Topla ljetna kišica sipala je neumoljivo tog jutra. Oko 11 sati prije podne stigli smo u Brku. Bili smo među jedinicama koje su došle u ispomoć na ovaj uzavreli dio posavskog ratišta. Dolje, preko ceste, desetak metara od nas koji smo čekali svoj kamion s opremom, za stolom pod grožđem, sjedili su momci iz Prve tuzlanske brigade. Glasan razgovor i smijeh čuo se daleko. Prepoznao sam jednog od momaka i uputio se prema njima. Safet je, vidjevši me, ustao iza stola i krenuo ka širom otvorenoj kapiji. “O, lave moj”, viknu jako, “pa gdje si mi?!” – “Tu sam, Sajo legendo”, odgovorih mu jedva dok me velikim rukama stiskao uz svoja prsa u bratski zagrljaj. Safet je bio rodom iz Mramora, a do rata je bio rudar u istoimenom rudniku u svom mjestu. Mnogo su se puta naši ratni putevi spajali i mnogo smo hljeba pojeli i cigareta ispušili skupa nas dvojica. Safet je bio oličenje pravog gorostasa. Visokog rasta i razvijenih mišića na rukama, a iza njegovih leđa ja sam sa svojih 18 godina mogao komotno stati i da me u potpunosti zakloni. Safetov brat blizanac poginuo je u rudarskoj nesreći u “Mramoru”.

Sjeli smo za stol i odmah je počela priča. Pričao je Safet o događajima s brčanskog, ozrenskog, dobojskog i majevičkog ratišta. Udari me po leđima i poče, gledajući u momke za stolom: “Sjećate li se vi kad smo na Vidi...”, a onda je zastao i zagledao se u stol.

Dobro sam znao šta mu se u tom trenutku desilo. Ovdje, za stolom, nije bilo Safetovih starih ratnih prijatelja, niti jednog. Oni više nisu među živima, ovo su neki novi, mladi momci. Sajo je sam sebe uhvatio u tom raskoraku i samo je zablokirao. Izvadim brzo cigarete iz džepa i ponudim prvo njemu: “Ma sjećam se, kako se neću sjećati... Sjećam se da te je tenk umalo u kući zagrnuo kad si ostao posljednji.” Uze i pripali cigaretu, pogleda u daljinu i, izdišući dim, kratko i poluglasno reče: “Jah, tako je bilo, brate.”

Iz razgovora nas prenu dozivanje, javljali su da trebamo poći, da je stigao kamion. Pozdravim se, pođem, a onda zastanem na kapiji i okrenem se prema Safetu. On još jednom podigne ruku u znak pozdrava i doviknu: “Vidimo se, brate, vidimo se dolje!”

Brzo smo utovarili stvari i opremu. Kamion krenu. Dolje je na linijama tutnjalo. Tako je, kažu, već puna tri dana. Agresor ne odustaje od nauma da pomjeri naše linije odbrane. U putu sretosmo dva sanitetska vozila. Brzo su se kretala ka vojnoj bolnici. Znali smo da je dolje pravi pakao i znali smo dobro šta nas čeka.

Dok nam je jedan od komandanata bataljona 108. brčanske brigade nadomak linije razdvajanja objašnjavao situaciju, u blizini je eksplodiralo nekoliko granata. Komandiri nas brzo uputiše na odredišta. Prošli smo kroz mali šumarak na kraju kojeg smo zastali. Pema nama su išli “iznosači” s dva ranjenika na nosilima. Teški ranjenici su jaukali. Vidio sam na licu naših boraca nelagodu.

Uzanim putem brzo smo se spustili u prvu tranšeju koja je bila drugi stub odbrane, odnosno naš rezervni položaj. Tu su pripremali opremu, municiju, okvire i prihvatali ranjenike. Jedan od starijih vojnika viknu da se sagnemo jer “protuavionac tuče non-stop”. Poslušamo ga i pognuti se uvučemo u tranšeju.

– Gdje idete – upita.

– Devetka, desetka i jedanaestka – odgovorim mu.

