Zašto nakon najgorih zločina i genocida ne uspijevamo djelovati politički zrelo? Ne znam koji bi narod sebi dozvolio formiranje više od sto parlamentarnih stranaka? Trideset godina nakon genocida ima ih i više od 40 po parlamentima i skupštinama. Koji narod ima unutar svog političkog korpusa redovno desetak lidera, koji često strankama dodaju svoje ime?
Političku nezrelost Bošnjaci pokazuju tragičnim neznanjem čak i nedavne ratne prošlosti iz devedesetih. Posljednjih par mjeseci svjedočimo pravoj histeriji mnogih Bošnjaka na društvenim mrežama, koji ne prestaju sa najgorim kvalifikacijama prvog predsjednika BiH. Tako ljudska mizerija valjda pokušava sebi dati važnost.
Mnogi stariji Bošnjaci se mogu sjetiti kada je, odmah nakon agresije, većinski bošnjačko javno mnijenje masovno predlagalo da se sa Miloševićem i Tuđmanom u Hag otpremi i Alija Izetbegović. Sjećam se kada su iz RS-a ponosno javljali, a dobar dio medija u Sarajevu uredno prenosio: U Međunarodni sud u Hagu su predali 50 kilograma materijala optužnice protiv Alije Izetbegovića. Nakon više od mjesec dana pregleda iz Haga su ljutito objavili da su dobili bezvrijednu gomilu papira iz RS-a i poručili da im više ne šalju svoje smeće. Kampanja protiv Izetbegovića se i nakon toga godinama nastavila pa je poznati novinar i publicista Mustafa ef. Spahić rekao: "Sad bi se među Bošnjacima našlo najmanje 10 hiljada onih što bi pješke, dobrovojno, na leđima odnijeli Aliju Izetbegovića u Hag."
Danas, 22 godine nakon smrti Alije Izetbegovića bošnjački narod nikad nije bio politički slabiji i više politički podijeljen i pogubljen.
Čujem neku noć kako novinar na jednoj TV pita sagovornika: "Je li Alija morao potpisati Dejtonski sporazum". Možda bi ipak trebalo da neki ljudi pročitaju memoare objavljene od četiri strana aktera Dejtonskog mirovnog procesa i da posebno obrate pažnju na opise Warrena Christophera, koji je bio glavni čovjek u Dejtonu, a koji je sa čitavim američkim timom preživljavao nervne slomove od nepopustljivog pregovarača Izetbegovića.
Sećam se kada je stari politički prepredenjak Hasan Muratović, nekada premier BiH i ministar vanjskih poslova, jednom prilikom ljutito rekao da će Izetbegoviću očitati lekciju i tako ga drilovati uoči nekih pregovora. Bio sam sa profesorom Filipovićem na Ekonomskom fakultetu, pored kabineta Muratovića, kad se pojavio i priznao: "Ja sam mu došao ponosan sa pet ideja, a onda mi je taj stari lukavac dodao još toliko prijedloga koje će koristiti u pregovorima." Nije dugo prošlo, a Muratović je postao prvi čovjek izbornog štaba SDA.
Sjećam se: Polovinom osamdesetih u Sarajevu, na nekom skupu govori direktor Službenog lista Republike Hrvatske. Govori da se divi pismenosti i konciznosti zakona koje objavljuju službeni listovi u Bosni i Hercegovini. "Tu ste daleko ispred nas", priznaje. Samo direktor Službenog lista u Sarajevu zna i čuva tajnu da na slobodu pušteni, a bez prava na posao za preživljavanje familije, to radi honorarno Alija Izetbegović.
Advokat Francise Boyle mu se divi na znanju o međunaronom pravu dok zajedno pišu tužbu protiv Srbije.
Uvijek je čvrsto u stvarnom svijetu. Kad mu je uoči dolaska na vlast Alijanse za promjene tadašnji lider ove grupacije Zlatko Lagumdžija rekao da će on i Dodik promijenti koncept vlasti u BiH, Alija ga je upitao: "Hoće li Srbi stati uz Dodika sa takvim idejama?" I uslijedilo je 25 godina Dodikovog koncepta vlasti, koje trpimo i danas.
