Najava skupa pod nazivom „13. Muslimanska SS divizija između fabrikovanih i stvarnih činjenica“ prevazilazi pitanje historijske terminologije. Ona otvara mnogo ozbiljniji problem: na koji način se historija Drugog svjetskog rata danas koristi u političkim obračunima i kako se odgovornost jedne vojne formacije pokušava povezati s nacionalnim i vjerskim identitetom čitavog naroda.
Prva činjenica koju treba razjasniti jeste službeni identitet Handžar divizije. Njena konačna njemačka vojna oznaka glasila je 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS „Handschar“ (kroatische Nr. 1). Radilo se o formaciji nacističkog SS aparata čija je službena oznaka sadržavala odrednicu „hrvatska“, a ne „muslimanska“.
To nije nevažna administrativna pojedinost. Historijski naziv vojne formacije dio je njenog institucionalnog identiteta. Zato se mora postaviti pitanje zbog čega se danas insistira na vjerskoj odrednici koja nije postojala u njenom službenom nazivu.
Međutim, mnogo je važnije ono što se nalazi iza takvog načina predstavljanja prošlosti.
Bošnjak Musliman nije isto što i pripadnik Handžar divizije.
Pripadnost pojedinaca jednoj nacističkoj vojnoj formaciji ne može se pretvoriti u kolektivnu odgovornost bošnjačkog naroda. Isto tako, činjenica da su pojedinci pristupali SS-u ne daje nikome pravo da nacionalni i vjerski identitet Bošnjaka poistovjećuje s nacističkom ideologijom.
Historija Bosne i Hercegovine svjedoči i o Bošnjacima koji su učestvovali u antifašističkoj borbi i partizanskim jedinicama. Njihova uloga predstavlja sastavni dio historijskog naslijeđa ovog naroda i ne može biti potisnuta jednostranim prikazivanjem njegove prošlosti.
Max Primorac i politička konstrukcija „muslimanske dominacije“
Savremena dimenzija ovog problema postaje mnogo jasnija kada se analiziraju javni istupi Maxa Primorca, višeg saradnika Heritage Foundation i lobiste koji se u američkim političkim krugovima zalaže za promjenu američkog pristupa Bosni i Hercegovini.
Primorac je u decembru 2025. godine, tokom obraćanja pred pododborom američkog Kongresa za Evropu, Bosnu i Hercegovinu opisao kao „propalu državu“. Posebno je indikativno njegovo uporno izbjegavanje službenog naziva Bošnjak, uz korištenje termina „Muslimani“ kada govori o jednom od tri konstitutivna naroda.
U istom obraćanju zagovarao je uspostavljanje trećeg entiteta, predstavljajući ga kao rješenje za zaštitu navodno progonjene kršćanske zajednice.
U februaru 2026. Primorac je u tekstu za The Washington Times otišao dalje. Politički islam predstavio je kao opredjeljenje Bošnjaka, a Sarajevo opisivao kroz slike navodne islamizacije i ugroženosti kršćanskog stanovništva. U istom kontekstu iznosio je tvrdnje o potrebi da političko Sarajevo prestane s navodnim ugnjetavanjem kršćanskih susjeda.
Ovdje je važno razumjeti političku konstrukciju koju takva retorika proizvodi. Umjesto razlikovanja sekularnih, građanskih, nacionalnih i vjerskih političkih opredjeljenja unutar bošnjačkog društva, sve se svodi na jedinstvenu kategoriju „muslimanske politike“. Time se politički pluralizam jednog naroda pretvara u navodnu ideološku prijetnju.
To više nije samo rasprava o ustavnom uređenju BiH, nego i pitanje načina na koji se Bošnjaci predstavljaju međunarodnoj javnosti.
Izraelski politički narativ i približavanje rukovodstva RS
Slične elemente možemo prepoznati i u dijelu savremenog izraelskog političkog diskursa o Bosni i Hercegovini. Pri tome treba razlikovati izraelsku državu, njene građane i jevrejski narod od konkretnih političkih stavova pojedinih zvaničnika.
Posebno je indikativna posjeta Željke Cvijanović Izraelu u junu 2026. godine. Nakon sastanka s njom, izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar javno je naveo da su razgovarali o potrebi zaštite „kršćanskih manjina“ u Bosni i Hercegovini.