– Koliko ti imaš godina, momak – upita opet podižući glavu i škiljeći na jedno oko.

– Osamnaest. Šta to ima veze?

– Ma ništa, onako ja. Allah da vas sačuva od svakog zla, pazite se, to je najgori dio – reče i mahnu rukom da priđemo:

– Eno vidite, idete pravo ovom tranšejom, zatim ondje gdje je jasen oboren idete desno, prvi sljedeći rov je devetka, a ostali su dalje udesno.

Ispred nas je tutnjalo. Propnem se iznad grudobrana i pogledam u prostranu ravnicu. Cio dio ispred naše linije bio je u dimu. Detonacije su odjekivale jedna za drugom. Agresor je tukao iz svih raspoloživih oružja po našim braniocima.

Brzo smo se kretali širokom tranšejom koja je povezivala prvu i rezervnu liniju. Kad smo bili u blizini prve linije, počela su nam zviždati zrna iznad glava. Puščanu paljbu često su nadglašavali protuavionski top i “praga”, koji su pod jakom vatrom držali taj dio linije odbrane.

U trku smo stigli do rova broj devet. Tu su ostala četverica, a mi krenusmo dalje na raspored u sljedeća dva rova. Ondje smo zatekli osmericu naših. Garavih i blatnjavih. Ukratko nam objasniše situaciju. Jedan od njih, čovjek od 45 godina, pokaza rukom: “Eno, otuda su došli prošli put. Neprestano su napadali pola sata i onda se povukli. Jutros u devet imali smo najžešći napad, krenuli su s dva tenka i pragom, ali smo ih uspjeli odbaciti i nanijeti im velike gubitke.”

Ja sam iz ranca polahko vadio nitroglicerinku i municiju, dok je Hamza rasklapao svoj mitraljez. Jedan od ljudi koje smo zatekli sjedio je na balvanu pored nas.

– Bogami, momci, vi ste došli s obrazom – šeretski se nasmija skidajući kapu. A onda ustade i čučnu pored mene.

– A šta je to, tako kratka cijev – upita.

– Evo, pogledaj, to ti je nitroglicerinka.

– Auuuu – uzviknu i odmaknu se korak nazad – to je znači to čudo. Čuli smo dosta priča o tom oružju, da je strašno. Vidi ako bi ti mogao kad budeš pucao da budeš dolje u tranšeji.

– A zašto to – upitah.

– Pa, vidi, ja sam čuo da bismo, kad bi metak pogodio u to čudo, svi otišli u helać.

– Gdje reče da odosmo?, priupita ga Hamza grohotom se smijući.

– U helać – ponovi vojnik, na šta Hamza opet prasnu.

– Smij se ti, momak, samo se smij, meni su pričali ljudi koji su bili tu.

– Pa kako su ti pričali kad su svi otišli u helać – odvrati Hamza kroz glasan smijeh.

Zvižduk granate zapara zrak i prekide ovu veselu raspravu. Detonacija odjeknu iza nas, a onda još dvije. U sljedećih pet minuta sručila se na nas kanonada minobacačkih projektila. Jedan od vojnika došao je do grudobrana stišćući šljem na glavi. “Evo ih, idu”, povikao je panično.

Svi kao jedan skočili smo na noge i zauzeli položaje. Na pravcu ispred nas išla je “praga”, a s obje njene strane bili su agresorski vojnici. Niko nije pucao, čekali smo zasuti pješadijskom vatrom s naše lijeve strane. Dio agresorskih vojnika došao je mnogo bliže od ovih koje smo držali na oku. Prihvatili smo borbu i uzvratili vatrom. Nastao je pakao, grmjelo je na sve strane. Trocijevac na vozilu izlazio je iz šumice i u pokretu nas zasipao vatrom. Držali smo grupu koja je dolazila slijeva pribijenu na zemlji, ali su se ovi u pratnji “prage” počeli približavati. Iz naša dva susjedna rova, lijevo i desno, dolazila je jaka vatrena podrška, ali to nije bilo dovoljno. Sagnuo sam se i iz transportne torbe izvadio “nitroglicerinku”. Brzo sam je pripremio. U jednom sam momentu ispalio šest patrona. Strašna detonacija odjeknula je ispred nas. Povezane su eksplozije, koliko-toliko, unijele paniku među agresorima. Napunio sam ponovo doboš i ovaj put ispalio pet patrona. Ponovo bljesak i detonacije.