Na nekom velikom skupu u opkoljenom Sarajevu replicirao je prof. Ibrahimu Festiću, koji mu je održao javnu pridiku: "I ja sam pravnik, Festiću, a vodim i Trnku (Kasima) na pregovore, ali neće papiri zaustaviti vojske koje špartaju Bosnom. Meni je Owen (David) rekao: 'Vi, gospodine Izetbegoviću, tvrdite da je Foča vaša, pa otiđite tamo ako možete'?!" Pravo obično gubi u sudaru sa političkim realitetima izgrađenim vojničkom čizmom.
Ovih dana opet vidim pitanje od čovjeka koji mi je uvijek izgledao razuman i bez puno zabluda, kao rijetko koji bošnjački primjerak: "Zašto je Alija pregovarao sa zločincima svog naroda"?
Omiljeni bošnjački političar nije Alija, nego Josip Broz Tito. Sve je o Titu čisto u bošnjačkim glavama. Većinsko je mišljenje među Bošnjacima da njihov Tito ni sa kim nije pregovarao. Ali pogledajmo malo bošnjačkog idola.
U ljeto 1942. je zarobljena u Livnu jedna grupa Nijemaca. Njihov komandant je bio pukovnik Hans Ot. Tito je razgovarao s njim i saznao da je inžinjer-geolog. Rekao mu je da ne brine i da će biti razmijenjeni. Razmjena te grupe sa pukovnikom Otom se dogodila 5. septembra 1942. Nakon toga upostavljena je stalna saradnja oko razmjene zarobljenika. Tri mjeseca boravka sa partizanima učinila su da ovaj inžinjer ima i neke simpatije za Titovu vojsku. Uoči bitke na Neretvi Hans Ot će iz njemačkog tabora poslati poruku: "Ako je Tito tamo, neka se čuva. Ovdje se sprema strašan napad i opkoljavanje". Bio je to čin velike hrabrosti i odanosti.
U borbama na Neretvi partizani su zarobili njemačkog majora Streckera. Preko tog majora Streckera poslali su njemačkoj komandi u Zagreb ponudu za pregovore. Ponuda je došla do generala Gleisa-Horstenaua, koji je bio komandant njemačkih jedinica u NDH. Ključnu ulogu u ovoj vezi imao je partizan i član Glavnog štaba NOV-a Vladimir Velebit. Njegov otac je u Prvom svjetskom ratu bio oficir kod Horstenaua, pa i porodični prijatelj. Dogovoreni su sa Nijemcima prvi pregovori u Gornjem Vakufu. Nakon toga će tri člana Glavnog štaba NOV-a Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit 20. marta krenuti vozom prema Zagrebu i bezbjedno doći do generala Glaise-Horstenaua.
General Horstenau je Vladimiru Velebitu dao pratnju da posjeti stare roditelje, koji su živjeli u Zagrebu. Horstenau je pitao Popovića i Đilasa šta oni žele. Koča nije imao neke posebne želje, ali je Đilas imao neobičan zahtjev. Hoće da ide u kino i gleda neki film. U kasnijim svjedočenjima ova su trojica potvrdili i ispričali detalje. Zamislite Đilasa kako sa kapom i petokrakom na glavi šeta ustaškim Zagrebom u martu 1943. u pratnji dva nemačka vojnika i takav ulazi u kino dvoranu. Saradnja partizana i Nijemaca će se nastaviti čitavo vrijeme, do kraja rata. Razmjena zarobljenika je bila samo dio tih novih odnosa. To je čuvano kao tajna sve do Titove smrti. Čak i u mamoarima koje je pisao Vladimir Dedijer ne postoji ta posjeta Zagrebu Đilasa, Velebita i Popovića usred rata.
Dakle, Titovi komandanti su mogli pregovarati sa njemačkim generalima, a Alija Izetbegović, kako kažu bošnjački stručnjaci za sve i svašta, "nije treba pregovarati sa zločincima". Čak ni uz zahtjeve iz svijeta, koji je imenovao svoje medijatore za bivšu Jugoslaviju, poput Vencea, Owena, Stoltenberga, Bildta, Holbrookea. Treba priznati, sve vrijeme ovih pregovora u Zagrebu trajale su borbe na Neretvi, ali zar borbe tokom pregovora nisu bez prestanka vođene u BiH između onih šest vojski koje su sarađivale u ratu protiv usamljene Armije RBiH? Štaviše, i svjetski mirovni pregovarači su čekali poraz Armije RBiH, pa su stalno i uzalud zapitkivali Tuđmana i Miloševića: "Jeste li osvojili taj Gornji Vakuf" i "jeste li ušli u taj Bihać."
