Treći svjetski rat se naslućuje, vidi i osjeća kroz krizu globalne ekonomije.

Kao što sam i najavljivao, svaka dalja eskalacija rata s Iranom proizvest će povezivanje frontova i negativan utjecaj na globalnu ekonomiju. Danas imamo situaciju u kojoj se odlučuje o tome da li će SAD poslati marinski korpus, odnosno mornaričko pješaštvo, u kopnenu operaciju ograničenog tipa u Iran. Naime, strategija ograničenih vojnih udara nije proizvela željeni efekat, a Iran je uzvratnim raketnim napadima izjednačio balans snaga, dok je zatvaranjem Hormuškog moreuza uspio nametnuti svoju dinamiku vođenja rata. To znači da je Netanyahu uspio u svojoj namjeri da politički i ekonomski destabilizira širi međunarodni poredak kroz urušavanje iranskog režima. On će lično biti odgovoran za svaku globalnu ekonomsku recesiju koja je u najavi.

S druge strane, masovne demonstracije u SAD-u protiv Trumpove administracije i rata s Iranom pokazuju da tamošnje javno mnijenje mijenja stav i okreće se protiv Trumpovog narativa o "pravljenju Amerike ponovo velikom".

U agresiji koju na Iran vode Sjedinjene Američke Države i Izrael, svaki pokušaj deeskalacije sukoba prekida se naglim i simbolički snažnim vojnim potezima koje provodi Izrael pod vodstvom Benjamina Netanyahua. U tom okviru, pregovori se ne odbacuju otvoreno, već se potkopavaju djelovanjem na terenu koje mijenja politički i strateški kontekst u korist nastavka borbi. Posebno se ističe tajming napada – neposredno nakon signala o mogućem napretku u pregovorima krajem februara i tokom marta – što sugerira svjesnu kalkulaciju da se protivniku suzi manevarski prostor i oteža donošenje kompromisnih odluka.

Krajem februara došlo je do početka sukoba i inicijalnih pokušaja njegovog ograničavanja, dok sredinom marta započinju tzv. tajni pregovori. Upravo u tim fazama bilježi se eskalacija izraelskih udara na ciljeve koji se opisuju kao civilna i industrijska infrastruktura unutar Irana. Posebno se naglašava 26. mart kao trenutak kada su pregovori ocijenjeni najperspektivnijim, te 28. mart kada dolazi do novih udara na strateške objekte – uključujući industrijske i nuklearne lokacije – čak i u kontekstu najavljenog ili privremenog primirja. Među pogođenim ciljevima bili su reaktor teške vode u Araku, vojno-industrijski i nuklearni objekti u Jazdu, kao i komandni i vojni centri u Teheranu. Operacija je uključivala više od 50 borbenih aviona raspoređenih u jednom talasu, uz simultane udare na više lokacija, što ukazuje na visok nivo koordinacije i jasnu namjeru da se ostvari maksimalan operativni i psihološki efekat.

Gađanje velikih industrijskih i strateških objekata ima višestruku funkciju. Osim direktnog ekonomskog i infrastrukturnog slabljenja protivnika, takvi potezi proizvode snažan psihološki i politički pritisak. Iransko rukovodstvo u takvim okolnostima teško može pristati na pregovore bez rizika da bude percipirano kao slabo, što dodatno smanjuje prostor za diplomatski napredak. Na taj način vojna akcija postaje sredstvo oblikovanja pregovaračke dinamike, a ne samo instrument na bojnom polju.

U širem strateškom smislu, ovakav pristup premijera Netanyahua može se tumačiti kao pokušaj produžavanja konflikta do tačke u kojoj se odnos snaga trajno mijenja. Produženi rat iscrpljuje resurse Irana, slabi njegovu ekonomiju i povećava zavisnost od saveznika, dok istovremeno jača uključenost Sjedinjenih Američkih Država, čime se konflikt dodatno internacionalizira i otežava njegovo brzo okončanje.

