Članak izvjesnog Granta Gochina objavljen početkom godine u Times of Israel, pod naslovom "Afrika se mora fragmentirati, Južnoafrička Republika prva" još jedan je pokazatelj opasnih smjernica cionističke politika na globalnoj sceni a koje imaju direktne reperkusije po Bosnu i Hercegovinu.

Gochin, koji je, ironije li, počasni konzul afričke države Togo, specijalni izaslanik za poslove dijaspore pri Afričkoj uniji (emeritus), te samoproglašeni borac protiv "antisemitizma, anticionizma i ostalih netrpeljivosti" zagovara fragmentiranje tj. raspadanje multietničkih država na afričkom kontinentu.

Razlozi koje navodi u prilog ovakvoj ideji su opća mjesta znana svima koji su upoznati sa retorikom ovdašnjeg secesionizma: Multietničke države kao nelegitimne tvorevine kolonijalizma, "tamnice naroda" i propali "projekti", vještačke granice koje dijele narode, pravo na samoopredjeljenje tih istih naroda, preferiranje manjih i stabilnih kohezivnih etno država naspram većih i nestabilnih, kontrolisani raspadi kao put ka stabilizaciji regija pa i samog kontinenta... To je isti onaj vokabular koji već decenijama koriste lokalne separatističke politike, a koje su ratne genocide i udružene zločinačke poduhvate zamjenili medijskim i lobističkim kampanjama kojima žele legitimizirati svoje "neotuđivo pravo" na određene teritorije Bosne i Hercegovine.

Gochin čak eksplicitno koristi primjer bivše Jugoslavije pa tvrdi: "Historija je već dala svoj sud: veliki, silom održavani multietnički državni projekti neminovno propadaju, dok manje suverene nacije opstaju i napreduju. Raspad Jugoslavije se desio jer su vlasti gušile nacionalne samouprave i prisiljavale narode na zajedništvo. Raspad Jugoslavije okončao je tu prisilnu "zajednicu“. Najeveće nasilje tokom raspada je bilo koncentrisano tamo gdje su granice bile sporne, poput Bosne i Kosova, dok su konsolidovane secesije — kao u slučaju Slovenije i, kasnije, Hrvatske — relativno brzo dovele do stabilizacije. Kada su se nove granice jednom ustalile, nivo nasilja je znantno i brzo opao. Sve to nije bila krivica  podbacila fragmentacije same po sebi; stvarni problem je bio produžavanje nedovršene i neodržive zajednice poput Jugoslavije kroz odugovlačenje i odbijanje da se prihvati razdvajanje."

Cionistička agenda

Pored poprilično revizionističkih tvrdnji u vezi raspada Jugoslavije, u kojima se abolira velikosrpska politika a onus prebacuje na neke "volšebne jugoslovenske centralne vlasti" koje nakon velikosrpskog prevrata i nisu istinski postojale te minimiziranja nasilja u Hrvatskoj i izbjegavanja da se navede činjenica da je do "stabilizacije" došlo protjerivanjem tamošnjih Srba, Gochinov tekst također zvuči zapanjuće slično nečemu što bi pisao i govorio Milorad Dodik.

Slično je i u ostatku teksta. Gochin tvrdi da su afričke države nestabilne zbog strukturalnih mana proizvedenih vještačkim granicama koje su nasljeđe stranog imperijalizma. Takve granice zanemaruju jezičke, kulturne i historijske veze te su ništa drugo već kolonijalni alati ekstrakcije resursa. Rezultati su genocidi i građanski ratovi unutar tih država, Ruanda, Sudan, Nigerija i Kongo su ponajbolji negativni primjeri a uzork je samo jedan, nametnuto jedinstvo koje rezultira nasiljem i smrću. Unikatan je i lijek za takvu bolest - separacija.

Stoga Gochin poziva na crtanje novih granica u Africi, tvrdeći da je fragmentacija postojećih država u skladu sa tradicijom međunarodnom prava te takve procese naziva "remedijalnom secesijom" kojom se vraćaju prava narodima izloženim sistemskoj represiji i oduzimanju prava na samoopredjeljenje i tome slično.

O čemu se zaista radi i šta su stvarne namjere njegovog teksta Gochin pokazuje kada kao primjer koristi okupiranu Palestinu te činjenicu da je kao takva priznata od mnogih država. Ako može biti priznata Palestina, koja po Gochinu nema granica, prave samouprave, institucija, administrativnih kompetencija ili političkog konsenzusa, zašto to ne bi moglo biti slučaj sa raznim separatističkim pokretima u Africi ili van Afrike? Po Gochinu, jedna Španija koja priznaje Palestinu i često brani interese palestinskog naroda na međunarodnoj sceni, licemjerna je jer podržava samoopredjeljenje van svojih granica dok ga guši (Baskija i Katolonija) unutar vlastitih. 

