Rano je popodne. Stumračina. Kiša lije. Sjedim za kuhinjskim stolom, pijem kahvu ili ona mene, svejedno, gledam kroz prozor u polumrak, u ništa ustvari, pogledavam i u cigarete, u poluotvorenu paklicu, pitam se zašto je poluotvorena, danima iz nje nisam uzeo nijednu, pa se začudih takvoj zapitanosti, jer potpuno je nebitno da li je zatvorena ili poluotvorena, a mogao ju je otvoriti bilo ko: moj sin koji je navratio prethodnog dana ili komšija M. kojeg sam prekjučer pozvao na ručak ili...
Stresoh se od zebnje, pa, kako znam šta će uslijediti, hitro ustadoh i počeh se oblačiti za izlazak.
Istog trena neko pokuca na vrata. Nabrzinu navlačim ono što sam svukao sa sebe i otvaram. Komšija M., zarastao u prosijedu bradu, s kesom u ruci, pozdravlja me i osmjehuje se.
Da, osmjehuje se. On koji je u ratu dva puta ranjavan; on koji je osam mjeseci bio zatočen u koncentracijskom logoru Batković i prošao kroz užasov užas; on koji, napušten i odbačen, jedva preživljava od sramotno niske invalidnine; on koji godinama u zimu ulazi bez ikakvog ogrjeva i “grije” se grančicama skupljenim u obližnjem parku, vazda je vedar, uljudan, dobrohotan, riječju, dobar čovjek i komšija.
– Smetam li? Prekidam li te u nečemu?
– Ama ne. Baš mi je drago da si došao. Hajde, bujrum!
Sjedamo za kuhinjski stol. M. spusti kesu pored stolice i zapali cigaretu.
– Topla ti je kuća, baš si je dobro nahajcao.
– Pa, eto...
– Vidi...! Pa ti si stvarno prestao pušiti! Kad sam prekjučer bio kod tebe, uzeo sam dvije cigarete iz ove paklice i zaboravio je zatvoriti, a, koliko vidim, osim te dvije, ne fali više nijedna. Dobar si, samo tako nastavi.
– Dakle, ti si... A ja sve mislim...
– Šta je sad bilo?
– Ništa, ništa, sve je uredu.
– Smeta li ti što pušim?
– Ma kakvi. Bojim se da nisam siguran da li sam zaista prestao, pa ti samo... Nego, da ja nama postavim sofru, skuhao sam odličan grah, pravi vojnički. Može?
– Hvala, ali ne mogu. Skoro sam nešto pojeo, prije dolaska kod tebe, a došao sam zamoliti te nešto.
– Reci!
– Bojler mi je crk'o, a i veliki limeni lonac za zagrijavanje vode također, više od deset dana nisam se kupao, pa, ako je moguće, bio bih ti zahvalan...
– Ne snebivaj se. Tople vode ima dovoljno, u kupatilu imaš sve što ti treba, osim čistog rublja. Donijet ću ti to, samo trenutak.
– Nemoj, sve imam, ponio sam od kuće, ali ne bih se još kupao, ovdje je tako toplo, tako ugodno... Malo sam promrzao, znaš!
– Kako hoćeš.
– U logoru se osam mjeseci nisam kupao niti mijenjao rublje – promrmlja jedva čujno i zapali novu cigaretu.
Šutim.
– I tako... Poslije logora ponovo logor. Nisam to očekivao, zaista nisam. A, da ti kažem, pomalo me je i stid.
– Čega?
– Sebe, ovakvog kakav jesam. Nipošto nisam smio dopustiti da zaglavim u ovom jadu i čemeru, ali, eto, jesam. Umjesto da se borim za sebe, za svoja prava, za dostojanstven život, naivno sam vjerovao da će se sistem pobrinuti za mene. I šta se desilo? Ništa. Pušten sam kao šteta niz vodu, odbačen i zaboravljen, a, nažalost, ni prezira okoline nije usfalilo, jer u njihovim sam očima gubitnik, čak i luđak. Svakodnevno to vidim i osjećam, svakodnevno... Izvini, molim te, što ja ovako i o ovome, ali boli me, baš me boli.
– Razumijem, ali šta reći na ovo osim da si u datom vremenu učinio ono što je svako razuman trebao činiti, a ako neko treba da se stidi, a treba, to sigurno nisi ti.
– Valjda je tako.
– Eh, ako si za, ja bih da pristavim kahvu, mahsuziju, onakvu kakvu voliš, malo jaču, pa da muški odšutimo sve što nas tare i muči ili, još bolje, da okrenemo razgovor na neku drugu stranu, ljepšu, vedriju. Hoćemo li?
– Hoćemo, ali poslije, prvo bih da se okupam.
Ode u kupatilo, a stumračinu i kišu zamijeni snijeg, mokar i gust, i umah prekri ulicu i krovove mahalskih kuća. Prvi snijeg ove godine, i to kakav.
Dok stavljam cjepanice u peć i slušam kako umirujuće pucketaju, u kuhinju uđe M. Uzmirisan, uredan, obrijan, počešljan... Kakva transformacija. Drugi čovjek. Nevjerovatno.
– E, sad si spreman za borbu – rekoh iskreno, od srca.
– I ja sam isto pomislio dok sam se mjerkao u ogledalu. Hvala ti.
– Ma ništa. Kahva?
– Može.
– Ide.