Međutim, ovakva strategija nosi i značajne rizike. Eskalacija kroz napade na osjetljive ciljeve povećava mogućnost šire regionalne destabilizacije, dok dugotrajni rat može proizvesti nepredvidive političke posljedice, uključujući promjene u unutrašnjoj politici i pad podrške među saveznicima. Ovi elementi dodatno oslikavaju širinu konflikta, koji više nije ograničen samo na bilateralni odnos Izraela i Irana. Sukob se proširio na više frontova, uključujući djelovanje Huta i Hezbolaha, kao i intenzivne uzvratne napade na izraelsku teritoriju, posebno krajem marta.

Istovremeno, ekonomski efekti krize povećavaju rizik od globalnog sukoba. Naime, dešava se sinhronizovano slabljenje tržišta nekretnina u više ključnih ekonomija, što je značajno drugačije od krize 2008. godine, kada je problem bio koncentrisan prvenstveno u Sjedinjenim Američkim Državama. Danas se negativni trendovi javljaju istovremeno u Kanadi, SAD-u, Kini, kompletnoj Aziji i Evropi, što povećava rizik sistemskog poremećaja ekonomske i sigurnosne stabilnosti na globalnom nivou.

Posebno zabrinjava uloga Kine, koja je nekada bila motor oporavka, a sada pokazuje znakove duboke krize kroz kolaps velikih građevinskih kompanija i pad potrošnje. Istovremeno, rast kamatnih stopa i porast neplaćanja kredita, uzrokovan gubitkom radnih mjesta, dodatno opterećuju tržišta u razvijenim zemljama, ograničavajući mogućnosti za brzi oporavak.

Ključna razlika u odnosu na ranije krize jeste nivo globalnog duga koji neprestano raste i smanjuje manevarski prostor za intervencije. Zbog toga ovakvo istovremeno slabljenje više tržišta ne djeluje kao klasična korekcija, već kao potencijalni uvod u dublju i dugotrajniju ekonomsku krizu koja, kao i ekonomski krah 1929. godine, može za posljedicu imati globalni konflikt u narednim godinama.

Neko će kazati da će se svijet zbog globalne krize okrenuti ruskoj nafti. Tu dolazi do utjecaja jednog fronta na drugi, što uvezuje interese i definiše strane u sukobu. Ukrajina je proteklog mjeseca tri puta pogodila Ust-Lugu - drugi najveći ruski izvozni naftni terminal, kapaciteta 700.000 barela dnevno, koji je sada van funkcije. Procjene govore da će terminal biti van funkcije najmanje 18 do 24 mjeseca. Primorsk - najveći ruski terminal - također je obustavio utovar nafte do daljnjeg. Oko 40 posto ukupnog ruskog izvoznog kapaciteta nafte obustavljeno je nakon nekoliko zračnih udara dronovima. Evropski saveznici apleovali su na Kijev da za sada ne targetira Primorsk, zbog globalnog negativnog razvoja situacije sa trgovinom naftom. Rusija je zarađivala 270.000.000 dolara dnevno od izvoza nafte - novac koji finansira vojne operacije u Ukrajini, što ove objekte čini legitimnim ciljevima sa ukrajinske tačke gledišta.

S druge strane, Indija dobija 80 posto svoje ruske nafte iz ova dva terminala i već je kao i većina ruskih naftnih mušterija polako zapala u recesiju. Istovremeno, Rusija i Kina pomažu Iranu u obavještajnom smislu, pružajući satelitske podatke o američkim i izraelskim kretanjima i rasporedu snaga, kao i kroz određene oblike vojne podrške. Sve to ovaj krug povezivanja frontova čini zatvorenim procesom u kojem su strane u sukobu jasno definisane i interesi jasno podijeljeni.

Cilj izraelskog političkog i vojnog vrha, predvođenog Netanyahuuom, nije nužno brza i odlučujuća pobjeda, već stvaranje uvjeta u kojima prekid sukoba postaje politički i strateški neodrživ. Time se rat transformiše iz sredstva za postizanje konkretnih ciljeva u proces koji sam sebe održava, pri čemu svaka nova eskalacija dodatno zatvara prostor za diplomatsko rješenje. Ovaj zatvoreni ciklus nasilja uvlači cijeli svijet najprije u globalnu ekonomsku krizu, koja se može brzo pretvoriti u otvoreni globalni sukob sa nesagledivim posljedicama.