Arhiv Bosne i Hercegovine u decembru će obilježiti 75 godina rada i tim će povodom biti organizirana izložba na kojoj će Arhiv predstaviti bogatu zbirku dokumenata vezanih za bosanskohercegovačku povijest filma.

Povijest bosanskohercegovačkog filma nisu samo filmske trake i slika na ekranu. U tu povijest ubraja se i sam proces nastanka filma – od pisanja scenarija, dobijanje odobrenja za snimanje i prikazivanje, do svega onoga što je dokumentirano iza scene, poput fotografija sa snimanja.

Povijest filma su i scenariji koji nikada nisu ekranizirani, koji nisu snimljeni na filmsku traku te filmovi koji su zabranjeni za prikazivanje. Neprocjenjivo je filmsko bogatstvo koje posjeduje Arhiv Bosne i Hercegovine. Recimo samo da će javnosti slijedeće godine u formi izložbe biti predstavljen film koji je snimljen ali nikada nije bio prikazan javnosti jer je u tadašnjoj Jugoslaviji bio zabranjen. Naime, svi filmovi su, u cijelom procesu nastanka, prolazili razne kontrole, odnosno cenzuru. Film jednog našeg poznatog i cijenjenog reditelja nije prošao posljednju prepreku, odnosno, autor nije želio da se povinuje željama cenzora pa je film ostao u ladicama do dana današnjeg. Postoji mogućnost da naredne godine taj film bude konačno prikazan na filmskom platnu, ali o tom filmu u Arhivu Bosne i Hercegovine još ne mogu izlaziti u javnost.

Filmsko bogatstvo Bosne i Hercegovine danas je smješteno na dva mjesta. Svi filmovi i materijali vezane za filmove koje su u prijeratnom periodu proizveli “Sutjeska film”, “Kozara film” i “Bosna film” trebali su biti smješteni u kinoteku. Naime, u vrijeme Jugoslavije svim republikama bilo je naređeno da formiraju kinoteke, ali kako Bosna i Hercegovina u to vrijeme nije imala dovoljno novca da formira kinoteku, taj posao arhiviranja filmova i filmske građe povjeren je Arhivu Bosne i Hercegovine. Na inicijativu reditelja Jasmina Durakovića ustanovljena je 1994. godine Kinoteka Bosne i Hercegovine, ali je Kinoteka preuzela samo filmske trake, sve ostalo je zadržano u Arhivu Bosne i Hercegovine.

USLOV ZA MEŠU SELIMOVIĆA

U Arhivu je ogromna količina materijala koja zahtijeva pomno naučno istraživanje i ne može se baš tako lahko predstaviti u jednom novinskom članku. Posebno je interesantan aspekt cenzure, odnosno, onoga što nije moglo biti prikazano široj javnosti. Dešavalo se da film ne ugleda svjetlo dana samo zbog jedne rečenice, ili da je autor uslovljen da mora izbaciti jednu rečenicu kako bi njegov film dobio dozvolu za prikazivanje.

Takav slučaj bio je s filmom Tuđa zemlja. Pisac Meša Selimović autor je scenarija za ovaj dugometražni igrani film snimljen 1957. godine u režiji Jože Gale. Temelji se na istoimenoj pripovijetci izdanoj iste godine. Radnja govori o sudbini italijanskih vojnika koji su se za vrijeme Drugog svjetskog rata našli na području tadašnje Jugoslavije.

Da bi film mogao biti prikazan, morala je biti izbačena rečenica: “Dvesta (deset) miliona je poginulo za ove tri godine. Svi su oni mrzeli rat.” Da li zbog toga što je podatak netačan ili zato što su svi “mrzeli rat”, nije poznato, ali je činjenica da je izbacivanje ove rečenice bilo uslov za objavljivanje filma.

Jedan od onih filmova koji je prošao kompletan razvojni put do snimanja, ali nikada nije snimljen, jeste film Hajrudina Šibe Krvavca po scenariju Đorđa Lebovića Konvoj za el Šat. Filmski savjet “Bosna filma”, s Alijom Akšamijom na čelu, donio je 1973. godine zaključak kojim podržava snimanje ovoga filma. Istovremeno je i Radnički savjet preduzeća “Bosna film” donio odluku da se pristupi realizaciji filma, te je određen i okvirni budžet.

Tema filma Konvoj za el Šat jeste transport ranjenika i civilnog stanovništva s otoka Visa u Afriku u vrijeme Drugog svjetskog rata.

