Četvrtog dana nakon što je prof. dr. Sulejman Mašović preselio na ahiret 21. januara 1998. godine, prije tačno 24 godine, klanjali smo dženazu i pokopali rahmetliju na zagrebačkom groblju Mirogoj. Oko mezara s dubokim pijetetom stajao je veliki broj profesorove rodbine, poštovatelja, kolega i saradnika koji su ga došli ispratiti i koji će ga se, zasigurno, trajno sjećati.

Bilo bi lijepo da iduća, 25. godina Mašovićeva odlaska bude obilježena barem izborom tekstova iz njegove bogate zaostavštine kojima je sudjelovao na domaćim i međunarodnim simpozijima – iz struke po kojoj je bio ekspert Ujedinjenih nacija ili iz islamistike, iz čijeg je područja objavio stotine tekstova, od čitkih, misaonih eseja do kratkih novinskih izvještaja i referata. Prof. dr. Sulejman Mašović započeo je priređivati knjigu svojih izabranih tekstova na samom kraju svog života, ali nije je dočekao; umro je mjesec-dva prije njezina izlaska iz velikogoričke štamparije Sabita Topića.

Jedna od najnovijih leksikografskih natuknica o prof. dr. Sulejmanu Mašoviću, lijepo i korektno napisana, ipak je započela s jednim asocijativnim prividom, “krivom refleksijom”, što se upliće u redoslijed zvanja i zanimanja koja su bitno obilježila profesorov život. Nalazimo je u Islamskom enciklopedijskom almanahu objavljenom u izdanju Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, u Zagrebu 2019, na str. 261. s crno-bijelom fotografijom. Ma koliko bila dugačka natuknica te vrste, ona je uvijek pretijesna za niz dodatnih biografskih činjenica koje izmiču, ostaju nepoznate, a ponekad jednostavno “fale” za bolje i potpunije razumijevanje složene i u ljudskom smislu sjajne životne putanje kakva je bila sudbinska biografija dr. Sulejmana Mašovića.

Na samom početku uvodnog navoda o njegovom profesionalnom zvanju pisac je “usložio” naziv(e) njegovih interesa, tvrdeći da je “Mašović, Sulejman, defektolog, te vjerski i kulturni djelatnik”. Sulejman Mašović bio je na početku karijere imam, pa diplomirani pravnik, najposlije univerzitetski profesor. Nije bio defektolog u uobičajenom značenju na koji leksem upućuje, u nomenklaturi zanimanja defektologa koje određuje npr. vlasnik stečene diplome Fakulteta za defektologiju, kako se ranije zvao Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

 

Profesor Mašović rođen je u Novoj Varoši kraj Novog Pazara 15. maja 1918. Umro 17. januara 1998. godine u Zagrebu, u kojem je živio duže od pola stoljeća. Na muslimanskoj parceli Mirogoja od njega se na dženazi oprostilo hiljade ljudi, “svih vjera i nacija”, jer je sve ljude volio, a najnemoćnije cijeli život ohrabrivao i pomagao.

Godine 1937. u Skoplju je završio Veliku medresu kralja Aleksandra i odmah je počeo raditi kao imam u Nišu, u izrazito siromašnoj romskoj četvrti. Sljedeće, 1938. godine imenovan je na poziciju prosvjetnog referenta u Ulema-medžlisu grada Skoplja. Početkom godine 1941. prešao je u Sarajevo, zaposlivši se kao referent u Odsjeku dječije zaštite, gdje je ostao do 1945. Te je godine najvjerovatnije objelodanio svoj prvi tekst. Naime, po informaciji Muhameda Traljića (Znaci vremena br. 45/46, 2009), dobitnik prve nagrade na konkursu za najbolje predavanje o ličnosti Muhammeda, a. s., što ga je raspisalo tuzlansko Udruženje “Bosna” dobio je autor potpisan imenom El-Fakri, za koje se tvrdi da je “pseudonim Sulejmana Mašovića iz Zagreba”. “Najbolje ocijenjeno predavanje štampano je u 1.000 primjeraka i besplatno dijeljeno. El-Fahri: Muhammedov (a. s.) lik čovjeka i borca. Odobreno od državnog promičbenog ureda Tuzla broj 30/43, Tuzla, str. 14+(2)-19x12.30 (Bibliotekarstvo, VII/1961., br. 2, str. 67-88).”

