Prvi mart 2026. godine Bosna i Hercegovina dočekala je u znatno drugačijem, zašto ne reći i mnogo opasnijem, međunarodnom i unutrašnjem ambijentu nego što je to bio slučaj u prethodnim decenijama. Dan nezavisnosti 2026. godine dočekali smo u sjeni dubokih geopolitičkih promjena, ratova te, po nas još gore, očitih unutrašnjih političkih slabosti.

Jačanje desničarskih i antiimigracijskih pokreta širom Evrope promijenilo je ton rasprava o Zapadnom Balkanu u kojem dosadašnji diskurs "stabilnosti po svaku cijenu", čak i kada to podrazumijeva toleriranje separatističkih politika, polahko biva zamijenjen postepenim usvajanjem toksične kombinacije islamofobnog i neokolonijalnog narativa. Islamofobija, koja je nekada bila rezervisana za marginalne političke pokrete, danas je dio mainstream diskursa u nizu država EU. Fabrikovana migrantska kriza, teroristički napadi, desni populizam te demografski strahovi doveli su do toga da se muslimanski identitet u političkom imaginariju Zapada i naročito Evrope sve češće percipira kao problem i opasnost, a ne kao sastavni dio evropske baštine.

Istovremeno, sa druge strane Atlantika povratak administracije Donalda Trump dovršio je već započeti zaokret u američkoj vanjskoj politici ka "izraelizaciji" američkih interesa te smanjenoj spremnosti za aktivno smirivanje kriza na evropskoj periferiji. Donald Trump otvoreno je reafirmirao cionistički okvir američke vanjske politike, bez diplomatskih rukavica i bez potrebe da se glumi neutralnost. Bez obzira na unutrašnje obračune američke političke scene, kontinuitet bezrezervne podrške izraelskoj politici postao je nadstranački konsenzus.

Opasni trendovi

U takvom opasnom ambijentu, stavovi srpske i hrvatske politike, koje godinama insistiraju na reinterpretaciji devedesetih te posljedično položaja Bosne i Hercegovine koji iz njih proizilazi, nailaze na znatno manji otpor nego ranije. U dijelu međunarodne javnosti sve se češće može čuti teza da su "lokalni dogovori" prioritet, čak i kada podrazumijevaju daljnju institucionalnu, a potencijalno i teritorijalnu, fragmentaciju Bosne i Hercegovine.

Nasuprot tome, bosanskohercegovačke i bošnjačke pozicije, koje se temelje na suverenitetu i funkcionalnosti države, danas su neartikulirane i nevidljive na međunarodnoj sceni. Osnovni razlog za takvu situaciju jeste unutrašnja politička konfiguracija i po Bošnjake nepovoljan odnos snaga uspostavljen neokolonijalnom intervencijom Christiana Schmidta. Njegovim i diktatom ambasada je iz vlasti ukonjena SDA, dominantna i jedina autentična bošnjačka stranka a nametnut konglomerat stanaka i strančica zvani "Trojka", sklepan u ovdašnjim ambasadama bez izbornog legitimiteta, autentičnosti i bilo kakve političke koherentnosti. Od tada do danas golim oko je vidljivo srozavanje bošnjačkih pozicija u doslovno svakom društvenom segmentu.

U međuvremenu, susjedne države i njihove bosanskohercegovačke ispostave, nastavile su jačati svoje diplomatske, ekonomske i vojne kapacitete. Srbija je intenzivirala saradnju s globalnim silama na istoku i zapadu, dok je Hrvatska, kao članica EU i NATO-a, dodatno učvrstila svoj međunarodni položaj. Primjetna je i jedna nova sinergija: strateško približavanje izraelske desnice i srpskih i hrvatskih političkih elita, koje islamofobni narativ usmjeren protiv Bošnjaka koriste kao alat za njihovu demonizaciju a vlastitu legitimizaciju na međunarodnoj sceni. Bošnjaci se nastoje prikazati kao "sigurnosni rizik", "demografska prijetnja" ili "radikalni element", kako bi se opravdali zahtjevi za daljnju etničku teritorijalizaciju, institucionalno razvlašćivanje i potencijalnu secesiju. To je isti onaj narativ koji je bio uvod i u genocid nad Bošnjacima tokom protekle agresije.

Posljedice nametanja

U takvoj asimetriji snaga, Bosna i Hercegovina, koju na međunarodnoj sceni predstavljaju nametnuti diletanti tipa Konakovića ostala je diplomatske strategije te ne djeluje čak ni reaktivno, već doslovno nikako.

