Slika bake koja sadi cvijeće u tenkovske čahure tokom devedesetih godina, duboko se urezala u sjećanje Nikole Macure. Danas, decenijama kasnije, taj paradoks života koji niče iz simbola smrti postao je okosnica njegovog umjetničkog rada. Kroz projekt "From Noise to Sound", ovaj novosadski umjetnik vojnom naoružanju mijenja DNK, pretvarajući sredstva za ubijanje u sredstva za sviranje. Donosimo priču o čovjeku koji se usudio "dekontekstualizirati" ratnu ostavštinu Balkana, suočavajući se pritom s tihim opstrukcijama sistema koji se još uvijek hrani narativima sukoba.
Prije svega, čovjek koji radi muzičke instrumente, posebno od tako neobičnog materijala kao što je vojni otpad, ne može a da ne voli muziku. Ipak, Nikola Macura za Stav otkriva da instrumenti, koje on zove "zvučni objekti", ne nastaju primarno iz njegove ljubavi prema muzici, već iz ideje da "učita" drugi kontekst naoružanju kojim smo, nažalost, okruženi.
View this post on Instagram
- Odatle sve kreće. Meni je u svemu tome bitno da se naoružanju promijeni namjena, da se dekontekstualizira. Smatram da je najvažnije što sam u tom procesu redizajniranja dobio zvuk. Ako trebam konkretno reći neki bend koji volim da slušam, to bi bio Gogol Bordello. Pored toga slušam i eksperimentalnu muziku. Drago mi je čuti i vidjeti hrabre ljude koji se upuštaju u eksperimentiranje s muzikom - kaže Macura.
"Specifični zvučni objekti"
Prije skoro deset godina napravio je prvi instrument, ali u tom periodu nijedan od "proizvedenih" instrumenata nije bio svirljiv. Onda je Nikola Macura shvatio da mora, da bi došao do instrumenta koji proizvodi zvuk, što mu je u početku bilo najbitnije, napraviti kolaboraciju s muzičarima, s ljudima koji sviraju instrumente.
- Ostvario sam saradnju s tri muzičara i krenuo da radim na tri zvučna objekta paralelno. Nije mi u startu bila ideja da oni budu svirljivi, već samo da dobijemo zvuk iz njih i da na taj način potvrdim svoju ideju da od nečega što pravi buku i što je destruktivno dobijem nešto što pravi zvuk, posljedično i muziku. Veoma sam prijatno bio iznenađen kada sam uspio dobiti nešto više od zvuka iz mog prvog svirljivog zvučnog objekta, a to je bio zvučni objekt koji je naslonjen na formu violončela. Njega je tada svirala, a i sada svira sjajna Milica Svirac - keže Macura.
View this post on Instagram
Do sada je uspješno uradio više žičanih instrumenata, perkusije i jedan duvački instrument.
- Napravio sam "specifični zvučni objekt" violončelo, violinu, gitaru, a počeo sam i gusle praviti. Napravio sam jedan perkusionistički set promjenjive veličine, koji se može dorađivati, ali i jedan "instrument" nalik na trubu, koji sada koristi jedan saksofonist. Želja mi je usavršiti izradu duvačkih instrumenata, tome ću se posvetiti u periodu koji slijedi. Poslušao sam savjet jedne kompozitorke koja mi je kazala da ću morati imati žičane (gudačke) i duvačke instrumente te udaraljke ako želim napraviti orkestar - govori Macura.
Dekontekstualiziranje oružja kojim smo okruženi
Nikola Macura zaposlen je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu na Katedri za vajarstvo. Pored toga što je profesor vajarstva, kroz kompletnu karijeru bavi se i instalacijom, tj. socijalno angažiranom umjetničkom praksom.