U recenziji filmskog scenarija piše: “Scenario za igrani film ‘Konvoj za el Šat’, Lebović i Krvavac, baziran je na istinitim istorijskim događajima, sa jednom humanom i ljudskom idejom u svojoj osnovici, sa uzbudljivom ratnom pričom o herojstvu i samoprijegoru, uspješno nastavlja tradiciju akcionog ratnog filma, nadovezujući se na ranije filmove ovih autora. (...) Ovakve filmove voli publika, oni možda nemaju dubine i velike misaonosti, nisu problemski, ali zato nisu ni problematični, oni su jednostavni, uzbudljivi, emotivni, i – potrebni”, napisao je Josip Lešić u recenziji scenarija. No, film nikada nije snimljen.

U javnosti je malo poznat detalj da se na ekranizaciji književnog djela Na Drini ćuprija, za radilo od 1963. godine. Naime, te je godine zamjenik direktora “Bosna filma” Božidar Radić pisao ambasadoru Jugoslavije u Moskvi Cvjetinu Mijatoviću: “Poštovani i dragi druže Majo, prema dogovoru s našim generalnim direktorom Miloradom Ercegom, slobodni smo da Vam na Vašu ličnu adresu dostavimo ekspoze scenarija ‘Na Drini ćuprija’. Molimo Vas da Vašom dobrotom i ljubaznošću tekst bude uručen direktoru Ercegu u želji da na osnovu ovog romana dođe do koprodukcije sa SSSR-om.”

U ekspozeu scenarija stoji da radnja počinje u 16. stoljeću, a završava osamdesetih godina 19. stoljeća. “Pred očima čitalaca prolazi jedna čudesan život, ređaju se događaji, generacije smjenjuju jedna drugu, i sve se zbiva oko rijeke, ćudljive i moćne, i oko mosta na njoj, tog vanrednog kamenog zdanja koje je opstalo sve do naših dana, snažno i neuništivo kao i rijeka čije obale spaja. (...) Most je simbol čovjekove borbe da savlada ograničenja života, da se oslobodi i uzdigne, a u isto vrijeme simbol je i njegove tragedije, jer sve što podigne, svaka pobjeda koju izvojuje, čovjek mora da plati novim naporima, novim patnjama, novim žrtvama.”

KUSTURICIN NEDOSANJANI FILM

Navodi se u ekspozeu i to da u pogledu filmske adaptacije djelo pruža više mogućnosti, jedna je da se stvori široki historijski spektakl, koji bi mogao biti interesantan imajući u vidu ambijent, istočnjački kolorit i posebnu atmosferu koju nosi. Druga je stvaranje posebne fabule temeljene na romanu. Riječ je o epizodi gradnje mosta na Drini. Film bi počinjao scenom kada osmanska vojska u sepetima na konjima odvodi djecu, dok njihovi roditelji idu za njima, i vojnici ih odbijaju. Među tim dječacima, koje odvode preko Drine, jeste i dječak koji će kasnije postati veliki vezir, Mehmad-paša Sokolović.

“Mehmed-paša Sokolović nosio je u svojoj duži neko nejasno i tamno sjećanje na svoj rodni kraj, na bijedu roditeljske kuće, na sav onaj mračni život u dalekom perifernom vilajetu carevine, u porobljenoj Bosni. Htio je da učini nešto za tu svoju porobljenu postojbinu, htio je valjda da plati svoj dug, da se nekako otkupi, pa je po svoj prilici zato i došao na misao da tamo, na onom istom mjestu gdje je on prije toliko godina u sepetu prelazio opasnu vodu, podigne kameni most”, piše u ekspozeu.

Centralni događaj filma je sama gradnja mosta, okrutni vezirov povjerenik za gradnju i njegovo ugnjetavanje lokalnog stanovništva koje kulminira ubistvom i nabijanjem na kolac pobunjenika, rušitelja mosta Radislava. Ujedno, to je i centralna tema srpske mitologije, koja je fikcije jednog pisca iskoristila za pravdanje masovnih zločina nad Bošnjacima u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine.

Dugometražni igrani film, kao adaptacija romana Ive Andrića, nikada nije snimljen. Ni na osnovu scenarija iz 1963, kao ni kasnije. Bilo je još pokušaja, ali su svi, iz nekog nepoznatog razloga propadali. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća režiser Emir Kusturica, nakon što je pobrao dvije najznačajnije evropske filmske nagrade, najavljivao je da će Andrićevim djelom “napasti” Oskara. Bio je blizu da započne film, ali nekako se sve izjalovilo. Tu je temu Kusturica ponovo izvukao iz ladice prije godinu-dvije i najavio snimanje, ali opet ništa.

Istini za volju, u Banjoj Luci je 2001. godine snimljen četrdesetominutni televizijski film Na Drini ćuprija, što je do sada jedini film urađen na osnovu ovog Andrićevog romana. Ali dugometražni igrani film još niko nije snimio.

Ovo su samo mali fragmenti neistražene povijesti bosanskohercegovačkog filma, svjedoka jednog vremena i ljudi koji su živjeli u tom vremenu.