Lijep, vedar februarski dan. Opušteno, bez žurbe, s rukama u džepovima, tamnim naočalama na licu i vunenom kapom na glavi, koračam zubatim suncem obasjanim pločnikom u smjeru Mosta s kipovima, lijevom, vazda vjetrovitom stranom, iliti obalom, ovećeg potoka koji se, ko bi znao zbog čega, rijekom Jalom zove. I…Odjednom…U daljini…Među rijetkim, užurbanim prolaznicima…U jarkocrvenom krznenom kaputu i s šeširom na glavi…Ugledao sam ju. I prepoznao. I ona mene, ispostavit će se. Išla mi je u susret. Nasmiješena. Da, ona, psihologinja kod koje sam nekad davno jednom bio. Zastajem. I ona. Kratak, ugodan susret. Sjetila me se, veli dok skida rukavicu i pruža mi ruku, zbog moje izrazite visine. Razgovaramo spontano, neusiljeno, o zdravlju, porodici, a kroz smijeh smo se prisjetili, zapravo ona, našeg prvog i posljednjeg susreta, u Tuzli, u izvjesnoj poliklinici, jednog kišnog aprilskog jutra godine 2004., a bilo je, dobro se sjećam, ovako:

- Dakle, noću ne spavate - pita me napadno našminkana, neispavana i od ovakvih razgovora vidno umorna psihologinja.

- Ne.

- A danju?

- Nekoliko sati, popodne najčešće.

- Koliko dugo traje epizoda nesanice.

- Skoro dvije sedmice.

- Šta Vi mislite šta bi mogao biti uzrok tome?

- Ratovi.

- Kako mislite - ratovi?

- Mislim na niz vezanih ratova. Rat protiv četnika, zatim rat s bolešću moje žene i, najteži od svih, rat protiv meni nesklone  institucionalne Tuzle. Taj me je rat umalo dokusurio.

- Želite li pričati o tome?

- Ne, nema potrebe. Završene su te bitke. I uredno arhivirane. U srcu ili smeću, kako koja.

- Da, da…Jeste li depresivni, anksiozni? Imate li košmarne snove?

- Ne, ništa od toga.

- Jeste li uzimali medikamente protiv nesanice?

- Da, Trazem, ali očekivanog efekta nije bilo. Popijem tabletu u deset navečer, a zaspim u sedam ujutro.

- Zaista?! Čudno. Trazem je, inače, vrlo efikasan…Vidim, iz nalaza, Vi ste profesor. Radite li?

- Ne.

- Ne?! Zašto?

- A zašto Vi radite?

- Kakvo je to pitanje?

- Kakvo je Vaše pitanje?

- Normalno.

- I moje.

- Ljuti ste?

- Ne. Zašto bih bio?

- Zato što ste na logično pitanje odgovorili nelogičnim kontrapitanjem.

- Morao sam. Pitate žednog čovjeka zašto je žedan.

- Ipak ste ljuti.

- Ako ovako nastavite, možda i budem.

- Pa, budite, istresite gorčinu, bit će Vam lakše!

- Mogu li Vas nešto pitati?

- Izvolite!

- Zašto se ovako ophodite prema meni?

- Kako?

- Površno, jeftino, infantilno.

- Takav dojam imate?

- Da. Vidite, dok Vi mene ovdje percipirate kao mediokriteta, ja već imam prilično jasnu predodžbu o Vama.

- Griješite, ne tretiram Vas tako. Ovo je uobičajena procedura. Kažete, imate jasnu predodžbu o meni? Kakvu?

- Želite znati?

- Vrlo rado.

- Evo! Ne volite ovaj posao. Dosadan Vam je, pa i mučan. Vaši su pacijenti uglavnom neuki, poznajem neke od njih, bili smo skupa u ratu, jedva da su sposobni za iole suvislu interpersonalnu komunikaciju. Ne mislim , naravno, ništa loše o njima, ne minimiziram ih. Međutim, problem je u Vašem profesionalnom pristupu koji je, koliko vidim, unificiran, dakle, jednak za sve. Pobrkali ste tu štošta, ali baš pobrkali. Ne možete mene, zaboga, podsticati da istresam gorčinu!

- To je sve?

- Ima još. Ali, bojim se, uvrijedit ću Vas, a to ne želim.

- Nećete. Da čujem!

- Ne, ne mogu. Ostavimo to. Hajmo dalje!

- Ne, ne! Insistiram! Ništa Vam neću zamjeriti! Recite!

- Pa, dobro…Razvedeni ste, usamljeni, samotne večeri provodite ispred računara ili gledajući turske serije, a ni…Ovo ću preskočiti. I Vi imate probleme sa spavanjem. Ne bih dalje. I ovako sam pretjerao.

- Hm…Dobro, ako Vi tako mislite. Nego, vratimo se mi predmetu našeg razgovora. Prepisat ću Vam Ladiomil. Odličan lijek i anksiolitik istodobno.

- Već sam rekao da nisam anksiozan.

- Da, rekli ste…A vidim i sama…A kako znate da sam razvedena?

- Imate slomljen pogled.

- Kakav?!

- Slomljen. Takav pogled imaju dvije vrste ljudi: duhovno ispunjeni i emotivno prazni. Razlika je jedva primjetna.

- I Vi to vidite?

- Da.

- Vi, pretpostavljam, pripadate grupi duhovno ispunjenih ljudi!?

- Ako zanemarim Vašu persiflažu, odgovor bi bio-ne. Dakle, ne pripadam toj grupi ljudi, ništavan sam u odnosu na njih, nisam dostojan ni noge im prati.

- A vidite takav pogled kod drugih! Kako to?

- Poklon od Boga.

- Vjerujete u Boga?

- Da. Tačnije, uvjeren sam u Boga. Uzgred, nije preporučljivo tvrdo vjerovati ljudima.

- Zašto? Nisu svi ljudi loši.

- Nisu, ali zbog onih kojima sam vjerovao, danas i jesam ovdje.

- Da, da…Vidite, moram priznati da ste zanimljiv sagovornik, ali otišli smo predaleko. Ja sam profesionalac, znate? Želite li da Vam prepišem Ladiomil?

- Ne, hvala. Pokušat ću s biljnim čajevima.

- U redu. Eto, to bi bilo sve. Vidimo se na kontroli za sedam dana. Nadam se?

- U redu. Doći ću. Nadam se.