Napuštam mahalsko mezarje nakon što sam obišao mezarove mojih roditelja i bliže rodbine. Dok se oprezno spuštam ka izlazu uzanom i od uvehlog lišća skliskom stazom, zastajkujem i čitam imena na nišanima i nadgrobnim spomenicima. Uvijek to radim kad zijaretim moje bližnje. Radoznalost, valjda, šta li?

Helem, zastajkujem i čitam. Ime, ime oca, prezime, godina rođenja i smrti.

Eto, pomislih, u šta stane ljudski život. U pet osnovnih podataka. I to je sve.

Imena na starim, zubom vremena nagriženim nišanima uglavnom su mi nepoznata.

Dok gledam u njih, vazda mi bljesne primisao ko je od tih merhuma bio dobar, ko loš, ko asija, ko bogougodnik... Ne znam. Meni su svi isti. Ni dobri ni loši, naprosto mrtvi.

Neodlučno stojim na izlazu iz mezarja. Kući mi se ne ide, barem ne odmah. Na koncu, pružih korak i zagrabih ka čaršiji.

Kod Mejdanske džamije susretoh starog, dobrog mi druga E. Srdačan susret, tim prije jer ne pamtim, a ni on, kad smo se posljednji put vidjeli. Veli da se vraća iz posjete sestri, pa predloži da sjednemo negdje. Prihvatih.

Inače, E. je demobilizirani borac i PTSP-ovac. Problem se prvi put javio tek prije nekoliko godina, u vrijeme kad je, silom prilika, napušten i zaboravljen od svih, radio kao kamiondžija u nekoj privatnoj firmi.

Njegovu priču sam zapamtio i literarizirao. Evo kratkog fragmenta:

“Jesenje jutro je bilo kad je vozio ugalj za Gradačac. Lijepo jutro, bistro, mladim suncem okupano. Raspoložen i svjež, pjevušio je dragu mu sevdalinku Pšeničice, sitno sjeme. U Vučkovcima, nadomak Gradačca, sasvim nenadano, bez i najmanje nutarnje najave, osjeti odnekud jedva čujan fijuk i tup udarac u zemlju koja, učini mu se, muklo zastenja, a potom krajičkom oka spazi zlatnožuti bljesak koji ga prekri, umah podiže u zrak i zakovitla kao perce. Snagom za koju nije ni znao da je posjeduje odupro se prividu, zaustavio kamion, parkirao ga na nevelikom proširenju, spustio glavu na volan i zaplakao kao dijete. Sve mu je bilo jasno.”

Na moje insistiranje, sjedimo na klupi u jednom od gradskih parkova (kafića mi je preko glave, a naročito smorova u njima).

Vješto i naširoko zaobilazimo teške, mučne priče, jer, obojica to znamo, nikakve koristi od žalopojki i, pride, ničim ne želimo pokvariti nenadani i zaista ugodan susret.

Stoga, pričamo o književnosti. Bezbolna, neutralna i za bježanje od samog sebe zahvalna tema.

E. voli perzijsko pjesništvo, Nizamija osobito. Govori kako su likovi Medžnuna i Lejle depersonalizirani, nestvarni i kako, zapravo, simboliziraju nešto sasvim drugo: čežnju čiste duše za pradomovinom iz koje je izgnana i za kojom žudi dok čeka na povratak zatočena u ovom privremenom, tegobnom kazamatu.

Kako osjetih da me ovom pričom uvodi na sklizak i opasan teren, teren na kojem, ma koliko pazio, svakog trena mogu pasti i povrijediti se, rekoh samo da bih se mogao složiti s njim, da u perzijskom pjesništvu naizgled definirani identiteti najčešće to nisu i da takvih stilskih postupaka ima mnogo i kod drugih perzijskih klasika.

E. shvati da mi nije do priče o tome, pa okrenu razgovor na drugu stranu i upita:

– Spavaš li?

– Slabo.

– Kad si zadnji put spavao noću?

– Sredinom mjeseca, čini mi se.

– A sabran si i blistaš, koliko vidim!?

– Nisam baš siguran... Znaš, imam ogledalo kod kuće, pa...

– Da, da, blistaš. A znaš li zbog čega?

– Ne.

– Uslijed djelovanja zvijezde Sirius. Njeno je djelovanje iluminirajuće. Noćobdijama se, dakako ne svima, otvara svijet ideja, duhovnog i kreativnog ozarenja, a nekima, ali samo nekima, i svijet onostranog. Eto, zato blistaš.

– Ako ti tako kažeš...

Šutimo, pijemo mlaku mineralnu vodu, zabavljeni svako svojim mislima.

Na malom trgu ispred nas žubori fontana ukrašena krasnim mozaicima, djelo vještih ruku čuvenih majstora iz Ravene.

Nekoliko metara iza fontane uzdiže se barokno zdanje koje je u svojoj dugoj povijesti služilo raznim namjenama, a danas ničemu.

Nekad reprezentativna zgrada odavno je napuštena, zapuštena, propada...

Kontrast je snažan i otužan.

Rekoh to E. On tek nehajno odmahnu rukom, duboko othuknu i reče da bismo, ako to želim, mogli poći. Pođosmo.