Novembar je, hladnoća steže oko kostiju. Obavještajni podaci o pripremama jakih napada na Olovo dolaze sa svih strana. Priča se o snažnoj ofanzivi koju će tzv. VRS poduzeti na širem rejonu olovskog ratišta. Po raspoloživim podacima, težište četničkih napada bit će na linijama odbrane naših jedinica u rejonu Kruševa, Bakića i Kremenjače (kota 1113).

Komanda Olovske brigade ubrzano je radila na učvršćivanju svojih položaja i miniranju dijelova terena na kojim se očekivao najsnažniji napad. Cijela noć protiče nam u osmatranju. Izviđači, koji su bili na terenu od 17 sati, vratili su se u 21 sat na naš dio linije. Pričaju nam, dok pripaljuju cigarete i skidaju opremu, o velikoj živoj sili koju agresor dovlači iz svih pravaca. Primijećen je i transport većih količina materijalnih sredstava i teškog oružja.

U jutarnjim satima sljedećeg dana otpočinje jako granatiranje. Snažna salva teških projektila poklopila nam je linije odbrane. U 11 sati izveli su na naš dio linije pješadijski napad potpomognut jednom “pragom”. Čekamo ih da se približe i zatim pucamo iz svih cijevi. Nekoliko agresorskih vojnika pada pokošeno dok se ostali kreću lijevo-desno nastojeći da izbjegnu vatru.

Safet, naslonjen na grudobran, pokazuje rukom ulijevo. Zastali su – ili ih je strah, ili je ovo samo neka vrsta ispitivanja terena. Praga se brekćući okreće u mjestu i jakom vatrom štiti vojnike u povlačenju prema obližnjoj šumici. Za nekoliko trenutaka sve je utihnulo. Još se samo čuje sporadična pucnjava iz teškog mitraljeza koji udara tačno prema nama.

Uskoro je stiglo dopuštenje da svi koji žive bliže liniji mogu otići na dva ili tri sata svojim kućama da vide porodice. Mi ostajemo, naša je kuća daleko. Ostajemo na osmatranju, u pripravnosti. Ljudi koji poslije dolaze od kuće donose nam u zavežljaju vruću pšeničnu pogaču, skuhan krompir i domaći kajmak. Osjeti se jedinstvo, očito je da svako više misli na drugog nego na sebe. Pokazuju ovi ljudi da im je drago što smo tu uz njih. I oni su svjesni da dolaze teški dani.

Do mene sjeda stariji čovjek. Pita imam li cigaru. Vadim cigarete iz džepa i nudim sve trojicu. Najmlađi odmahuje rukom, kaže da ne puši. Ovaj stariji vojnik spušta se do mene na improviziranu klupicu. Uvlači dim cigarete i, odmjeravajući me, započinje razgovor.

– Je li, kol’ko ti godina imaš, momak?

– Osamnaest i koji mjesec – odgovorim mu.

– Uffff, brate, premlad si. Gledam te ja jutros, hrabar si, svaka čast.

– Učio sam od starijih – pokažem mu na Safeta, koji je šutke čistio svoj mitraljez.

Ponovo smo svi zašutjeli. Svako je sam sa sobom, sa svojim mislima.

Ponovo se navlači mrak nad olovsku dolinu. S njim se u čovjeka uvlači tjeskoba od novog dana, od onog što dolazi.

U sami osvit sljedećeg jutra otpočinje jako granatiranje svih naših položaja. Gromke detonacije odjekivale su olovskom kotlinom. Na meti teške artiljerije u 6 i 20 minuta našli su se i naši položaji na Bakićima. Haubički i tenkovski projektili bjesomučno su tukli po nama. Svako od nas čekao je šćućuren u svom zaklonu ono što će uslijediti nakon ovog selektivnog granatiranja.

Čim je utihnulo, prvi pješadijski napad otpočeo je na Kremenjači. Jaka pucnjava iz pješadijskog naoružanja dopirala je do nas. Oko 8 sati kreće agresorski napad na dio linije na Bakićima koji smo mi držali.

Iz šumarka, koji se nalazio tačno ispred nas, izlazi veća formacija agresorskih vojnika i kreće u napad. Dolje, desno od njih, u toj silnoj pucnjavi vidimo čovjeka u dugom šinjelu, s čudnom kapom, kako im zviždaljkom komanduje. Krenuo je prvi ešalon, a drugi će odmah za njim.

Meni je sve to izgledalo nestvarno i čudno. Ići onako nezaštićeno, nama je to bilo nevjerovatno.