Sve to, od mirnog tolerisanja Schmidtove suspenzije Ustava i nametanja nelegitimnog političkog projekta Trojke pa do trpljenja kontinuiranog runiranja bošnjačkih pozicija, posljedica je političke kulture koja se decenijama zadovoljavala oslanjanjem na nekakve "garancije" date još u periodu neposredno nakon Dejtonskog sporazuma. No međunarodni poredak koji je tada vladao više ne postoji, UN je još manje relevantan nego ranije, velike sile sve češće djeluju unilateralno ili kroz ad hoc saveze bez poštivanja međunarodnog prava te je valjda i najvećem laiku danas jasno da oslanjanje isključivo na vanjske zaštitne mehanizme, bez izgradnje vlastitih kapaciteta, bukvalno suicidalno.

Propuštene šanse

U kontekstu svega navedenoga postavlja suštinsko pitanje: od čega zapravo zavisi nezavisnost Bosne i Hercegovine? Formalno-pravno, ona je potvrđena međunarodnim priznanjem i članstvom u Ujedinjenim nacijama međutim suštinski njena održivost zavisi od sposobnosti bošnjačkog političkog faktora da artikulira koherentnu strategiju, izgradi funkcionalne institucije i osigura vlastitu koheziju.

No, bošnjačka politička misao, uprkos iskustvu Agresije, Genocida i uspješne Odbrane nikada do nije do kraja internalizirala ideju oslanjanja na vlastite snage. Od osmanskog perioda, preko austrougarskog kolonijalizma, kraljevske okupacije, jugoslavenske komunističke diktature i postdejtonske supervizije, formiran je jedan mentalni obrazac u kojem se sigurnost traži u klijentelizmu. Uvijek je postojao "neko iznad" – Carstvo, Monarhija, Kraljevina, Tito, Međunarodna Zajednica – ko bi garantirao minimum opstanka. Kada tog patrona nestane ili oslabi, nastaje paraliza.

Uspješna odbrana države i naroda te sačuvana nezavisnost trebao je biti historijski prekid tog mučnog obrasca, početak nove paradigme koja bi proizvela i novu generaciju političara i intelektualaca koja razumije da je jedina stvarna garancija opstanka vlastita sposobnost organizacije, mobilizacije i odbrane. No, umjesto toga, dobili smo paradoks: ogromnu žrtvu bez suštinske transformacije političke svijesti.

Razlog za tako nešto možda treba tražiti u činjenici da su Bošnjaci ratovali jer su morali, jer su napadnuti, samo da prežive, a ne da redefiniraju poredak tj. da steknu nezavisnost poput Slovenije i Hrvatske. Zato je mir prihvaćen ne kao novonastala realnost i novi početak već kao pokušaj povratka na stare odnose pa stoga nije izgrađen ni nacionalni ideološki okvir kroz koji bi se dugoročno promišljala nova bošnjačka realnost i novostečeni politički subjektivitet. Umjesto toga, završtekom rata, uslijedila je demobilizacija: institucionalna, vojna, politička, medijska i mentalna. Patriotizam i rodoljublje su relativizirani, simboli problematizovani a zatim marginalizovani, a svaka ideja jačanja Bošnjaka u cilju osnaživanja Bosne i Hercegovine proglašavana opasnom ili retrogradnom.

Povratak stvarne nezavisnosti

Najopasnija posljedica jeste gubitak instinkta za preživljavanje. Dozvolio se disbalans u nacionalnoj zastupljenosti u institucijama na štetu Bošnjaka. Institucije su prepuštene onima koji ih otvoreno podrivaju. Medijski prostor je kidnapovan, monopolizovan, fragmentiran i često neprijateljski. Ekonomski tokovi nisu strateški usmjereni. Energetski resursi se predaju u strane ruke. A bošnjačka javnost, umjesto da zahtijeva jačanje unutrašnjih kapaciteta, i dalje očekuje nekakav vanjski intervencionizam jer je tako naučena.

Nezavisnost nije neki sentiment već skup konkretnih mehanizama: kontrola nad sigurnosnim sektorom, nad energetskim resursima, ekonomskim tokovima i obrazovnim sistemom, nad narativom o vlastitoj historiji, sadašnjosti i budućnosti. Ako ti mehanizmi nisu u bošnjačkim rukama, nezavisnost je prazna riječ. Opsjena.

Zato je krajnje vrijeme da bošnjačka politička misao napusti infantilnu vjeru u nekakve spasonosne deklaracije, rezolucije i garancije te počne ozbiljno promišljati vlastite kapacitete. Da rehabilitira ideju suverenizma bez kompleksa i bez straha od etiketa koji se toliko boji a koje joj se lijepe ma šta radila.