Skoro 600 grobova proteže se do rubova vojnog groblja izvan grada Dnjepra, obilježenih redovima žuto-plavih ukrajinskih zastava koje lepršaju na vjetru.
Ovi su grobovi samo mali postotak od hiljada ukrajinskih vojnika poginulih u osam godina rata, otkako je Rusija prvi put počela anektirati dijelove njihove zemlje 2014. godine, ali brzo širenje ovog groblja u istočnoj Ukrajini mnogo toga govori.
Skoro polovina grobova je svježa. Ogrnuti vijencima od vještačkog cvijeća ili označeni drvenim krstom zabodenim u golo blato, pripadaju vojnicima poginulim u posljednja tri mjeseca, otkako je Rusija započela svoju invaziju velikih razmjera na Ukrajinu.
“Ovdje uopće ne bi bilo ničega da nisu došli”, rekla je Viktorija Martinova o Rusima. “Nismo nikoga napali. Živjeli smo u svojoj zemlji, u svojim domovima, na svojoj zemlji.”
U jednom od novih grobova leži njen suprug Oleksij Martinov, električar. Prijavio se dobrovoljno prvog dana rata. Poginuo je u eksploziji mine blizu ruske granice u aprilu, jedva šest sedmica poslije.
Broj ukrajinskih žrtava ostaje strogo čuvana tajna. Medijski osviještena vlada predsjednika Volodimira Zelenskog pažljivo kontrolirala protok informacija u očiglednom pokušaju da održi javni moral na visokom nivou. Bolnicama i vojnim službenicima zabranjeno je objavljivanje brojeva žrtava. Novinarima općenito nije dozvoljeno da posjećuju liniju fronta u Ukrajini, a fotografije i video snimci koji prikazuju ranjene i mrtve ukrajinske vojnike su rijetki.
Ipak, s obzirom na to da ruska artiljerija udara po njenim snagama na istoku, u Ukrajini se žrtve povećavaju takvom brzinom da je prošle sedmice Zelenski rekao da vojska gubi 60 do 100 vojnika dnevno, te da je po prvi put posjetio trupe na linijama fronta.
Za muškarce na frontu, napetost je vidljiva: u mrtvo umornim očima šefa policije nakon još jednog dana u kojem je predvodio svoje ljude u bombardiranom gradu; u praznom pogledu komandanta koji je upravo izgubio jednog od svojih najboljih vojnika; u napetom pogledu grupe vojnika koja se prvi put kreće ka nultom terenu, kako nazivaju rovove na liniji fronta.
Ti se vojnici suočavaju s možda najtežim sedmicama i mjesecima rata dok pokušavaju da zaustave i prežive ruski napad.
Način borbe za Ukrajince promijenio se od bliskih gradskih borbi i napada na ruske oklopne kolone oko Kijeva, u čemu su briljirali, do daljinskih artiljerijskih bitaka i zračnih udara na istočnom frontu, gdje ruska superiorna vatrena moć agresoru daje prednost.
Vojnici koji su služili u rovovima prošle nedjelje nedaleko od sela Dovhenke, u blizini spornog regiona Donjeck, opisali su pješačenje do položaja i ukopavanje dok su tenkovske granate, minobacači i kasetne bombe padale oko njih.
“Kopali smo na koljenima i u blatu jer je padala kiša”, rekao je Samara (48) zamjenik vođe jedinice koja je obavila pet rotacija na prvoj liniji fronta. Kao i većina vojnika, on je iz sigurnosnih razloga tražio da se identificira samo kodnim imenom.
“Posljednjih 48 sati nismo imali trenutak tišine”, rekao je on.
Tenk je pucao na njihove položaje pet sati, a zatim je krenula u napad ruska pješadija. Ukrajinski snajperisti zaustavili su pješadijsko napredovanje i vojnici su uspjeli postaviti minu na put tenku, ali ljudi u rovovima nisu mogli učiniti ništa osim da sačekaju, rekao je Samara.
“Kada tenk puca, morate se sakriti. To je teška situacija”, pojašnjava Samara. Njegova limena čaša bila je probušena s nekoliko rupa od gelera. “Ostavio sam ga izvan rova”, rekao je smijući se. “Nisam podigao glavu da vidim kako se to dogodilo.”