- U tom smislu, projekt "From Noise to Sound", koji predstavlja transformaciju vojnih "rekvizita" u zvučne objekte, krenuo je iz glave nekoga kome je bitno da kroz umjetničko djelo utječe na svoje okruženje, da ga, na neki način, popravi. Želio sam, kako rekoh, dekontekstualizirati oružje kojim smo okruženi. To oružje sam pretvorio u nešto što je bio objekt na kojem se može svirati. Svakako da sam ovim potezom htio reći da energiju trebamo usmjeriti prema nečemu kreativnijem, nikako ratovanju, te da konačno shvatimo dokle smo stigli sa svim tim ratovima - kaže nam.
Ovaj univerzitetski predavač nam priča da je odrastao devedesetih godina, na granici s Hrvatskom.
- Iako nismo mi u Srbiji direktno bili zahvaćeni ratom, odrastao sam u militantnom okruženju. Jedna od najinteresantnijih slika tog perioda koju ja imam jeste slika na kojoj moja baka u velike tenkovske čahure sadi cvijeće. Totalno paradoksalan prikaz. Ono što sam ja htio jeste da taj otpad, kako god da dođem do njega, preoblikujem. Najviše tog otpada našao sam na vojnom otpadu u Temerinu, on je blizu i dostupan mi je, ali dosta toga sam i dobijao sa strane - kaže sagovornik.
Kada smo našeg sagovornika pitali koliko je teško djelovati u javnom sektoru i otvoreno pozivati na mir, a znamo da, na ogromnu žalost, politike ovih prostora žive od narativa o ratu, straha od Drugog i Drugačijeg, on je rekao da nije nimalo lagano raditi na ovoj vrsti "instalacija" upravo zato što većina u regionu živi od rata i huškanja na rat.
- Uglavnom svi pričaju najbolje o onome što radim, često dobijam pohvale, ali s iste strane imam i tihu opstrukciju. Iako nemam direktne prijetnje ili uvrede, svakako živim određene opstrukcije kada je riječ o realizaciji nekih mojih zamisli. Tako da sam uglavnom oslonjen sam na sebe, a podršku dobijam jedino od ljudi koji misle slično kao ja - govori nam.
Umjetnici moraju uvijek biti socijalno angažirani
Nikola Macura dolazi iz Novog Sada, mjesta u kojem je prije tačno godinu došlo do urušavanja nadstrešnice Železničke stanice Novi Sad, što je rezultiralo pogibijom 16 osoba te povređivanjem jedne osobe. Nakon toga mnogi umjetnici su digli svoj glas i usprotivili ste aktuelnom režimu u Srbiji.
View this post on Instagram
- Jedino što mogu reći iz Novog Sada, grada koji već sada zovu "ranjenim gradom", jeste da je nevjerica bila moja prva reakcija na ono što se desilo na Željezničkoj stanici Novi Sad. Poslije određenog vremena, kada je došlo do odmicanja od odgovornosti, bio sam bijesan jer nisam mogao vjerovati da se tako veliki zločin, umjesto da se kazni, negira. Nažalost, smatram da je to samo posljedica destrukcije kojom smo inače okruženi ne samo u Srbiji, već i u regiji. To je samo, ili će biti samo, jedan od primjera destrukcije. Ova tragedija u Novom Sadu ne govori sama za sebe, već govori i o stanju naših umova i o korupciji. Pokušava se učiniti sve da se ne dođe do ljudi koji su za tako veliki zločin i odgovorni. Nije samo za ovaj slučaj pravo vrijeme da umjetnici budu socijalno angažirani, oni moraju uvijek biti socijalno angažirani. To nam je jedino što je preostalo - kaže Macura.
Pošto je Nikola Macura završio određeni broj zvučnih objekata koje je postavio u orkestar, koji naziva "Zahrđali orkestar", za koji su napravili i određene kompozicije, spremili performans i izveli ga jednom u Novom Sadu i nekoliko puta u regionu, njegov plan je da taj orkestar predstavi i šire u regiji te Evropi, prije svega s idejom da time širi ideju kojom se projekt bavi.
- To posljednjih godina nije samo pitanje Balkana, kao što su mnogi mislili da će zauvijek biti, to je problem kompletne Evrope, pa i šire.