Kako umjetna inteligencija nadmašuje ljudske sposobnosti u gotovo svim kognitivnim i fizičkim domenama, društva će se suočiti s dvije paralelne civilizacijske transformacije. Prva je tehnološka: većina mentalnog i fizičkog rada postat će opcionalna, a strojevi će moći obavljati zadatke koje su stoljećima obavljali ljudi. Druga, možda još važnija, je kulturna i filozofska: središnje pitanje više neće biti kako raditi, nego zašto i u kojem smjeru usmjeriti ljudski život.
U ovom kontekstu, američki teoretičar povijesnih ciklusa Lawrence H. Taub tvrdi da najpripremljenija društva neće biti nužno ona tehnološki najnaprednija, već ona koja su kulturno sposobna prepoznati i upravljati ovim preokretom. Prema Taubu, Kina i šira Konfucijanska Istočna Azija imaju prednost jer njihova tradicija već tisućljećima postavlja pitanja dugoročnog kolektivnog blagostanja, moralnog razvoja i smisla života, neovisno o materijalnom uspjehu.
Taubova vizija temelji se na njegovim makro-povijesnim modelima doba, spola i kaste. Prema njegovom modelu kaste, povijest prolazi kroz pet velikih doba: od vođa duhovnosti, ratnika, trgovaca, radnika, pa ponovno do duhovnih vođa. Sada živimo u kasnoj fazi doba radnika, 20. i 21. stoljeću, koje je obilježeno birokratsko-tehnokratskom organizacijom, masovnom proizvodnjom i apoteozom znanstvenog materijalizma. Sljedeća era bit će novo duhovno doba, u kojem znanost i ekonomija gube središnju ulogu, a ljudi traže smisao, mudrost i duhovno iskustvo.
Na geopolitičkom nivou Istočna Azija, predvođena Kinom, trenutno dominira razvojem ključnih tehnologija. Kina prednjači u istraživanjima umjetne inteligencije, industrijskoj robotici i skaliranju temeljnih modela, dok Japan i Južna Koreja briljiraju u robotici i prilagođavanju AI sistema lokalnim jezičnim i društvenim kontekstima. U superinteligentnom dobu problem kontrole strojeva u konfucijanskom kontekstu neće biti kako očuvati individualnu slobodu, nego kako osigurati da strojevi služe dugoročnom blagostanju društva.
Glavna prednost konfucijanske kulture jest što stoljećima reflektira o svrsi ljudskog postojanja. Dok zapadna društva mogu doživjeti duhovnu krizu zbog nagle ukidanja prisilnog rada, u Istočnoj Aziji pitanje smisla života nikada nije bilo potpuno prepušteno ekonomskim aktivnostima. Istovremeno, postoji rizik da birokratska elita pokuša zadržati kontrolu kroz tehnologiju, što bi moglo dovesti do stagnacije maskirane kao neo-konfucijanski poredak.
Kada strojevi riješe pitanje kako, preostaje jedino područje na kojem ljudska vrsta može djelovati autonomno: pitanje zašto. Civilizacija koja prvo postavi ovo pitanje neće samo naslijediti tehnologiju, nego će definirati što znači biti čovjek u post-radnom svijetu. Superinteligencija neće uništiti čovječanstvo, već ga osloboditi povijesnog tereta materijalnog rada, pružajući priliku za duhovnu, umjetničku i etičku evoluciju.
