Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković pisao je američkom državnom sekretaru Marcu Rubiju. Zbog pojedinih dijelova tog pisma, bolje da nije, jer katkad više zvuči kao WhatsApp poruka nego kao korespondencija upućena visokom američkom zvaničniku. No šta očekivati od čovjeka koji je u bh. političkom prostoru praktično normalizirao oslovljavanje kolega nadimcima.

Presjek pisma u suštini govori sljedeće: problem u BiH je Dodik. Dodik je ruski proksi. Ruski proksi znači monopol nad gasom u BiH. Monopol nad gasom vodi ka gubitku energetskog suvereniteta. Treba nam diverzifikacija i baš je super što sad radimo na Južnoj interkonekciji. I da, bio sam pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Dekonstrukcija Konakovićevog neznanja uvijek je jednostavan, ali zamoran proces, iz prostog razloga što se čini beskrajnim. Ovaj put Konaković je – da govorimo jezikom koji razumije, a što nikako nije onaj diplomatski – zabio dva autogola.

Prvi se tiče cijele stranice teksta u kojoj upozorava na djelovanje predsjednika SNSD-a Milorada Dodika (koji je donedavno bio pod američkim sankcijama), a drugi se odnosi na energetski suverenitet BiH.

Konaković tvrdi da je Dodik u bliskim odnosima s Putinom te da se s njim sastao devet puta od početka agresije na Ukrajinu. A kada je počela agresija na Ukrajinu? Neka nas podsjeti Konaković: kada je ono formirao vlast s tim istim Dodikom? Pa, nekada između dvije posjete predsjednika SNSD-a Moskvi.

Samo što su tada prioriteti bili drugačiji. Trebalo je u trku doći do pozicija u vlasti, a Dodik se Konakovićevoj naivnosti i nedostatku iskustva učinio kao adekvatan partner koji je samo njega čekao kako bi postao produktivan politički akter.

I ne samo to. Konaković je, u kontekstu tvrdnje da Dodik s ruskim Gazpromom dogovara proširenje saradnje u BiH, zaboravio da je i sam podržavao projekat Istočne plinske interkonekcije, za koju se dominantno zalaže SNSD, a koja se nadovezuje na plinovod kod Zvornika kojim trenutno prolazi ruski plin.

Zar nije taj isti, javnosti dobro poznati MVP, ranije tvrdio da podržava svaku interkonekciju, pa mu ni Istočna nije bila toliko sporna? Ipak je to bio period odmah nakon prošlih Općih izbora, optimizam je bio na vrhuncu, a plaćanje cijene za kardinalne političke greške činilo se dalekim.

Sve do danas, 2026. godine, kada Konakovićeva stranka Narod i pravda ne zna hoće li zahvaljujući "hrabrosti" svog lidera ostati politički relevantna čak i na kantonalnom nivou.

Sada je Dodik – Konakovićev prijatelj i partner u vlasti, iako jednako neprijatelj ove države kao što je bio i prije skoro četiri godine – meta MVP-ovih predizbornih manevara.

Da budemo jasni: svaka kritika i optužba usmjerena ka Dodiku, s bilo koje strane dolazila, apsolutno stoji u stvarnosti i situacija je mnogo gora nego što se verbalnim akrobacijama može opisati. No licemjerje Konakovića, koje se krije iza svih tih tvrdnji, ima za cilj amnestirati predsjednika NiP-a od bilo kakve odgovornosti za takvo Dodikovo ponašanje.

Pa nije Putin dao Dodiku u ruke kontrolu nad ključnim državnim institucijama, i to onim sigurnosnim, niti mu je dao vlast u BiH – uradila je to Trojka (NiP, SDP, Naša stranka).

Nije Putin na svom čuvenom konju iz Moskve dojahao u Banju Luku, već je to uradio Konaković, nudeći sve za mrvu vlasti.

Pismo upućeno Rubiju svakako nije ni namijenjeno da ga američka administracija shvati ozbiljno – kao da oni ne znaju sve o svemu – već služi isključivo za stvaranje privida u domaćoj javnosti kako Konaković, eto, nešto radi.