Ali započinje Drugi svjetski rat. Tokom najkrvavijih godina Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini dr. Mašović je odigrao jednu veličanstvenu ulogu vezanu za skrb izbjeglica, koja je do najnovijih dana ostala nerasvijetljena i velikoj većini ljudi potpuno nepoznata! Tome je pridonio i jezik opisa ili samog spominjanja, administrativni, sumarnom informacijom “o skrbi izbjeglica”, gaseći njezinu informativnu vrijednost i gurajući je onkraj zaborava. U takvu sam je obliku čuo prvi put, na samoj dženazi dr. Mašoviću, u dužem oproštajnom govoru muftije Ševke ef. Omerbašića, koji je, između brojnih biografskih podataka rahmetlije, jednom rečenicom obuhvatio svu skrivenu dramu, rekavši da je “dr. Mašović – u toku Drugog svjetskog rata radio na zbrinjavanju velikog broja izbjeglica”. U toj širokoj i općoj slici “o skrbi za izbjeglice” skriva se izuzetni dramatični “detalj” o kojem je našoj generaciji tek prošle godine objelodanjena i jedna potpuno nova neslućena i precizna dimenzija.

 U podatku o Mašovićevoj “skrbi o izbjeglicama” sadržana je i jedna gotovo avanturistična i vrlo rizična akcija spašavanja djece od gladi, tifusa i mraza – njih više od šest stotina i pedesetero djevojčica i dječaka, pretežno siročadi. Istraživanje o događaju objelodanjeno je na stranicama knjige Ahmeta Kurta Mahala Carina u Mostaru (“Dobra knjiga”, Sarajevo). Kurt je temeljio svoje istraživanje na brojnim citatima iz savremenih sarajevskih i zagrebačkih arhivskih dokumenata i novinskih izvještaja članaka, ali i nizom podataka živih, autentičnih zapamćenja još prisutnih svjedoka, koji su “vozom spasa u Hercegovinu” kao djeca doputovala i bivala udomljena u porodice Jablanice, Konjica, Mostara, ali i Ljubuškog, Čapljine, Stoca.

Nakon četničkih pokolja u Istočnoj Bosni 1942. i 1943. potekli su nabujali ljudski valovi nesretnih izbjeglica od Rogatice, Višegrada, Čajniča i drugih naselja i gradova prema Sarajevu, s nadom u spas od noža, gladi i straha, tifusa od kojeg nije bilo lijeka. Računa se da ih je bilo oko 20.000 žena i muškaraca, mladih i starih. Među njima i hiljade djece, u velikom broju baš onih koji su ostali bez jednog ili oba roditelja u surovim četničkim smrtonosnim orgijama, od malenih koji još nisu znali ni govoriti do 15-godišnjaka, zbunjenih i izgubljenih nesrećom koja ih je zadesila.

Početkom proljeća 1942. izbila je u Sarajevu epidemija tifusa, koja je tada, bez cjepiva, značila gotovo sigurnu smrt. Ljudi su ostajali na zemlji mrtvi izvori zaraze. Njemačke su okupacione vlasti odlučile, zapanjene ogromnim brojem smrtnih slučajeva, ukloniti izbjeglice iz Sarajeva i Ilidže, naredivši da se tokom aprila i maja 1943. izgradi logorsko naselje od drvenih baraka u blizini ranžirnog kolosijeka željezničke stanice na Alipašinu Mostu. U tom se dijelu priče prvi put u štampi spominje ime Sulejmana Mašovića, upravnika “izbjeglicama nakrcanog logora”, o čijoj se presudnoj ulozi u spašavanju života od gladi i tifusa “nisu napisale ni knjige niti su snimljeni filmovi, a mogli su...”, govorio mi je autor istraživanja Ahmet Kurt. Izbijanjem epidemije tifusa i gladi, kad je zaprijetila elementarna opasnost pukog preživljavanja, inicijativom građana i civilnih aktivista, te Merhameta i Islamske zajednice, formiran je akcijski štab kojem je na čelo postavljen Sulejman Mašović.

Odlučuje se hitno dislociranje djece u toplije krajeve Hercegovine, pa se organizira putem Islamske zajednice i Merhameta udomljavanje djece u porodice koje bi im bile voljne ponuditi skrb i toplinu doma. Voz spasa, sastavljen od deset vagona ispunjenih s oko šest stotina i pedesetero djece, krenuo je iz stanice Alipašin Most dana 31. oktobra 1943. godine. Prvi put se zaustavio na stanici u Jablanici, gdje je izašla prva grupa prihvaćene djece, drugi put je voz stao u Konjicu i tu je izašla druga grupa, a treći put na stanici u Mostaru, gdje su izašla sva preostala djeca i raspodijeljena na nekoliko lokacija, najčešće u džamije u kojima su ih čekali udomitelji ne samo iz Mostara nego i iz Ljubuškog, Čapljine, Stoca. Više porodica je uzimalo i više od jednog djeteta jer nisu imali srca rastavljati braću i sestre u najranijoj dobi života.