Takva formulacija nije bez političkih posljedica. Srbi i Hrvati u BiH nisu vjerske manjine, nego konstitutivni narodi. Predstavljanje njihovog položaja kroz kategoriju ugroženih kršćanskih manjina uvodi vjerski okvir u ustavno-političke odnose države i posredno stvara sliku o Bošnjacima kao potencijalnoj prijetnji.
Istovremeno, Milorad Dodik je tokom svojih političkih kontakata u Izraelu i SAD-u iznosio tvrdnje da su muslimani protivnici Izraela i Jevreja. Takva generalizacija izjednačava političke stavove pojedinaca i država s identitetom čitave vjerske zajednice.
Kada se tome dodaju intenziviranje političkih odnosa rukovodstva RS s Izraelom i strateško približavanje Srbije i Izraela, dobija se širi geopolitički kontekst u kojem se pitanje Bosne i Hercegovine sve češće predstavlja kroz odnos kršćanstva i islama.
Diplomatska, ekonomska i odbrambena saradnja Srbije i Izraela jeste dokaz usaglašavanja politike prema Bošnjacima. To dokazuju javne izjave pojedinih aktera koje pokazuju da se takva saradnja odvija i u ambijentu u kojem se koriste slični politički narativi.
Od historijskog revizionizma do islamofobne stigmatizacije
Upravo tu se vraćamo na najavljeni skup o „13. Muslimanskoj SS diviziji“. Historiju Handžar divizije pokušava se pretvoriti u kolektivnu oznaku Bošnjaka. Bošnjake se predstavlja kao politički homogenu muslimansku zajednicu koja navodno ugrožava kršćanske susjede. Dok se njihovi politički zahtjevi za ravnopravnošću i funkcionalnom državom tumači kao dokaz islamističkih ambicija.
Zajednički rezultat takvih interpretacija jeste stigmatizacija Bošnjaka Muslimana kao kolektiva.
To je obrazac koji ima elemente islamofobije: pojedinačni historijski događaji, političke izjave ili postupci pojedinaca koriste se za izgradnju generalizovane slike o čitavom narodu. Takva slika zanemaruje unutrašnju političku raznolikost Bošnjaka, historijsko iskustvo i ustavni položaj Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Odgovornost bez kolektivne krivice
Historijska odgovornost mora biti precizna. Ona se utvrđuje prema konkretnim djelima, pojedincima, komandama i političkim strukturama. Ne može se nasljeđivati po vjeri, naciji ili porodičnom porijeklu.
Organizatori skupa zato duguju javnosti odgovore o historijskim izvorima na kojima zasnivaju naziv „13. Muslimanska SS divizija“. Ako je cilj naučna i historijska rasprava, onda su dokumenti, preciznost i metodologija obaveza, a ne stvar izbora.
Isto tako, Max Primorac i drugi politički akteri koji javno govore o Bosni i Hercegovini moraju biti spremni da njihove tvrdnje budu podvrgnute provjeri i kritičkoj analizi. Političko lobiranje ne daje nikome pravo da jedan konstitutivni narod preimenuje, njegov identitet dovodi u pitanje ili ga kolektivno predstavlja kao sigurnosnu prijetnju.
Bosna i Hercegovina nije prostor sukoba civilizacija. Bošnjaci nisu kolektivni nasljednici nacističkih formacija, niti je njihov islamski identitet dokaz bilo kakve sigurnosne prijetnje.
Nije problem u tome što se istražuje Handžar divizija. Problem nastaje kada se njena historija koristi za stigmatizaciju Bošnjaka Muslimana, dok se u savremenim političkim krugovima istovremeno gradi narativ o njihovoj navodnoj prijetnji kršćanskom i zapadnom identitetu Bosne i Hercegovine.
Historijske činjenice ne smiju biti sredstvo kolektivnog optuživanja, a politička saradnja ne smije postati pokriće za širenje vjerskih i nacionalnih stereotipa.
Jer kada se jednom narodu počne osporavati pravo da samostalno definiše vlastiti identitet, problem više nije samo historijski. Tada je riječ o savremenom političkom pitanju njegovog položaja, ravnopravnosti i opstanka kao konstitutivnog naroda u vlastitoj državi.

