Šaljući poruku za novu, 1974. godinu, predsjednik Tito se dugo zadržao ispraćajući prethodnu. Od svega što je rekao, ljudi su najlakše zapamtili ovo: «(...) Sada je najvažnije i najhitnije da se ustavne odredbe primijene u praksi. Zato, u godini koja je pred nama, biće potrebno mnogo upornog stvaralačkog rada i zalaganja da se novi ustavni sistem što uspješnije oživotvori u društvenim odnosima (...)

                                                *

        Hamid Kadić je uvjeren kako u hrasničkoj školi ne bi dobio mjesto da njenom direktoru Rajku Čolanu nije obećao protuuslugu. Dolazio je iz provincije a teško je provincijalcu dobiti posao u velikom gradu. Ovaj direktor, čovjek koji sagovorniku ne gleda u oči, ne libi se od toga da davanjem i uzimanjem, na svoju ruku, krči sebi put. Tvrd je u ubjeđenju da su sporazum i nagodba s partnerom, čak i onda kada se ne dobija, najbolja propusnica do cilja. «Danas ja tebi, sutra ti meni», njegova je uzrečica. Važno mu je ne ostaviti loš utisak i vazda je sagovornika ispraćao s osmjehom. Uz to, drži da je sadašnje životno doba, a tek je malo stariji od Hamida, najbolja prilika kada se čovjek može obezbijediti za život. Jednako tapše onoga ko kasni na nastavu kao i onoga koji je revnosan; sjeda za sto i sa onima koji piju i sa onima koji ne piju; druži se i sa onima koji kude poredak kao i sa onima koji ga hvale... Pitao je Hamida je li komunista. «Ne smeta što nisi», rekao je, «mada bi bilo dobro i da jesi. Valja i jedno i drugo. Osloni se na mene, bit ćeš sigurniji. Ja mogu sa svakim, svakog razumijem, svagdje mi je lijepo i meni sve valja».

        Hamidu je teže bilo naći pristojan smještaj. Namjeravao ga je tražiti po privatnim kućama Lasice i Kovača, dijelovima Hrasnice naseljenim Muslimanima, jer je opušteniji i zadovoljniji kad dijeli prostor s ljudima iz svog naroda. Oglasio je svoju potrebu i - začudo - odmah dobio odgovor. Jedan kolega s posla mu je dao adresu na koju treba da se javi. Kuća koja ga je dočekala bješe jednokatnica s trijemom i nalazila se u vrhu Lasice, ispod samog Igmana, odakle se pružao čaroban pogled. On se sterao preko široke zelene doline koju siječe rijeka Željeznica a preko nje sve do Alipašinog polja i obrisa novih nebodera novog dijela Sarajeva. Kuća je imala dva odvojena ulaza, za svaki sprat po jedan, i avliju s nizovima cvjetnih lijeha i sadnica mladih voćaka. U njoj je naišao na odraslu djevojčicu s malim djetetom u naručju.

        - Izvolite, koga trebate? - upitala ga je ona kad je vidjela da će je proći na putu do vrata.

        - Vlasnika - rekao je zastavši. - Tražim stan.

        - Sad ću vam ga pokazati - rekla je i pošla ispred njega.

        - Ne - zadržao ju je - hoću da razgovaram samo s vlasnikom.

        - Ja sam vlasnica.

        - Ne možeš biti. Hoću gazdu.

        - Muž mi nije tu, radi u inostranstvu.

        Smjesta mu sinu misao da pred sobom ima slaboumno djevojče, ali i pitanje ko je mogao bolesnoj maloljetnici povjeriti da mu čuva dijete.

        - Čije je dijete? - upitao je.

        - Moje.

        - Sad, uvjeren da je mala sasvim van pameti, okrenuo se i pošao nazad.

        - Zašto ste dolazili ako ne želite vidjeti stan? - zaustavila ga je iznenađena.

        - Slušaj - rekao je tvrdo - još jednom te pitam: ko je vlasnik kuće?

        - I ja još samo sada ponavljam: ja sam vlasnica kuće, ja sam i mati ovom djetetu, ja sam žena njegovog oca, koji radi u inostranstvu i...

        - Ali - prekinuo ju je - ti si... ti si tako mlada, samo nejak curetak.

        - Jesam, ali, za razliku od vas, koji ste i mnogo stariji, imam sve što mi treba.

        Svojim oštrim zapažanjem i ironičnim tonom otklonila je njegovu sumnju pa se vratio i pristao da vidi šta ima. Stan bješe malen, imao je samo veliku sobu i kupatilo, ali uredan, neuseljavan, dijelom i namješten. Pomislio je da će kirija biti visoka, no, na sreću, bî upola manja od očekivane. Smjesta ga je prihvatio i uselio se istog dana.

       Drugi podstanar u ovoj kući, u prizemlju njene suprotne strane, bio je Alem Sekelaš, nastavnik škole u koju je Hamid upravo došao. On je Hamidu dao adresu ovog stana. Kolega Sekelaš bio je nekoliko godina stariji od Hamida, šutljiv i zatvoren kao i on, ali, za razliku od Hamida, on je živio život. Imao je porodicu od koje mu je, poslije rastave sa ženom, ostalo dvoje djece, četrnaestogodišnja Begajeta i dvije godine mlađi Fahir. Djeca su mu pohađala školu u kojoj je radio. Hamid je zamijetio da se otac nikada ne odvaja od njih.