“Praga” je stala i počela pucati iz mjesta. Nismo znali je li oštećena ili više ne smije dalje. Hamzin mitraljez štektao je bez prestanka, ali su oni ipak prilazili sve bliže i bliže. Pokušao sam uzeti okvire, kada nas je u grudobran pogodio projektil. Odbacio je Hamzu, a mitraljez mu je pao preko tranšeje. Brzo sam Hamzu podigao, bio je dobro, bez ogrebotine. Mitraljez je ostao neupotrebljiv. Cijev je bila odlomljena i savijena. Hamza je zgrabio pušku koja je bila pored zemunice i nastavio pucati. Krajičkom oka vidio sam da još ljudi utrčava u tranšeju do naše, ali je grudobran zaklanjao vidik. Pucnjava je bila strahovita, praćena detonacijama. A onda sam razaznao jak, rezak zvuk “pedesettrojke”, ali snažan i prodoran zvuk mitraljeza nadvisio je povik: “Drž’ se, Žutiiiiiiii!” Znao sam odmah da je to Safet došao sa svojim momcima. U dva koraka našao sam se iza zemunice. Da, to je bio on. Mitraljez u njegovim velikim šakama izgledao je kao puška. Dugački redenik letio je poput zmije gore-dolje dok je iz mitraljeza sipao smrtonosnu salvu na drugu stranu.

Vratio sam se na svoje mjesto i još jednom napunio nitroglicerinku. Četnici, koji su nam bili prišli, po svaku su cijenu pužući pokušavali izbjeći smrtonosna zrna iz mitraljeza. Bilo mi je nekako toplo oko srca, osjećao sam se slobodnije nego ikad, Safet je bio tu, gorostas i gazija. On je tu, četnici sigurno neće proći. Naslonio sam kundak na rame i ispalio svih šest patrona. Ponovo je serija bljeskova i detonacija odjeknula ravnicom. Ponovo sam čuo dovikivanje s druge strane zemunice: “Udri, munjooooo, udri, gromeeee!”

Rasuli smo ih u paramparčad. Nakon što su uspjeli izvući ranjenike, za njima se, štiteći ih, posljednja izvukla “praga”. Za petnaestak minuta gotovo sve je utihnulo. Čuo se samo pokoji pucanj, kao da se tu prije pola sata nije odvijala velika bitka.

Iza zemunice pojavi se Sajina glava.

– O, živ si, junače!

– Živ, nego šta.

– Neka, fala Allahu, da ste mi svi živi i zdravi. A dadosmo im po turu da valja. Dobre su i te petarde – uz smiješak pokaza na nitroglicerinku – nisu znali šta ih je snašlo.

Smijali smo se i zezali dugo, bili smo veseli jer niko u tom napadu od naših nije nastradao.

Pred večer su došli momci iz Čelića i Srebrenika, a mi smo otišli u pripravnost. Na nekih 300 metara iza linije sjedili smo iza jedne razvaljene kuće. Vatra je gorjela, neko je donio malo kahve koju smo stavili u konzervu da proključa. Sjedili smo tu noć do zore. Pričao je Sajo o Požarikama, Pelemišu, Majevici. Spominjali smo hrabre, one kojih više nije bilo. Gledao sam u njegove velike ruke... Rudar koji je silom postao vojnik. I to kakav vojnik. Dok je pričao, njegove su se oči iskrile od odbljeska vatre. Oči gazije, dobrog insana. Oči pravog iskrenog bosanskog vojnika koji je iznad svega volio svoju zemlju. Bio sam počašćen biti u tom društvu te noći.