U subotu 14. veljače 1942. ranim jutrom pronijela se Sarajevom nenadana vijest, da je u petak iza jacije umro reisul-ulema. Ta tužna vijest naročito je iznenadila merhumove prijatelje i znance, jer su znali da je Fehim-efendija još u četvrtak bio u svojoj kancelariji, primao stranke i otpremao tekuće poslove. Petak je proveo kao i obično u krugu svoje porodice i najbližih svojih prijatelja, i zbog male nahlade i velikog nevremena toga dana nije išao u džumu. Još prije nekoliko časaka no što će sklopiti oči zanavijek bio je kao i obično dobro raspoložen, razgovarao se s trojicom svojih prijatelja u svome stanu, slušao, radio, uzeo abdest da klanja.
U času, kad je htio abdest potrti pozlilo mu je, i nakon dva sata ispustio je dušu. U kraće vremena zadesilo je merhum Fehim-efendiju nekoliko jakih udaraca, koje bi i u većim razmacima teško podnio i mladi čovjek Fehim-efendijinih osjećaja. Ti su teški udarci prekinuli naglo nit života ovog zaslužnog muža. Fehim-efendija je umro u vrijeme kada je bio kao reisul-ulema veoma potreban Islamskoj zajednici i baš stoga se njegova smrt dojmila mnogo jače onih muslimana, koji su bili svjesni te činjenice. Slijedeći dan obavljena je dženaza uz vrlo veliko učešće Sarajlija i predstavnika raznih vojnih i civilnih vlasti. Pokopan je u dvorištu Begove džamije.
Fehim-efendija Spaho potječe iz jedne starije ugledne sarajevske obrtničko-trgovačke porodice, koja se bavila kazandžijskim poslom. Njegov djed Hadži Ahmedaga imao je četiri sina: Avdiju, Mustafu, Hasana i Mehmeda, i svi su bili hadžije. Osim Haži Hasana svi su se posvetili trgovini i zanatu, a ovoga opremi otac u Carigrad na nauke. Nakon dovršenih nauka islužio je Hasan-efendija kao učitelj ruždije u Jajcu i Sofiji, a onda je postao upravitelj Darulmuallimina učiteljske škole u Sarajevu, gdje ga je zatekla i okupacija. Nakon 1878. bio je kraće vrijeme u novoosnovanoj sarajevskoj gimnaziji kao učitelj orijentalnih jezika, a onda kao muderis u Gazijinu Hanikahu, te napokon u Šerijatskoj sudačkoi školi kao profesor i ravnatelj.
Hasan-efendijin sin je Fehim-efendija; rođen je 4. II. 1877. u Sarajevu. Nakon završenog mekteba i ruždije pohađao je Šerijatsku sudačku školu, koju je završio 1895., a dvije godine kasnije položio je kadijski ispit. Od 1895. do 1919. službovao je kod Zemaljske vlade u Sarajevu i postepeno napredovao do vladina tajnika. Uz to je dva puta po više mjeseci predavao arapski jezik na sarajevskoj gimnaziji. Od 1919. do 1920. bio je načelnik u Ministarstvu vjera u Beogradu, a od 1920. do 1923. vodio je odjel za vjere u pokrajinskoj vladi u Sarajevu. Godine 1923. bio je umirovljen, a 1924. reaktiviran i nakon kratkog vremena ponovo umirovljen. Od 1927. do 1929. predsjednik je Oblasnog odbora Sarajevske oblasti. Kao honorarni činovnik služio je od 1930. do 1933 u bivšem Zavodu za proučavanje Balkana. Protiv svoje volje kao i protiv volje onovremenog direktora Zemaljskog muzeja g. Vladislava Skarića morao je Fehim-efendija napustiti ovo mjesto i gdje je s najvećim oduševljenjem radio na inventiranju bogate zbirke orijentalnih rukopisa.
Početkom godine 1936. postavljen je merhum Fehim-efendija naibom islamske vjerske zajednice na području Bosne i Hercegovine, u svibnju imenovan je još i vrhovnim šerijatskim sucem. Obje te službe vršio je do 20. travnja 1938. Toga dana bio je izabran za reisul-ulemu. I u toj časti zatekla ga je i smrt. Merhum Fehim-efendija prvi je reis, koji je umro u toj časti.
Čim je merhum Fehim efendija imenovan za vrhovnog šerijatskog sudca, počeli su govoriti politički protivnici njegova brata dra Mehmeda Spahe, da je to put, kojim će Fehim-efendija doći na stolicu reisul-uleme, što se i desilo. Neki od tih protivnika počeli su zbog toga anonimnim letcima i brošurama napadati merhum Fehim-efendiju. Kao svi ljudi, tako je i merhum imao i mana i vrlina. Ali općenito je bilo poznato da je Fehim-efendija bio čovjek vrlo sposoban, učen i iskusan, u poslove vakufa i rijaseta odlično upućen, jer je kao činovnik imao i prilike i volje da se u to uputi, a uz to je bio u svim važnijim poslovima merhum Čauševiću glavni sabesjednik. Bilo je opravdanih prigovora dolasku Fehim-efendije za reisu-lulemu, kao primjerice, da on nije nikada pripadao ulemanskom staležu, iz koga treba da se reis bira. Ali anonimnim autorima onih pamfleta nisu bile ni na umu ovakve činjenice. Njima je bilo glavno, da napadajući merhum Fehim-efendiju ruše ugled njegovu bratu kao vodi velikog dijela muslimana Herceg-Bosne.
