Parola “Pustimo historiju historičarima” danas se često koristi da bi se riješile “zagonetke” bliske i dalje prošlosti i onemogućilo da rasprave o mrtvima zagorčavaju život onima koji su danas živi. Nada svih onih koji se pozivaju na historičare jeste da su ovi potonji u stanju riješiti zavrzlame koje nastaju različitim tumačenjima prošlosti. Historičari bi trebali utvrditi, naučno, bez emocija, objektivno, određenu pravu istinu i time presjeći gordijski čvor različitih viđenja prošlosti i njezine, mogli bismo reći, gotovo neminovne politizacije.
Pitanje koje se postavlja jeste li ova nada utemeljena ili, bolje rečeno, nije li ona izraz vjere, možda pretjerane, u mogućnost historije kao naučne discipline da nam ponudi jednu jedinu “istinu”? Pretjerana vjera u sposobnost historijske nauke da riješi “zagonetku” istine najčešće vodi u svoju čistu suprotnost, to jest do “stvaranja” dviju ili više “historijskih istina” o jednom istovjetnom prošlom periodu. I time dolazimo do mnogih aktualnih sporova, rasprava, negiranja i friziranja prošlosti u cilju potkrepe aktualnih politika i ideologija. No vratimo se književnosti.
Još je Aristotel u svojoj Poetici ustanovio čuvenu razliku između “književnosti” i “historije”. Historija prikazuje ono što se zbilo, a književnost ono što se može zbiti: književnost teži izražavanju univerzalnog, a historija posebnog.
Jasmin Agić u zbirci priča Čudo u ulici Omera Maslića eksperimentira u poetičkom segmentu pojmom cikličnosti historijskog kretanja vremena kao područja čitanja sadašnjosti.
Saga o Orlovićima, koju čini dvanaest priča (Genesis, Zaboravljeni jezik, Bijes pravednika, Oštroumna kadinica, Zakletva preobraćenika, Uzaludna žrtva, Nepokolebljivost atentatora, Na pravom putu, Okrenuto svijet naglavačke, Posljednji pogled na Bosnu, Epilog i Život se ponovo rađa), tretira porodicu čiji su članovi hrabri, dovitljivi i pronicljivi, tvrdoglavi, tvrdokorni. Pet stoljeća života u Bosni i Hercegovini nose na plećima Orlovići, sučeljeni sa svim onim što je turbulentna povijest donijela ovom prostoru. I ne samo povijest i njezine “činjenice” već i usmene predaje, mitovi, novinske i književne bilješke. Dakle, jednu jako razuđenu vizuru Bosne kao Makonda, Bosne kao stanja uma ili kako sam autor kaže: “Bosna je ona svetinja koja nadilazi i historiju, i moral, i onostrano…”
Mnogi postmoderni teoretičari iznosili su tezu da je historija konstrukcija i da smo naučeni da vjerujemo da se nešto zaista dogodilo, iako se to možda nije dogodilo baš tako kako je historija zabilježila. Agić, kao i mnogi drugi prije njega na našem jeziku (pomenimo samo Sušića i Sijarića), pokazuje kako književnost može biti moćnija od historije. Historijski dokument postaje stvaran u svojoj emotivnoj potresnosti za recipijenta tek kad se u njega uključi imaginacija. A imaginacija je jedan od osnovnih primata književnosti.
Jasmin Agić u ovim se pripovijestima oslanja na mnoštvo historijske i književne građe i pokazuje nam da je u pisanje ove knjige uložen ogroman rad. Autor je, da bi ostvario cjelovitost književnog djela, morao proučiti mnoge relevantne knjige i autore (Čelebija, Bašeskija, Kreševljaković, Vlajko Palavestra, Sušić, Andrić, Ćorović) pa se osnovni događaji u ovoj zbirci priča s činjenične strane duha epohe ne mogu osporiti, a opet s druge strane, niz je autorskih (poetoloških) intervencija u tkivo oficijelnih historijskih fakata. Ova vrsta erudicije jednog pisca i njezina umješna upotreba u stvaranju književnog djela rijetkost je u savremenoj bh. književnosti.
Iako bi se Agiću mogla zamjeriti povremena pretjerana retoričnost i kitnjavost, što ponekad djeluje pompezno i neskladno, činjenica da svi događaji i situacije nisu samo prepričani i opisani već su u njih inkorporirane predaje, mitovi, autorska imaginacija, dijelom fantastika, pa oni ne predstavljaju simbole ili smjernice koje bi autor nametnuo kao bilo kakav vid jedine “povijesne istine”. Čudo u ulici Omera Maslića ambiciozan je narativ jer nam produbljuje i detaljno osvjetljava iz mnogobrojnih uglova ono što smo već znali ili ono o čemu smo malo ili gotovo ništa znali (Legenda o Demilu).
Složenost ove knjige, građa i samosvojan pristup književnosti koji su bili neophodni za njezino stvaranje, faktografski podaci, oniričnost, dekonstrukcija, ali i vještina autora da sve to spoji u cjelinu objedinjenu oko nekoliko dominantnih tema učinili su ovu zbirku priča uspjelim književnim djelom.
Ove se priče, iza kulisa historije, suštinski bave malim čovjekom i njegovim mjestom u društvu, njegovim mjestom u vrtlogu historije, njegovom tragikom koju uzrokuju pravila i principi doneseni na drugom mjestu, mimo njegove volje i znanja.
Knjiga Čudo u ulici Omera Maslića simultano propituje granice stvarnosti unutar fikcije. Mijenjajući narativne perspektive, autor zapravo vodi poetički dijalog s mnogim značajnim djelima bosanske književnosti, ali i kulturološko-sociološki dijalog s vremenom u kome živimo (usmjeravajući nas na binarnu opoziciju: pet stoljeća bosanske historije – modernističko-postmoderno doživljavanje svijeta).
Pripovjedni stil posjeduje odgovarajuću patinu, a poetološki dosezi u fenomenu oniričkog diskurza postignuti su različitim književnim postupcima. Preplitanje ili suprotstavljanje sna i jave, njihove granice u razumijevanju svijeta i pojedinačnih egzistencija, haotičnost, alogičan slijed snova, zagonetnost likova i uloga zaumnog u njihovim karakterima, iskustvo poznatih koordinata vremena i prostora, zgušnjavanje i skraćivanje vremena – odlike su koje ovu prozu izdvajaju iz tekuće produkcije.
