Arhivist u Gazi Husrev-begovoj biblioteci mr. Hamza Lavić autor je trećeg toma Kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, koji je izdao Historijski arhiv Sarajevo, u čijem je posjedu i zbirka rukopisa. Riječ o veoma dragocjenoj i značajnoj rukopisnoj zbirci koja se sastoji od ukupno 169 unikatnih rukopisnih kodeksa s 276 djela različite jezičke i tematske strukture.

Zbirka je, kaže Lavić, pripadala ulemanskoj porodici Okić, hafizu Mehmedu Teufiku Okiću i njegovom sinu, jednom od najpoznatijih bosanskohercegovačkih intelektualaca 20. stoljeća, posebno kada je riječ o islamskim naukama – Muhamedu Tajibu Okiću. Najstariji rukopis u ovom katalogu potječe iz 15. stoljeća, a riječ je o djelu iz oblasti sufizma. Znatan broj djela pripada našim bosanskohercegovačkim autorima koji su pisali od 16. stoljeća. Tu je i šest djela Hasana Kafije Pruščaka te Muhameda Hevaija Uskufija. Riječ je o izuzetno raritetnim djelima koja će poslužiti kao podsticaj i izvor istraživačima naše kulturne baštine.

“Iako je za mene predstavljala veliku čast, ideju o izradi kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa Historijskog arhiva Sarajevo prihvatio sam s velikim oprezom. Tokom rada u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, učeći od stručnjaka za obradu orijentalno-islamskih rukopisa, koji su autori većine kataloga rukopisnih zbirki u našoj domovini, iz prve ruke sam imao priliku uvidjeti koliko kompleksan zadatak predstavlja dešifriranje manjih ili većih fragmenata tekstova, čitanje zakukuljenih bilježaka i još nečitkijih otisaka pečata. S druge strane, čast pregalaštva u oblasti koju su obilježili velikani poput Bašagića, Spahe, Handžića, Dobrače i drugih sama je po sebi predstavljala dovoljan izazov”, kaže Lavić.

Muhamed Tajib Okić, koji je obrazovanje stjecao od Zagreba do Sorbone, jedna je od najzanimljivijih ovdašnjih ličnosti u svijetu nauke. Njegov život, iako posvećen nauci, nije bio nimalo lahak. S ovih je prostora doslovno protjeran poslije Drugog svjetskog rata. Skrasio se u Turskoj i bio jedan od utemeljitelja islamskog teološkog fakulteta u Ankari te brojnih drugih modernih teoloških fakulteta širom Turske. Bio je jedan od temelja obrazovne reforme u toj zemlji. Iako je bio među najozbiljnijim kandidatima za predsjednika Uprave za vjerske poslove Turske – Diyanet, to se nije desilo, zbog nekih nepovoljnih okolnosti, recimo, nikada nije dobio tursko državljanstvo.

Često se ime Tajiba Okića spominje kao primjer intelektualne pedantnosti i ozbiljnosti u pristupu akademskom radu. O ovome govori i arhivski dokument iz 1939. godine, u kojem se navodi da je odbio saradnju s tadašnjim Glasnikom Islamske zajednice, zbog toga što, prema njegovu mišljenju, “svojim sadržajem nije stajao na visini na kojoj bi takav časopis morao da stoji”. S druge strane, nije se libio biti dijelom ekipe koja je uputila protest ministru obrazovanja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1938. godine zbog imenovanja na mjesto vaspitača u Velikoj medresi u Skoplju pravoslavca Vide Latkovića, u kojoj je službovao i sam Okić.

O pojedinostima iz njegovog ličnog života i iskušenjima s kojima se susretao, a o kojima nije volio govoriti, kaže Lavić, možemo više saznati iz pisama upućenih svojim savremenicima i prijateljima kao što su Alija Nametak ili posebno Mirza Milivoje Malić, s kojim je provodio studentske dane na Sorboni, a koja se čuvaju u arhivi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. 

“Osim arhivske građe, zaostavština u vidu lične biblioteke može nam ponuditi pregršt podataka o njenom vlasniku, intelektualnom dosegu, naučnim i umjetničkim oblastima za koje se zanimao, jezicima kojim se služio i slično. Biografi rahmetli Muhameda Tajiba Okića ističu činjenicu da bi se njegov život u najkraćem mogao okarakterizirati kao život posvećen knjizi i obrazovanju. Duboko ukorijenjena kultura čitanja u životu ovoga alima nije se odnosila samo na literaturu iz islamskih nauka, već i na književnost, umjetnost i nauku općenito. Naprosto je fascinantan podatak s koliko se jezika ovaj poliglota u svom akademskom radu služio. Usljed stjecanja obrazovanja i rada u različitim geografskim i kulturnim sredinama, stekao je nekoliko bogatih knjižnih kolekcija.

Poznato je da je većinu mjesečne plate tokom boravka i rada u Turskoj trošio na nabavku knjiga. Njegov učenik Salih Akdemir navodi da je jedno vrijeme boravio u stanu koji je Tajib Okić iznajmljivao u Ankari, te da je kompletan stan bio ispunjen knjigama. O njegovoj biblioteci u Republici Turskoj u zasebnom radu pisao je Mehmet Mahfuz Soylemez, koji navodi da je nakon smrti njegovu biblioteku od 4.234 bibliografske jedinice, s približno 10.000 knjiga, naslijedila njegova sestra, koja je odlučila biblioteku ponuditi na prodaju. U konačnici, biblioteku je otkupio Ilahijat fakultet Univerziteta u Izmiru, gdje je veći dio njegovih štampanih publikacija našao svoj smiraj”, govori Lavić.

