OTVARANJE OČIJU
O životu jednoga kraja
jedino ne laže njegovo groblje.
Za pjesmom odem li u svoj rodni kraj,
put me nanese kraj Ćorskoga groblja –
vidim: Abid je Ćoro ipak tad progledao,
pa makar ga brat Óko ne pogledao u oči.
Polijegao crn on sina u mostarskom groblju:
da li ponesen mramornim morem, u kojemu
se zrcalila bijeda rodnog groblja? – tek, kao
da mu čestita, ne: tješi ga, brat će Abid reći
riječ za sva vremena: Mili brate, jȁ dženeta!
Koliko valja – što nam liježe u ovu ljepotu!
O životu jednoga mjesta
jedino ne laže njegovo groblje:
naše bi hudo Ćorsko progledalo
samo kad ko od Ćora sklopi oči.
Ćoravi kod očiju, kako ne vidjesmo
da nema mjesta za jedne i za druge:
živi se smjestio jedan drugom na glavu,
no mrtav: red je da se ko čovjek opruži!
Valjda nam baš otuda mahana prezime.
Živjeli sa zemlje, ali, ruku na srce,
veseli se nismo imali gdje kopati –
mrtav da mrtvu ne jadi: potamo se!
valjalo je maći sa zemlje živa,
mrtvome da se otvori mjesto.
Za suzom odem li u svoj rodni kraj,
put me nanese kraj Ćorskog groblja.
I više mu, beli, ne vele progledati –
ovdje se, majčin sine, više ne ukopa!
Trepetljike nasred groblja kolo vezu,
srebrom trepte, šta im vjetar svira,
javi ga svaki listak, i svaki mi veli:
Abid je Ćoro tad i progledao –
da nam otvori oči.
Ovdje se, majčin sine,
ni mrtav ne opruži.