svoj rezon. Dodik na svojoj strani očito ima jedan dio međunarodne zajednice, dok smatra da je drugi dio, mada u principu nenaklonjen raspadu Bosne i Hercegovine, ipak toliko nespreman i nevoljan za bilo kakvu eskalaciju, da će pristati na sve ako se može izbjeći nasilje koje bi zahtijevalo neki ozbiljan angažman s njihove strane. Upravo zato Dodik potencira eventualno nasilje, a ne vlastitu secesionističku politiku kao glavni problem, tražeći da međunarodna zajednica obuzda bilo kakvu bošnjačku reakciju.
Dodik, također, odlično zna da mu planove mogu poremetiti najprije Oružane snage Bosne i Hercegovine, jedina državna institucija koja ima monopol na upotrebu sile u cilju zaštite teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. To i jeste razlog zašto je nakon sastanka s Escobarom postavio jednu sasvim vidljivu, ali ipak opasnu zamku, tražeći da se smanji broj vojnika kako Oružane snage Bosne i Hercegovine ne bi postale “muslimanska vojska” jer se, navodno, ne mogu popuniti kvote predviđene za Srbe i Hrvate. Naravno, to je maliciozna podvala kojom Dodik prvo prijeti osnivanjem VRS-a, da bi zatim kao neki truhli “kompromis” nudio ukidanje Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, što mu, ustvari, i jeste mnogo veći prioritet.
Milorad Dodik bi da ukine Oružane snage Bosne i Hercegovine
Ta Dodikova “kompromisna” demilitarizacija Bosne i Hercegovine već duže je vremena vlažni san srpske politike. U pitanju je podla namjera da bošnjački narod ponovo ostane goloruk i bespomoćan, i to u trenutku dok se Srbija ubrzano naoružava. To bi praktično bio idealan scenarij za velikosrbe, ali i još neke zainteresirane strane: Bosna i Hercegovina bez ijedne institucije koja ima legalitet i legitimitet da brani njene granice ili da upotrebljava silu na prostoru cijele svoje teritorije te demilitarizirani Bošnjaci bez bilo kakvih kapaciteta, mehanizama ili institucija, bez znanja, oružja ili sposobnosti da se bilo kako, a kamoli oružano, suprotstave ucjenama ili zahtjevima do zuba naoružanog “srpskog sveta”.
Secesija ne da ne bi bila odgođena, onda bi se ubrzala jer joj doslovno ništa ne bi stajalo na putu. Ne bi postojala niti jedna institucija s legitimitetom da djeluje na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, a pacificirani Bošnjaci mogli bi samo nemoćno posmatrati nestanak vlastite države. Demilitarizacijom Bosne i Hercegovine Dodiku bi se otvorio put da mirno provodi secesiju, a da bilo kakvu reakciju iz Federacije BiH tretira kao čin vanjske agresije zbog kojeg bi mogao tražiti intervenciju “mirovnih snaga” iz država naklonjenih velikosrpskoj politici, poput Rusije.
A kada bi se još ostvarila i Dodikova, ali i želja nekih sarajevskih političkih krugova, u vezi s ulaskom Bosne i Hercegovine u srpsko-albanski “Otvoreni Balkan”, što je nažalost također spominjao i Escobar, onda za secesiju ne bi bilo ni potrebe jer bi Bosna i Hercegovina postala tek jedan od dijelova “srpskog sveta”, a Bošnjaci bi se našli u situaciji daleko goroj od one koja ih je snašla 1918. godine.
Nije potrebno ni spominjati da bi pristajanje bilo kojeg probosanskog političkog predstavnika na demilitarizaciju Bosne i Hercegovine te ukidanje Oružanih snaga BiH bio čin ultimativne izdaje. Time bi se obesmislile sve žrtve koje su pale tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu jer bi se legitimitet jedine legalne oružane sile koji je s Armije RBiH prenijet na Vojsku Federacije BiH, a zatim na Oružane snage BiH, a koji je plaćen desecima hiljada života, doslovno poništio te bi patrioti ostali bez bilo kakvog mehanizma zaštite teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.
VEŽU LI NAM OPET RUKE?
Ono što u svemu ovome izuzetno brine jeste ponašanje zapadnih diplomata, prvo Matthewa Palmera, a sada i Gabriela Escobara. Izbjegavanje bilo kakvih konkretnih mjera spram separatista, čak i bilo kakve naznake sankcija, znakovito odbijanje da se jasno imenuju srpska i hrvatska politika kao problematične te insistiranje na političko korektnom pozivanju svih političara na razum, potenciranje ekonomskih tema koje su u ovom trenutku sporedne te stavljanje naglaska na mir umjesto na kažnjavanje onih koji krše Ustav i zakone jesu vrlo loše poruke koje signaliziraju liniju manjeg otpora te traženje rješenja u truhlim kompromisima. Za ovakvu politiku udovoljavanja onima koji izazivaju problema umjesto rješavanja problema postoji odgovarajuće ime – appeasment.
Gabriel Escobar, zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD-a
To je ista ona politika konstantnog popuštanje pred agresivnim siledžijama kojom je svojevremeno Neville Chamberlain pokušao izbjeći rat te udovoljiti Hitleru prepuštajući mu Čehoslovačku. To je isto ono odsustvo odlučne akcije i reakcije, ista ona kukavna nepamet koja kompromisima pokušava nahraniti čudovište ne shvatajući da ono sa svakim besplatnim zalogajem postaje sve veće, drskije i agresivnije. Dodik svakako nije Hitler, Beograd nije Berlin, a velikosrbi nisu stvarna prijetnja nikome osim malobrojnim susjednim narodima poput Bošnjaka. No upravo su zato mnogo veće šanse da će istinske velike i jake strane sile pokušati smiriti pobješnjelu i dosadnu velikosrpsku džukelu hraneći je komadima malih država poput naše. Jedini način da se to ne desi jeste da budemo prevelik zalogaj.