No, druga biblioteka, za nas možda i važnija, predstavlja kolekciju rukopisa iz porodične biblioteke ulemanske porodice Okić, kura-hafiza Mehmeda Teufika Okića, sina Jusufovog, muderrisa Osman-kapetanove medrese u Gračanici i njegovog sina Muhameda Taiba Okića, koju je ovaj alim, između ostalog, lično nabavljao tokom svog boravka na našim prostorima.

Prema Lavićevim riječima, ova rukopisna kolekcija danas se čuva u Historijskom arhivu Sarajeva i sadrži 169 rukopisnih kodeksa, odnosno 276 djela na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku veoma raznovrsne tematske strukture. Od navedenih 169 kodeksa, 137 sadrži po jedno djelo, a 32 kodeksa su s dva ili više djela. Na arapskom jeziku napisano je 170 djela, na turskom 93, na perzijskom ih je 10, a na bosanskom su tri djela.

Hamza, koji se prihvatio teškog i zahtjevnog posla izrade kataloga rukopisa iz bogate arhive porodice Okić, ističe da je najviše djela u ovoj zbirci iz oblasti kur’anskih znanosti, zatim islamskog prava, gramatike arapskog jezika, književnosti i islamskog vjerovanja. U znatnijem broju zastupljena su i djela iz etike, biografije, historije, hadisa i logike.

Najstarije prepisano djelo u ovoj zbirci, navodi Lavić, potječe s početka 15. stoljeća. Riječ je o sufijskom djelu andaluzijskog mutesavvifa Muhammada an-Nifzija iz Ronde u Španiji. Djelo je prepisao Muhammad sin Salihov Warraq 818/1415. godine.

Od djela domaćih autora ovdje vrijedi istaknuti šest djela koja je napisao Hasan Kafi al-Aqhisari (Pruščak), umro 1025/1616. godine, među kojima je i prijevod djela Nizamu-l-Ulema, koji je sačinio lično Kafija Pruščak. Biografi navode da je Muhamed Teufik Okić na Sorboni pripremio i doktorsku disertaciju upravo na temu Pruščakova djela Nizamu-l-ulema, čija odbrana zbog različitih okolnosti nikada nije održana.

“Treba spomenuti i dva djela koja je napisao Muḥammad b. Musa Allamak al-Bosnawi, umro 1045/1635. godine, i to: komentar kur’anske sure Al-Fath, zatim djelo iz sintakse arapskog jezika Šarh ar-risala aš-šamsiyya, koja je u integralnoj verziji prvi put dostupna putem ovoga prijepisa. Naime, za ovo djelo smo do sada znali samo putem izvora u kojima su spominjane i jedne do sada poznate folije koje se čuvaju u Gazijinoj biblioteci. U zbirci su zastupljena dva naslova Muhammeda Hawaʼija Uskufija, umro 1010/1601. godine, i to: poznati rječnik Maqbul-i ʻarif (prvi južnoslavenski rječnik štokavskog narječja) i do sada manje poznate tri pjesme ovoga autora. Od ostalih zanimljivijih rukopisnih djela izdvojio bih još nekoliko njih. Jedini primjerak Zbirke hadisa, čija se predaja vezuje za Nu‘man b. Ṯabita, Abu Hanifu.

Koliko je ovaj rukopis raritetan, pokazuje i činjenica da je prilikom pretrage zbirnog kataloga rukopisa Republike Türkiye ustanovljeno postojanje samo jednog prijepisa ovoga djela u bibliotekama na području današnje Turske. Među mnogobrojnim djelima posvećenim posljednjem Božijem Poslaniku izdvajamo Komentar zbirke dova sabranih iz govora Muhammeda, a. s., na arapskom i turskom jeziku, od nama nepoznatog autora, koja je iluminirana na karakterističan način”, govori Lavić te dodaje kako je zanimljiva i rukopisna zbirka idžazetnama iz različitih oblasti, među kojim izdvaja Idžazetnamu iz kaligrafije koju je Ismaʻil aḏ-Ḏihni (Ismail Zihni) 1821. godine izdao učeniku Ahmadu Bureku al-Muhtariju, poznatom sarajevskom kaligrafu iz prve polovine 19. stoljeća, sinu pjesnika i kaligrafa Abdullaha Bureka. Ismaʻil ad-Dihni, sin Muḥammada as-Saraʼija, porijeklom iz Konjica, živio je u Sarajevu u drugoj polovini 18. i početkom 19. stoljeća.

Prema njegovim riječima, među jezicima kojima se služio Muhamed Tajib Okić spominje se i latinski, te je zanimljivo da se u njegovoj rukopisnoj kolekciji nalazi i Latinsko-tursko-bosanski rječnik ljekovitog bilja od nepoznatog autora. Nažalost, ni u ovom slučaju nisu poznati prepisivač niti mjesto prijepisa djela. 

Na kraju vrijedi još spomenuti i Putopis s hadža, koji je na turskom jeziku u stihovima spjevao Muhlisi, al-hagg Mustafa al-Bosnawi, umro poslije 1162/1749. godine. Ovo djelo prepisao je nepoznati prepisivač 1214/1799-1800. godine. 

“Ukratko, može se zaključiti da je riječ o tematski i jezički raznovrsnoj kolekciji, sastavljenoj od brižljivo biranih naslova, kojom rahmetli Muhamed Tajib Okić nastavlja svijetlu tradiciju svojih prethodnika. Nasreću, ova kolekcija nije doživjela sudbinu rukopisne zbirke Safvet-bega Bašagića, nije završila izvan granica Bosne i Hercegovine, ponajviše zahvaljujući zalaganju bosanskohercegovačkih naučnih radnika, među kojima se posebno ističu imena Hamida Dizdara i Rašida Hajdarevića. Ostala je u našoj domovini kao kulturno blago prve kategorije”, zaključuje Hamza Lavić.