Toliko je bilo svjedoka tog “slučaja” da je baš nevjerovatno da se o tome nikada, između 1945. i 1992, nije pojavio niti jedan jedini sustavno napisan tekst! A evo, pojavom istraživanja Ahmeta Kurta, svjedoci smo da ima još živih bivših “malih muhadžira”, gotovo u svakom mostarskom kvartu, koji se od Mostara i mostarskih porodica koje su ih prigrlile u nevolji nikada nisu željeli odvojiti, pamteći da su ih odgojili kao svoje sinove i kćeri, zadržavajući njihova vlastita imena, prezimena i porodične identitete.

Preselivši u Zagreb, postaje 1945. godine šefom odsjeka Ministarstva skrbi Narodne Republike Hrvatske. Godine 1946. Mašović je diplomirao na zagrebačkom Pravnom fakultetu, a šest godina kasnije, 1952, na istom je fakultetu doktorirao temeljem rigoroza. Vrijeme je to velikog, poslijeratnog poleta i u svijetu i unutar nove države. Iz svijeta pristižu iz najviših foruma rezolucije i deklaracije koje Mašović, što po službenoj što po intimnoj vokaciji, prati, prevodi, referira šefovima u Ministarstvu, težeći im naći prostora u tvrdim pravnim propisima te ih, oblikovanim malo drukčije, pripremiti za zbiljni teren i zbiljnu primjenu.

 U tom razdoblju zasigurno nije bilo nijedne važnije humanističke aktivnosti na poboljšanju socijalnog i zdravstvenog standarda ljudi s invalidnim oštećenjem, a osobito u osnivanju društava koja primjenjuju pravni i medicinski standard na razini Hrvatske, koji je težio zahtjevima svjetskih normi, a da dr. Sulejman Mašović nije bio u njih uključen. Ubrzo je, već od 50-tih godina 20. stoljeća, postao ekspertom Ujedinjenih nacija, posebice UNICEF-a, čestim sudjelovanjem na znanstvenim skupovima, okruglim stolovima i simpozijima. U časopisu Defektologija objavio je bibliografiju svjetskih simpozija koje je marljivo pratio ili osobno na njima sudjelovao usmenim izlaganjima ili pisanim raspravama služeći se s više stranih jezika. Njegove oratorske sposobnosti bile su posebno hvaljene, a osjećaj za vedrinu cijenjen i voljen.

Uslijedilo je vrijeme donošenja vrlo ozbiljnih dokumenata Ujedinjenih nacija: Univerzalne deklaracije UN o ljudskim pravima (1948), zatim prva Rezolucija UN o rehabilitaciji invalida (1953), pa Rezolucija međunarodne organizacije rada broj 99 o profesionalnoj rehabilitaciji (1955) i druge koje služe zemljama-članicama kao podsticaj za prve zakone i programe u korist invalida, te osnivanje nacionalnih, a potom i međunarodnih udruga, primarno invalida rada i civilnih žrtava rata te ostalih.

Usporedo sa sudjelovanjem u kreiranju pravnih rješenja koja pomažu ljudima u rješavanju zdravstvenih tegoba i briga, kao vrsnom pravnom znanstveniku, upućuju mu se pozivi kao predavaču na javnim tribinama i studentima na fakultetima Zagrebačkog sveučilišta.

“Nastojalo se”, govorio je u jednom intervjuu Mašović, “mlade i studente pripremiti i pridobiti za kasniji socijalni rad s ugroženim pojedincima i skupinama”, pa je od 1952. povremeno predavao na Višoj pedagoškoj školi i Višoj školi za socijalne radnike u Zagrebu, te Višoj industrijskoj pedagoškoj školi u Rijeci.

Od godine 1967. započeo je svoj trajni pedagoško-znanstveni angažman na Višoj defektološkoj školi, koja je 1973. prerasla u Fakultet za defektologiju. Nakon posljednjeg rata, fakultet će ponovno promijeniti naziv u Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

Pri utemeljenju prvih udruga za pomoć invalidima, posebno djeci i mladim, gluhim i nagluhim, slijepim i slabovidnim, mladim s mentalnim i psihičkim problemima, Mašović ne ispunjava samo svoj profesionalni zadatak nego se uključuje i svojim srcem, pomažući im i godinama kasnije, nerijetko postajući nezamjenjivom osobom u radnoj, programskoj ili savjetodavnoj strukturi novih institucija.