Čudna je sudbina generala von Horstenaua. Na kraju rata je pozvan za svjedoka u pocesu nacistima u Nirnbergu. Ali je u ćeliji izvršio samoubistvo. Iza njegove smrti su ostali memoari u kojima je ustaše nazvao najgorim zločincima i zvjerskim ubicama. Bio je svjedok tome.
Sličnosti tretmana Josipa Broza Tita i Alije Izetbegovića su u sumnjama u njihov identitet. Već je poznato da su u javnosti izronili svakojaki tipovi koji su Izetbegoviće pretvorili u Srbe, te govorili i pisali da su oni bili Živkovići prije nego što su doselili u Bosanski Šamac.
Radio London je Tita prvi nazvao trgovinskim savjetnikom ruske ambasade u Beogradu Lebedevim. Tito je jedno vrijeme, prema New York Timesu, bio Kosta Nađ. Konačno, Dejdijer je u jednom spisu na sve ovo dodao da su u Srbiji vjerovali kako je Tito neki Srbin Živković. Tako se krug zatvorio. Samo je pitanje otkud Bošnjacima priča koja je totalno KGB-ovska i UDB-aška?
Alija Izetbegović je bio preširok čovjek da bi napravio neku duševnu bijedu. On, kojeg je komunistički režim bacio na robiju više od desetljeća, nije se nikome ni pomislio osvetiti. Svog komunističkog istražitelja je ostavio na čelu tajne policije, a recimo bez ostatka prihvatio ostavštinu ZAVNOBIH-a i poštovao sve probosanske političare iz tog vremena.
Kao da ga sada gledam dok sjedim prekoputa njega u Predsjedništvu tog jula 1992. i s njim vodim prvi ozbiljniji razgovor. Sarajevo je razoreno, ljudi su vidljivo gladni, a po vodu sam morao najmanje koji kilometar daleko od mog privremenog stančića. Pun sam neke gorčine, ali sve više me on umiruje svojom mudrošću, ogromnim strpljenjm i smirenošću onog koji vjeruje u Svevišnjeg. Nakon sat vremena razgovora, izašao sam iz Predsjedništva miran i pun neke nade. Držalo me je to, čini mi se, mjesecima.
U ratu, 1992. godine sam u restoranu stare Robne kuće "Sarajka" gledao za jednim stolom velike partizane, moje Trebinjce Čeda Kapora, španskog borca, te visoke rukovodioce Toda Kurtovića, Sava Čečura i generala Džemila Šarca. Ponekad sam ih čašćavao pićem i oni bi mi sa iskrenim smijehom odmahnuli rukom. Znali smo se iz nekih drugih vremena. I tada sam saznao da jednom sedmično ta "velika četvorka" završi kod predsjednika Izetbegovića, na kafi, u razgovoru. Alija Izetbegović je bio premudar i iskonski tolerantan čovjek. Da nije bio takav, ne bi uz njega u Predsjedništvu ostali sve vrijeme Mirko Pejanović, Nijaz Duraković, Tatjana Ljuić Mijatović, Stjepan Kljuić, Ivo Komšić, Ejup Ganić...
Ovo što danas zovemo Trojkom su pioniri maleni za takavog ljudskog i političkog diva kakav je bio Alija Izetbegović. Nema te bošnjačke histerije koja to može promijeniti.
Danas mi nije jedino jasno kako normalni ljudi mogu uopće staviti ovu Trojku, politički ograničenu ekipu u red sa recimo sa Džemalom Bijedićem, Hamdijom Pozdercem ili Brankom Mikulićem? To su ljudi čija je ostavština bila moćna Bosna i Hercegovina. Pojava Trojke je posebna vrsta političke nezrelosti i krivice bošnjačkog svijeta.