Safet prebacuje redenik preko deke da se ne prlja. Otkočio je mitraljez. Zrna fijuču iznad naših glava. Gleda me namještajući svoj šljem. “Šta je ovo, školarac? Vidi ovih budala.” Sliježem ramenima, ne mogu povjerovati u ono što vidim. Oficir i drugom ešalonu zviždaljkom daje znak da krene. Prema nama je mala nizbrdica, oni čas zaliježu, čas ustaju. Propinjem se i uzmem dvogled. Ono što sam vidio šokiralo me. Jasno sam razaznavao likove agresorskih vojnika koji nam pucajući dolaze s lijeve strane. Izgledali su mi poput srednjoškolaca, na svima su uniforme visile kao da su im bile veće za nekoliko brojeva.

Čovjek iz Olova udari me po ramenu: “Ne pucajte dok ne dođu do one ograde, tako smo se svi dogovorili. Čim dođu do ograde, sasut ćemo svi na njih, sa svih strana.”

Približavaju se nekako groteskno zaliježući i ustajući. Safet privlači svoj mitraljez i stišće ga uz rame. Ja na grudobran, na improviziranu stalažu, redam odvrnute i pripremljene bombe. Četnici prolaze pored povaljane ograde. Prebacujem pušku na rafalnu paljbu i naginjem se na grudobran. S naše se strane još ne otvara vatra. Pet ili deset sekundi kasnije sasipamo s kompletne linije. Safetov mitraljez zaglušio je naše puške. Agresorski vojnici iz prvog reda kao da udaraju u neki nevidljivi zid. Sve izgleda kao usporeno. Pogođeni, raširenih ruku padaju na zemlju kao odbačeni.

Prvi njihov red pokošen je za nekoliko sekundi. Neki pokušavaju izvući svoje ranjene i poginule kroz blato. Spuštam pušku i u cijelom tom metežu, u dimu, vidim kako i na lijevom boku padaju pokošeni salvom rafala s naše linije. Dolje, 150 metara niže, na nas kreće treći ešalon. Ovaj put trče.

Trčali su dok nisu došli do svojih koji su maločas bili u napadu. Najvjerovatnije šokirani prizorom poginulih i ranjenih, počeli su zastajkivati i iz daljine pucati prema našim položajima.

Ponovo je s naše strane proključalo iz svih cijevi. S lijeve strane pokušali su još jedan napad, ali i ovaj put bezuspješno. Iz šumarka je izletjela praga i otvorila prema nama vatru dok su se njihovi vojnici izvlačili. Dvoji im ostaju veoma blizu, ne uspijevaju se izvući na svoju stranu.

Počinje padati prvi mrak. Nošen hladnim vjetrom, promahuje snijeg. Dva naša momka polahko se privlače međom i izvlače tijelo agresorskog vojnika. Prebacuju ga preko grudobrana, a onda se vraćaju po drugog. Vuku ga prema nama, kroz blato, pogureni. Na leđima mu je ruksak. Jedan od momaka vadi mu iz jakne neke cedulje i vojnu knjižicu. U njoj nekoliko njihovih novčanica i jedna od deset njemačkih maraka. Momak prevrće i gleda vojnu knjižicu. Preostala dvojica odnijeli su prema kućama tijelo poginulog. Držeći onu knjižicu, nekako nas čudno gleda.

– Pa ovo nisu pravi vojnici.

– E pa nisu ni od kartona – kaže mu Hamza podižući glavu.

– Ne, stvarno, evo pogledajte, ovo su regruti iz Han-Pijeska.

Uzima i gledam u knjižicu. Stvarno, pečat vojno-nastavnog centra u Han-Pijesku. Po dokumentaciji, ovom koji je ostao na našoj strani, danas je 43. dan od dana dolaska u taj centar.

U njegovom rancu debele čarape, neki galon sa slatkom. Safet iz ranca izvlači neku košulju želeći da je baci preko grudobrana. Neki metalni predmet iz nje pada u blato. Saginje se da ga podigne. Briše rukom blato i okreće ga prema nama. Stara kokarda četničkog pokreta sa zlatnom krunom. “Evo ti regruta”, viknuo je onom momku.

Stojim i nijemo gledam. Snijeg počinje padati i nošen vjetrom udara nam u lica.

Bio je to jedan od prvih napada na Olovo u početku ofanzive “Drina 93”. U narednim danima i cio idući mjesec pokazat će hrabri branioci Olova da će ideja srpskih generala da popiju kahvu u Olovu biti samo suluda iluzija koja će stotine srpskih vojnika, Rusa i dobrovoljaca odvesti pravo u smrt na livadama i šumama oko Olova. Za vrijeme ove ofanzive bit ćemo svjedoci mnogih herojstava koja moraju biti zapisana da ne bi bila zaboravljena. Svjedočit ćemo nestvarnom herojstvu, požrtvovanosti i beskompromisnoj borbi za svoj toprak. Potpomognuti drugim jedinicama Drugog i Prvog korpusa Armije RBiH, branioci Olova ispisat će velikim slovima stranice slobode svoje domovine.