Ermin Jusufović još se sjeća trenutka kada se probudio u bolničkom krevetu 1997. godine, više od godinu dana nakon završetka rata u BiH. Čuo je glas, glas svog oca, i riječi koje su mu promijenile život: “Nemaš više svoju nogu.” Dvadeset sedam godina kasnije Jusufović, koji danas ima 43 godine, jedan je od stubova bosanskohercegovačke sjedeće odbojkaške reprezentacije.

Osvajač zlatne medalje u Atini 2004. i Londonu 2012., u svojoj riznici ima i dva srebra (Peking 2008. i Rio 2016.) i bronzu (Tokio 2020.). Sada najkorisniji igrač Svjetskog prvenstva 2022. cilja na šestu paraolimpijsku medalju u Parizu.

Bio je to dug put koji je započeo 19. maja 1997. u njegovom selu kod Lukavca, nekoliko dana prije njegovog 16. rođendana. Jusufović je s majkom i bratom blizancem orao na njivi. Umjesto da zaobiđe 30 metara kako bi izbjegao “sumnjivu parcelu” koja je bila na liniji fronta tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, odlučio je prijeći je pješice, objavio je danas The Straits Times.

“Nešto se dogodilo. Nisam shvatio da je bila eksplozija”, rekao je Jusufović. “Pao sam na tlo i ostao nepomično ležati. Osjećao sam miris crnog baruta." Onda je došao mrak. Nije bnio prvi, prema službenim podacima, u poslijeratnim minskim nesrećama u zemlji više od 1.150 ljudi je ranjeno, a 624 ih je poginulo. Bio je jedan od relativno sretnih.

Kad se osvijestio u bolnici, uz njega je bila porodica. “Pitao sam roditelje je li mi odsječena noga”, rekao je. “Znao sam da se ne može spasiti, onako kako sam ja to vidio. Majka je nešto promucala. Tada je moj otac rekao: ‘Nemaš više svoju nogu. Prije ili kasnije to moraš prihvatiti'. Onda su krenule suze i sve ostale stvari koje biste očekivali u ovim okolnostima. A onda s prvom protezom, prve suze radosnice.”

Nakon te radosti nekoliko mjeseci kasnije uslijedila je još jedna sreća kada ga je trener lokalnog kluba sjedeće odbojke uočio u medicinskoj ustanovi i pozvao na trening. “Rekao sam dobro, svratit ću”, rekao je Jusufović uz osmijeh. “Onda kod kuće, rekao sam sebi, nema šanse. Bilo je nezamislivo vidjeti me bez noge.” Taj put nije otišao, ali su se otvorila vrata i nakon sastanka sa Safetom Alibašićem, sada njegovim suigračem u reprezentaciji. Tada je promijenio mišljenje. Jusufović je odlučio otići s Alibašićem na prvi trening. Bilo je to 1998. godine.

Sesija koje su uslijedile sjeća se kao "teških" i vrlo fizički zahtjevnih, ali odjednom je bio motiviran. Stalno je vježbao kod kuće i izgubio je 30 kg u jednoj godini, bruseći svoje tijelo kako bi poboljšao svoju igru. Tri godine kasnije Jusufović je bio u reprezentaciji koja je osvojila Evropsko prvenstvo u Mađarskoj.

Od tada nije propustio niti jedan veliki turnir jer se Bosna i hercegovina pojavila kao jedini istinski, dosljedni suparnik Iranu, koji ostaje mjerilo za ovaj sport u cijelom svijetu, sa sedam zlata i dva srebra na posljednjih devet Paraolimpijada.

Osim zlatnih medalja 2004. i 2012. godine, Bosna i Hercegovina je osvojila tri svjetska prvenstva i 11 evropskih titula. Iran i BiH će opet biti favoriti u Parizu – u različitim su grupama i ne mogu se sastati prije polufinala.

Jusufović je daleko od toga da je najstariji u ekipi, ali mora uskladiti svoju sportsku karijeru s porodičnim životom i dnevnim obavezama. Otac dvoje djece radi u tuzlanskoj kantonalnoj instituciji na poslovima sporta i omladine.

No, nimalo ne žali zbog toga kako se njegova 23-godišnja sportska karijera odvijala, pogotovo jer mu je omogućila da putuje svijetom, sklapa prijateljstva i ima porodicu čija mu je podrška "od presudnog značaja". “Bilo je trenutaka kada sam razmišljao o odustajanju”, priznao je. “Ali u jednu činjenicu sam siguran – ja sam najbolja verzija sebe na igralištu sjedeće odbojke. To je ono što me drži. Ponekad kažem... drago mi je što sam ostao bez noge.” The Straits Times