Pored službe bavio se merhum Fehim-efendija publicističkim i književnim radom. Na književnom polju stekao je neprolaznih zasluga kao prevodilac lijepe knjige turske i arapske i kao autor nekoliko dobrih studija i priloga našoj političkoj i kulturnoj povijesti. Njegovi su prijevodi s turskoga, osobito prijevodi povijesnih dokumenata, nenadmašivi. Ti su njegovi radovi razasuti po raznim političkim listovima, časopisima (Nada, Behar, Novi Behar, Napredak, Glasnik zemaljskog muzeja), kalendarima (Narodna Uzdanica, Napredak) i zbornicima (Gazi Husrevbegova spomenica, Hrvatsko Kolo, Knjiga o Balkanu).
S turskog je preveo 11 pripovijesti i 9 romana od najpoznatijih turskih suvremenih književnika i tri drame. S arapskog je preveo Hiljadu i jedna noć i to samo jedan dio (od 1. do 206. noći). Taj je prijevod izdala Islamska dionička štamparija u Sarajevu u četiri knjige. Pored toga preveo je do 200 manjih priča i dosjetaka.
Za Truhelkinu studiju o Gazi Husrevbegu (Glasnik zem. muzeja, 1912.) preveo je merhum Fehim-efendija tri Husrevbegove vakfije.
Političku povijest Bosne osvijetlio je merhum s nekoliko manjih radova, od kojih su najvažniji: “Pobune u tuzlanskom srezu sredinom osamnaestog vijeka” (Glasnik zem. muzeja 1933.), “Jedan turski dokumenat o Krbavskoj bitci 1493.” (Napredak, god. VI.), “Ferman kojim je Husein kapetan proglašen odmetnikom i osuđen na smrt” (Napredak, god. VII.), “Još jedan neobjavljen dokumenat iz pokreta Husejn kapetana” (Napredak kalendar za 1934.) i “Odnos bosanskog valije prema budimskom veziru” (Narodna Uzdanica, kalendar 1935.).
Iz njegova pera ima i nekoliko vrijednih priloga našoj kulturnoj historiji. U Glasniku zem. muzeja za 1913. objavio je merhum Fehim efendija prvu svoju poveću radnju iz povijesti pod naslovom “Turski rudarski zakoni”. Tu je iznio nekoliko starih rudarskih zakona u originalu i prijevodu, poprativši ih dobrim uvodom i time je osvijetlio jedno vrlo zanimljivo i važno poglavlje. Ovamo se ubrajaju još i ove radnje: “Prve kafane su otvorene u našim krajevima” (Novi Behar, god. V.), “Iz javnog i privatnog života u doba Turaka” (Knjiga o Balkanu I.), “Gazi Husrevbegova knjižnica” (Spomenica), “Hrvati u Evlija Celebijinu putopisu” (Hrv. Kolo XIII.), “Evlija Čelebija u Nikole Zrinjskog” (Napredak, 1932.), “Pedesetgodišnjica vakufske uprave u Bosni i Hercegovini” (Narodna Uzdanica, 1933.) i još nekoliko članaka iz novije prošlosti bos.-herc. muslimana u vezi s vjerskop-rosvjetnom autonomijom.
Merhum Fehim-efendija bavio se i pitanjem kalendara. U II. godištu Behara napisao je informativan članak pod naslovom: “Nešto o takvimu”. U Glasniku zem. muzeja (1930.) tiskao je poveću studiju: “Naši narodni nazivi mjeseci u turskim kalendarima sedamnaestog vijeka”. Ovu zanimljivu radnju dva puta je nadopunio /novim podatcima (Obzor od 24. XII. 1931. i kalendar Napredak, 1935.). Osim ovih radnja iz prošlosti kalendara napisao je i jednu radnju o rješenju našeg kalendarskog pitanja (Novi Behar god. VIII.)
Ovih se dana doštampava jedan merhumov rad, prvi ove vrste u našoj naučno književnosti, što ga izdaje naš muzej. To je katalog turskih, arapskih i perzijskih rukopisa u bivšem Zavodu za proučavanje Balkana. Naš će muzej izdati u svome Glasniku još jedan merhumov rad iz područja naše prošlosti, koji je završio nekoliko dana prije smrti.
Skoro sav naučni Fehim-efendijin rad osnovan je na neobjelodanjenim izborima, rađen je s najvećom pomnjom i u tome mu je prava vrijednost.
Smrću Fehim-efendije Spahe nestalo je između nas i opet jednog kulturnog radnika, koji je bez obzira na položaje što ih je zauzimao kroz 47 godina svojim javnim radom osigurao sebi trajnu uspomenu.
