Subotnje je jutro. Ramazan je ušao u drugu trećinu. Na Baščaršiji je neuobičajeno malo ljudi. Mnogi su dućani još uvijek zakatančeni. Radnja Dibek Hajrudina Bureka otvorena je. Gazda Hajrudin i njegov sin Rusmir ćuskijom teškom 13 kilograma tucaju poprženu kahvu u dibeku starom više od 150 godine. Ovo ćuskijanje dođe im kao jutarnja fiskultura. Iako je ušao u 76. godinu, Hajrudin momački tuca kahvu. Na trenutak ih prekidam u poslu sa željom da napišem zapis o ovoj brendiranoj i jedinstvenoj kahvi u Sarajevu.
“DIBEK” JE OSTAVŠTINA RAHMETLI MUHAREMA BEKRIĆA MUŠE
Na zidovima unutar radnje fotografije poznatih ljudi diljem svijeta koji su posjetili ovu prostorom neveliku radnju i fotografirali se s dibek-ćuskijom u rukama. Tu su predsjednici država, književnici, glumci, sportisti. Poslije ramazanskih čestitanja započe priča o dibeku, dibek-ćuskiji, tucanoj kahvi.
“Tucana kahva je nešto specifično. To je jedan stari način proizvodnje. Kada nije bilo mlinova, koristili su se ovi dibeci, kao što je ovaj moj od rahmetli Muharema Bekrića Muše, dede moje supruge. Najprije se gleda kvalitet sirove kahve. Ona se mora pažljivo probrati, pa se prži u mlinu i nakon toga treba da odleži 24 sata da se ohladi i da iz nje izađe sva vlaga. Nakon toga, kahva se tuca u kamenom dibeku koji je star više od 150 godina, kao i ćuskija, što je ostavština od dede Muše. Ćuskija je teška 13 kg i kovana je u kovačnici. Tada se kahva mora prosijati i ono što prođe kroz sito za brašno ide na pakovanje, a ono što ostane u situ ide natrag u dibek da se dalje tuca. Da bismo dobili kilogram tucane kahve, potrebno je 15 minuta tucanja. Nekome ko ne zna ovaj posao treba mnogo više. Šmek ove kahve je u tome što se nije zagrijavala, nije mljevena.”
Hajrudin podvlači da je radnja Dibek nastavak stogodišnje tradicije s Vratnika. Tamo je nekada bila jedna od najstarijih sarajevskih kafana koju je otvorio rahmetli dedo Muše. Po njemu se zvala Mušina kafana. U nju je dolazila sarajevska raja. Prisjetio se i jedne anegdote iz vakta dede Muše. Budući da je tada bio običaj da se pojede rahatlokum, popije voda i tek onda pije kahva, nekakav gost nije za to znao, popio je kahvu i zalio je vodom. Kada je htio platiti, Muše mu je rekao da je njegova kahva plaćena, da je on lično platio, te da tu više nikada ne dolazi da pije kahvu jer je njegovu kahvu saprao vodom.
Kad govori o poznatim ličnostima koje su pohodile njegovu radnju, na prvom je mjestu rahmetli Zulfikar Zuko Džumhur. Zuko je, kaže, zapisao, a oni uzeli kao slogan radnje, rečenicu: “Ova se kahva pije ko može i ko smije, ko može zbog ćuskije, a ko smije zbog srca.” Zuko im je u amanet ostavio i svoje nazive bosanske kahve koje su oni uokvirili i stavili na zid. Ti Zukini nazivi su: sehur-kahva, krmeljuša, dibekuša, dočekuša, razgovoruša, šutkuša, drijemuša, merakuša, rastjeruša, srkletuša, doljevuša, potrkuša, ječmenuša i iftar-kahva.
“Uz rahmetli Zuku, kod mene su dolazili i mnogi drugi poznati ljudi. Neki od njih su i tucali kahvu. Bili su i bivši predsjednici Hrvatske Ivo Josipović i Stipe Mesić, turski glumac Ezel Kenan, Milorad Mažić, poznati fudbalski sudija iz Srbije, pjevači Željko Bebek i hafiz Burhan, Faruk Hadžibegić, nekadašnji kapiten reprezentacije bivše Jugoslavije, i Vladimir Petković, trener fudbalske reprezentacije Švicarske i nekadašnji igrač 'Sarajeva'...”
BIO MUJEZIN U PORČINOJ DŽAMIJI
Hajrudin se prisjeća i djetinjstva. Najljepši momenti u djetinjstvu bili su mu kad je učio ezan s munare Porčine džamije na Vratniku.
“Kao dijete, a kasnije kao momčić, bio sam mujezin u Porčinoj džamiji na Vratniku. Mehaga Kafedžić je bio stari mujezin. Ja sam mu bio u ispomoći. Hodža je bio Sulejmanaga Bulbul. Radio je u Islamskoj zajednici, a akšam i jaciju bi klanjao u džamiji. Ikindiju je klanjao Abdulah ef. Fočak.”
Sretan je što njegovi sinovi i unuci nisu imali teških dana u djetinjstvu kakve je on imao.
“Ja sam u životu bio i gladan. Mo otac je bio fizički radnik. Bilo nas je četvero djece. Znao sam tri dnevna obroka imati samo po krišku hljeba namazanog zejtinom. Danas sam najbogatiji. Allah mi je dao hairli hanumu, djecu, unuke. Moja djeca nisu, hvala Bogu, doživjela moje djetinjstvo. Odmah sam najbogatiji. Stariji sin Rusmir bio je fudbaler 'Sarajeva' i 'Željezničara', završio je DIF i sada radi u banci. Kad je slobodan, pripomogne nam u radnji. Drugi sin Mufid je sa mnom u radnji. Nadam se da će jednog dana preuzeti ovu radnju. Imam i moje drage unuke: Vidala, Afana i Malika. Nadam se da će se i s njima nastaviti ova tradicija. Najstariji unuk je prva godina fakulteta, srednji je šesti razred osnovne škole, igra fudbal u 'Želji'. Ja sam u fudbalu prevrtaner. Nekad sam bio najžešći navijač 'Sarajeva', odmah do rahmetli Keme Lakače. On je bio najgrlatiji, a poslije njega bio sam ja. Danas sam navijač 'Želje'. Nekad sam mislio da bih se prije prekrstio nego što bih navijao za 'Želju'. U radnji mi ništa nije bilo plavo osim jedne levhe. I kad je sin počeo tamo igrati, nekoliko puta sam išao na utakmicu i vidio da to više nije za mene. Kad se sin pobunio što je trening zakazan u vrijeme džume, trener ga je stavio na transfer-listu.”
EZAN NA AŠLAMI U GRAZU
Hajrudin se prisjeća i trogodišnjeg života u Grazu (Austrija). “U Grazu sam živio tri godine u jeku mladosti. Bilo je to 1967, 1968. i 1969. godine. Graz mi je ostao u lijepom sjećanju. Jednom prilikom sam, čini mi se da je to bilo pred zgradom tadašnjeg Jugoslavenskog konzulata u Grazu, popeo se na jednu ašlamu i proučio ezan. Sa mnom je bio moj drug Džingo. Sad vidim da je to bilo neozbiljno. Sad to, naravno, ne bih napravio. Od tebe sam čuo da se ezani u Grazu uče u dva bošnjačka džemata. Po tebi sam slao bombone za djecu u mektebu.”
Na kraju Hajrudin kaže da je tucana kahva “Dibek” certificirana i tako je postala zaštićeni sarajevski i bh. brend. I da se najviše traži tokom ramazana. Traže je u domovini i dijaspori.