Niko ne spava tokom trodnevnog boravka na "nuli". Vojska je isprobala različite dužine rotacija i utvrdila da su 72 sata optimalno ograničenje prije nego što dođe nova smjena, rekao je.
Nekoliko vojnika reklo je da im je jedan od najtežih dijelova ukopavanje.
“Imali smo samo jedan ašov, a nije bio baš dobar”, rekao je devetnaestogodišnji vojnik kodnog imena Air. U početku je bilo tiho, pa su muškarci sjedili, šalili se i pušili kao na kampiranju, ispričao je Air.
Iskopali su plitak rov, dovoljan da u njega legnu, ali kada je počelo granatiranje pokazalo se to jedva dovoljnim. “Jedina stvar o kojoj razmišljate jeste zašto smo tako plitko kopali. Nismo paničarili, ali srce mi je kucalo tako brzo”, kazao je ovaj vojnik.
Minobacači i kasetne bombe pali su s udaljenosti od 10 ili 15 metara. “Kada podignete glavu, shvatite da ste u magli i da osjetite miris baruta”, nastavlja objašnjavati Air.
Jedan vojnik, Vadym Melnyk (40), koji je doktorirao ekonomiju i predaje na Univerzitetu u Kijevu, rekao je da je razočaran što tokom svoje prve rotacije na frontu prošle sedmice nije vidio nikakve dokaze o naoružanju koje je isporučio Zapad.
“Nažalost, nisam vidio ništa od pomoći”, rekao je nakon povratka. “A to mjesto je sada jedno od najtežih na frontu.”
Sa zadatkom da zadrži položaje protiv ruskog napada, jedinica je bila naoružana samo jurišnim puškama sovjetske proizvodnje i protutenkovskim oružjem. Nisu imali čak ni američke rakete “Javelin”, koje su u velikom broju poslane u Ukrajinu, rekao je on.
Rusi, kako je kazao, imaju mnogo veću vatrenu moć, uključujući sisteme višecjevnih raketnih bacača, tenkove i topove velikog kalibra. “Iskoristili su sve što su imali”, rekao je. “Pucali su na nas bez ikakvih problema.”
Zabrinut je, njihova je jedinica dva dana bila pod vatrom s istog ruskog minobacačkog položaja a ukrajinske artiljerijske snage nisu učinile ništa da je unište.
Avioni su bacali kasetne bombe, ali su srećom pale podalje od njihovih položaja, rekao je Melnyk. Vidio je, kaže, bijeli fosfor ispušten u šumi blizu njihovih položaja. Izgledalo je kao vatromet, rekao je, dodajući da je vojnik u jedinici njegovog prijatelja izgubio vid od strašnih opekotina.
Borbe u Dovhenkeu, koji se nalazi južno od grada Iziuma, bile su posebno intenzivne posljednjih sedmica dok su ruske snage probijale put prema jugu u pokušaju da zauzmu posljednji dio regije Lugansk. Ruske snage zauzele su selo krajem maja i nastavile s guranjem prema gradu Slavjansku.
Zračni napadi i dalje su uporno razorni, a čini se da Ukrajina nema dovoljno odbrane od njih, rekli su komandanti i vojnici. Jedan vojnik kazao je da je prošle sedmice u avionskom napadu njegov puk izgubio 28 ljudi samo u jednoj noći.
Oni koji prežive neposredni napad, kažu da to pojačava njihovu odlučnost. Niko nije želio napustiti položaje u njegovoj jedinici, potvrdio je Melnyk.
“Svi su ostali do kraja rotacije”, dodao je. Grupa u kojoj je on uključuje kako devetnaestogodišnjake i dvadesetogodišnjake, tako i muškarce u pedesetim godinama. Među njima su bivši osuđenik i doktor nauka. “To je tako luda mješavina, ali svi osjećaju isto – moramo biti tu, moramo se boriti i moramo pobijediti”, kaže Melnyk.
Svjestan je da je ukrajinskih žrtava sve više, ali zna i to da su Rusi izgubili mnogo ljudi.
“Ako želiš da pobijediš, trebaš se boriti. Nemamo drugi način.”
(Izvor: The New York Times)