Među prvim značajnim udrugama svakako je Savez gluhih Hrvatske, u kojem je sekretar od 1951. do 1961, kada u Zagrebu pokreću i glasilo Saveza Naš sluh, kojem će dr. Mašović, uz sekretarske poslove, biti i dugogodišnjim glavnim urednikom.

U jednom novijem monografskom e-izdanju probranih tekstova iz arhivskih brojeva časopisa Naš sluh (iz 2012) otkrih i podatak koji ranije nisam susreo. U internetskom izdanju objelodanjen je vrlo nečitak faksimil novinske vijesti iz 1966. godine, s fotografijom dobitnika odlikovanja predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita.

U vijesti se kaže da je povodom 20. godišnjice oslobođenja Jugoslavije predsjednik Republike odlikovao više stotina građana Zagreba, među kojima i četvoricu aktivista Saveza gluhih Hrvatske, kao znak priznanja za dugogodišnji rad s gluhima U kratkom obrazloženju za dr. Sulejmana Mašovića kaže se da je “jedan od osnivača Saveza gluhih i glavni urednik proteklih dvanaest godina, odlikovan Ordenom zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom”. Dokaz da je njegov trud bio vidljiv i nagrađen.

Godine 1957. dr. Sulejman Mašović jedan je od najupornijih realizatora ideje o utemeljenju Saveza za pomoć mentalno retardiranim osobama u Zagrebu. Taj i takav tip institucionalne udruge stručnjaka, psihologa, defektologa i liječnika, uz stalnu potporu roditelja, bio je prvi tog profila u bivšoj državi, s velikim brojem ogranaka u manjim gradovima i mjestima Hrvatske. U Savezu društava za pomoć mentalno retardirane omladine dr. Mašović je sekretar, onaj koji obavlja “hiljadu poslova” punih šest godina, od 1964. do 1970. “Bila je to prva udruga s tom svrhom na Balkanu, podstičući osnivanje sličnih društava u drugim republikama bivše SFRJ i inicirala je njihovo udruživanje u Savez organizacija za pomoć MRO sa sjedištem u Zagrebu (1963), koji izdaje časopis Pregled problema mentalno retardiranih osoba, sve do devedesetih godina, kada se bivša Jugoslavija raspada”, kazivat će dr. Mašović saradnici časopisa Distrofija i mi u ljeto 1997, pola godine prije svoje smrti.

Od početka 60-tih godina prošlog stoljeća dr. Mašović je radio kao savjetnik u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, unutar kojeg se jedna grupa stručnjaka različitih profila (pedagoga, psihologa, liječnika) posvećuje promišljanju iznalaženja i oblikovanja modela ubrzanog edukativnog i socijalnog tretmana tjelesnih invalida. Iz tih promišljanja izronit će plodonosne ideje i načini osiguravanja materijalnih i kadrovskih resursa za osnivanje Saveza društava za cerebralnu i dječju paralizu Hrvatske (1968), Saveza društava distrofičara Hrvatske (1970), Saveza društava tjelesnih invalida Hrvatske (1971) i još nekih saveza.

U čast dr. Sulejmana Mašovića u Hrvatskoj i Sandžaku postoje nagrade, tribine i ulice koje nose njegovo ime. Prvo je Mešihat Islamske zajednice u Zagrebu Tribinu četvrtkom, koju je profesor utemeljio davne godine 1961, nazvao Tribina Dr. Sulejman Mašović, zatim je Upravni odbor Hrvatskog helsinškog odbora u Zagrebu, u kojem je dr. Mašović za života bio aktivnim članom, nazvao svoju značajnu nagradu za doprinos u međureligijskom dijalogu, ekumenizmu i vjerskoj toleranciji u Hrvatskoj – Nagrada Sulejman Mašović – Luka Vincetić – Jovan Nikolić, a od prošle godine raspolažemo i informacijom o imenovanju jedne ulice u Novom Pazaru Ulicom Sulejmana Mašovića. Lijepi primjeri podsjećanja na osobe koje su znale pridodati svoje najbolje svijetu koji nije nastao s nama i koji trebamo, bolji nego što je bio kad smo ga preuzeli, predati svojim nasljednicima. Dr. Sulejman Mašović nas je svom ljubavlju prema slabim i nemoćnim učio kako se to radi.

Naravno da je nemoguće ovim kratkim tekstom ni blizu iscrpiti temu o doprinosima dr. Sulejmana Mašovića. Posebno poglavlje svakako će biti izrada bibliografije profesorovih radova u listovima, časopisima, zbornicima i knjigama. Budućem bibliografu želimo strpljenja i zadovoljstva u otkrivanju zaboravljenog.