Istovremeno Gochin navodi Izrael kao pozitivni primjer etno države koja je nastala zbog "egzistencijalne prijetnje" njenom stanovništvu od strane okolne "predatorske (arapske) većine". Opstanak naprosto zahtjeva suverenitet tvrdi Gochin. Logika cionizma tj. opstanak kroz samodobranu i suverenu kontrolu je jedini ralističan put za manjinske zajednice u Africi, a implicitno naročito za bjelačku manjinu u Južnoafričkoj Republici. Oni ne mogu biti sigurni i prosperitetni pod centralnom vlašću u Pretoriji, treba im vlastita država (Western Cape) i to nije neki luksuz već imperativ njihovog opstanka.

Reanimacija mrtvog saveznika

No zašto je sve ovo bitno? Na prvi pogled u pitanju je već uobičajna zamjena teza gdje cionistički apologeta pokušava delegitimizirati Palestinu kao državu te je prikazati kao secesionistički projekat od legitimne države Izraela dok istovremeno opravdava izraelski genocidni ultra-šovinizam tvrdnjama da je jevrejska etno država na prostoru Palestine sine qua non samog opstanka jevrejskog naroda. U istom dahu autor pokušava delegitimizirati i problematizirati podršku Palestini od strane drugih država tvrdnjama da je ona licemjerna i neiskrena te potencijalno opasna jer bi im se mogla vratiti kao bumerang.

No pored svega navedenog u pozadini je nešto mnogo mračnije i opasnije od obične apologije Izraelskog genocidnog hegemonizma. Gochin je većinu svoga teksta posvetio Južnoafričkoj Republici zagovarajući njen raspad, štaviše tražeći da ona treba da bude prva država u Africi koja će se raspasti. To nije slučajno.

Aparthejdska Južna Afrika bila je jedan od najvažnijih i najpouzdanijih saveznika Izraela sve do formalnog ukidanja aparthejda 1994. godine. Vladajuća naseljenička bjelačka manjina u Pretoriji snažno se identificirala s Izraelom, ne samo na simboličkom i ideološkom planu, već i kroz vrlo konkretne političke, vojne i sigurnosne interese. Obje države su sebe doživljavale kao "utvrđene oaze civilizacije“ okružene neprijateljskim, demografski nadmoćnim ali kulturno inferiornim autohtonim stanovništvom, a aparthejd i etnička segregacija legitimirani su gotovo identičnim diskursom o sigurnosti, opstanku i historijskom pravu. Južnoafrička Republika  pružala je kontinuiranu, često presudnu podršku Izraela, kako u domenu vojne saradnje tako i u međunarodnoj političkoj areni.

Padom aparthejdskog režima u Južnoj Africi, Izrael nije izgubio samo jednog saveznika, već strateški izuzetno važnog ideološkog blizanca. Sa nestankom južnoafričke aparthejdske države, Izrael je ostao gotovo usamljen kao jedina država na svijetu čiji je politički i pravni poredak otvoreno zasnovan na etničkoj segregaciji i institucionalnoj diskriminaciji. Upravo iz tog razloga, postaparthejdijska Južna Afrika postala je jedan od najglasnijih i najprincipijelnijih kritičara izraelske politike prema Palestincima.

Koliko je ova promjena bila nepovoljna po Izrael se možda  ponajbolje moglo vidjeti kada je 2023. godine Južnoafrička Republika, taj nekadašnji čvrsti izraelski saveznik, podnijela tužbu ICJ-u optužujući Izrael za Genocid u Gazi, navodeći pritom i 75 godina aparhejda nad Palestincima, 56 godina okupacije Palestine i 16 blokade Gaze. Od tog trenutka je krenula izraelska paraobavještajna ofanziva na Južnoafričku Republiku.

Opasni trendovi

Stoga ovakvi pozivi na "fragmentaciju" nisu ništa drugo no pokušaj da Izrael ponovo stekne nove-stare strateške saveznike, i to kroz razbijanje postojećih država na način koji odgovara njegovim dugoročnim geopolitičkim interesima. U konkretnom slučaju Južnoafričke Republike, riječ je o ideji da se njenim raspadom izdvoji ekonomski najrazvijenija i geostrateški najznačajnija provincija, u kojoj bi se potom obnovila većinski bijela politička državna tvorevina koja bi, oslobođena demografskih i političkih ograničenja postaparthejdskog poretka, ponovo postala blizak izraelski saveznik i ideološki partner, nalik nekadašnjem odnosu između aparthejdskog režima u Pretoriji i Tel Aviva.

Sve do sada navedeno moglo bi se posmatrati kao marginalna politička špekulacija, da nije ključne činjenice: ove mračne ideje nisu stavovi usamljenih pojedinaca, publicista ili radikalnih ideologa, nego se sve češće pojavljuju kao dio šire, koordinirane politike Izraela i njegovih saveznika. Još je više zabrinjavajuće što se takav pristup ne provodi isključivo kroz izraelsku vanjsku politiku, već i putem njegovog najznačajnijeg globalnog proxya – Sjedinjenih Američkih Država. U tom kontekstu, fragmentacija, secesija i „redefiniranje granica“ postaju legitimni instrumenti politike, dok se međunarodno pravo selektivno tumači i instrumentalizira.

Posebno alarmantno je to što ove ideje danas čine dio dominantnog zeitgeista obilježenog snažnim usponom procionističke desnice širom Zapada. U tom ideološkom okviru, raspad država više nije nasilni čin destabilizacije, nego navodno progresivan, čak "emancipatorski“ proces, koji se pravda jezikom ljudskih prava, samoodređenja i borbe protiv kolonijalnog nasljeđa.

Antikolonijalna retorika uz kolonijalnu praksu

Kako takva politika izgleda u praksi, jasno se vidi na primjeru Somalije, gdje je Izrael priznao secesionistički Somaliland kao nezavisnu državu, prije svega zbog njegove izuzetno važne geostrateške pozicije na ulazu u Crveno more i blizine ključnih pomorskih puteva. Sličan obrazac vidljiv je i u slučaju Grenlanda, gdje nova američka administracija pokušava opravdati njegovo prisvajanje kombinacijom realpolitičkih argumenata i navodno antikolonijalne retorike o pravu naroda na samoodređenje. Istovremeno, Sudan se planski i genocidima gura ka daljoj dezintegraciji, s ciljem stvaranja niza slabih, zavisnih državica koje bi bile pod direktnim ili indirektnim patronatom stranih interesa. U Demokratskoj Republici Kongo, državi "blagoslovljenoj“ rijetkim i strateški mineralima, slični procesi traju već decenijama, uz kontinuirano nasilje, destabilizaciju i ekonomsko iscrpljivanje.

Raniji primjeri Južnog Sudana, Istočnog Timora i sličnih slučajeva dodatno potvrđuju ovaj obrazac: secesija se podržava jer proizvodi nove zavisnosti malih državica te posljedičnu trajnu potrebu za spoljnim "zaštitnicima“.

Svuda se prepoznaje isti metod: Imperijalni centri moći koriste hibridnu ideološku strategiju, s jedne strane posežu za antikolonijalnom, nominalno ljevičarskom retorikom o samopredjeljenju, ljudskim pravima, "tamnicama naroda“ i nelegitimnosti kolonijalnih granica; sa druge strane, oslanjaju se na desničarske narative o stabilnosti, neodrživosti "vještačkih“ država, ekonomskoj efikasnosti, koheziji i nacionalnoj sigurnosti. Propagandnom o zaustavljaju "nepravedne ekstrakcije resursa" želi se prisvojiti i opljačkati te iste resurse. Retorikom o "odmetničkim država" hoće se unišiti protivnike te stvoriti klijentelističke državice. Namjera je nacrtati novu kartu svijeta koja će biti prilagođena njihovim interesima. Posebno su na udaru države koje su, zbog svoje geostrateške pozicije, prirodnih resursa ili samostalne vanjskopolitičke orijentacije, percipirane kao „problematične“.

Implikacije po Bosnu i Hercegovinu

Sve to su vrlo loše vijesti po Bosnu i Hercegovinu i naročito bošnjački narod. Ovakvi politički trendovi su već vidljivi golim okom i u našoj državi gdje Izrael kroz svoje službene, a još više neslužbene paraobavještajne strukture, snažno podržava velikosrpske i velikohrvatske secesioniste a američka politika postaje sve više usklađena sa takvim kursom. Retorika koja se koristi je nevjerovatno slična, Bosna i Hercegovina kao "tamnica naroda", kolonijalni projekat sa vještačkim granicama koji razdvaja prirodne nacionalne prostore naroda, neprirodno prisiljavanje naroda da žive zajedno, klevetnički narativi o "kršćanskoj manjini" koja je životno ugrožena "demografskim oportunizmom" muslimanske većine, nestabilnost kao posljedica arficijelnosti granica, neodrživost, nelegitimnost itd.

Srpska i hrvatska politika su ove trendove prepoznale već davno, štaviše one su ih organski pratile, čak diktirale, dok su oni još bili deplasirani i može se reći da su njihovi orginalni pokretači stoga su njihovu globalnu dominaciju dočekali spremno i sa oduševljenjem. Sa druge strane bošnjačka politika kao da ih i dalje nije svjesna već i dalje živi u dominantnim narativima kraja dvadesetog stoljeća. Štaviše bošnjačka politika nije svarila ni promjene sa početka milenija te i dalje nastupa ka vani očekujući i tražeći pomoć sa adresa koje su postale aktivno neprijateljske spram same ideje multietničnosti i multikulture, pogotovo one sa muslimanskom većinom. Ovakva miopija, praćena suicidalnom odlukom da mehanizme zaštite države i naroda prepusti u strane ruke, mogla bi rezultirati situacijom u kojoj bi uskoro došao u pitanje ne samo opstanak Bosne i Hercegovine već i bilo kakvog vlastitog životnog prostora za bošnjački narod a da pri tome Bošnjaci ne bi imali bilo kakve alatke, čak ni one narativne, da se tome suprotstave.