        Škola je sagrađena u poslijeratno vrijeme, nedugo poslije rođenja «Famosa», velikog metalskog giganta s desetinom hiljada uposlenika, i nazvana je po revolucionaru Hasanu Brkiću, muslimanskom ratnom veteranu, vjerovatno stoga što je u mjestu svo stanovništvo muslimansko. Samo novi doseljenici, većinom iz Srbije i Crne Gore, nisu bili Muslimani. No, školski nastavnički kadar u svom sastavu, ako se ne računaju sporadični izuzeci, nije imao Muslimane. Kao u ranijim školama, i ovdje je Hamid zatekao samo jednog - Alema Sekelaša. Ni on nije odavno tu. Izgledalo je da neće ni ostati. U nemilosti je skoro cijelog kolektiva. Zamjeraju mu što od škole traži stan, a ima vlastitu kuću.

       Hamidu je o tome govorio:

       - Tačno je, kolega, da, imam kuću u Srebrenici, gdje sam rođen i gdje sam doskora radio, ali je ona u izgradnji, neuseljiva. Mada sam u nju godinama ulagao, nisam je mogao dovršiti jer sam sâm radio, a plaća mi bila mala. Naravno, koristio sam i kredite, ali male, jer veće nisam mogao otplaćivati. Vrijeme me je preteklo, djeca porasla, a ja još uvijek beskućnik. U školi ovdje pojedinci govore kako sam ih prevario jer, da su znali da ću tražiti stan, ne bi me primili na posao. I, da bi ispravili «grešku», odmah su u pravilnik unijeli član po kome novoprimljeni radnik nema pravo podnositi molbu za stan. Obratim se tužbom sudu i sud poništi takav član jer je u suprotnosti sa zakonom. Škola primijeni novi metod: godinu rada provedenu u njoj vrednuje trostruko više od godine rada «na strani». Kao da sam ja «na strani» učio Japance, Kineze, Kurde... Tako izlazi da kolega koji ima triput manje staža od mene, ali ga je stekao ovdje, ima triput više zasluga nego ja i dobija prednost na ranglisti za stan. Ponovo se požalim sudu. On i to u pravilniku obori. Sad su uveli pravilo da stan ne može dobiti radnik koji ima vlastitu kuću. Opet moradnem na sud po pravdu. Kazao sam da mi kuća nije useljiva i, osim toga, odavde je daleko više od sto kilometara. Nisu još odgovorili, ne znam kad će.

      A onda je upitao Hamida:

      - Imate li vi namjeru tražiti od škole stan?

      - Kad ga ne daju vama - rekao je Hamid - kako će ga dati meni, samcu.

      - Daju i samcima, makar garsonjere, doduše prema svome

pravilniku. Ipak, ne bi bilo zgoreg da se prijavite.

      - Možda ću to učiniti, no hajde da ubuduće ne razgovaramo sa distance?

      - Bez persiranja? Vrlo rado!

      Pružili su ruke jedan drugom i čvrsto ih stisli. Tog časa Hamid je vjerovao da upoznaje pouzdanu osobu, s kojom bi mogao tkati prijateljstvo.

                                                             *

      Hamid Kadić, prosvjetna lutalica, najzad je dočekao vrijeme kad ne mora više strahovati od nužde da mijenja mjesto boravka jer se u Hrasnici osjećao slobodno i opušteno. Uslovi rada u novoj, savremenoj školi puno su bolji od onih u seoskim sredinama. U neposrednoj je blizini glavnog grada i ljudi koji rade u visokim institucijama kulture. Posjetio je Univerzitetsku biblioteku, smještenu u centralnom dijelu Vijećnice, redakciju časopisa «Porodica i dijete» za koju piše dugo vremena, Izdavačko preduzeće «Svjetlost» i upoznao glavnog urednika Murisa Idrizovića, redakciju dječijeg lista «Vesela sveska» i njenog urednika Dragana Kulidžana, književnika koji je među vodećim piscima za djecu, Aleksu Mikića, urednika «Malih novina»...

      I Kulidžan i Mikić su mu otvorili stranice svojih listova, ali ni jedan nije bio zadovoljan onim što je slao. Nalazili su da se, bez obzira na neosporan talenat, ne snalazi u pisanju ove literature. Pisao je kratke priče a Kulidžan ih je redovno vraćao s potcrtanim riječima u njima i napomenom: «Nije dječije!» Kad mu je vraćena posljednja priča, sa samo dvije «greške», Hamid se uputio u grad, pravo uredniku.

      - Druže uredniče - rekao je ne bez ljutnje - vratili ste mi priču samo zbog dvije riječi!

      - Ne pazite na jezik, kolega - odgovorio je urednik. - Podvučene riječi djeca ne bi razumjela.

      - Samo su dvije - branio se autor.

      - Mnogo! Mnogo, kolega. Vraćam tekstove ne zbog dvije riječi, već zbog jedne. Da, zbog jedne! Jezik kojim se obraćamo djeci mora biti savršeno jasan, kristalno čist.

      Uskoro je, ipak, uspio zadovoljiti urednika. Objavljena mu je priča «Učiteljica».

      Slično Kulidžanu govorio je i urednik Idrizović kada mu je za objavljivanje ponudio zbirku pripovijedaka.

      - Vaš izraz je jasan i suvereno vladate temom - druže Kadiću - osobito ste sigurni u psihološkom nijansiranju likova, ali vaš stil, jezik... arhaičan je, prevaziđen. Literatura se odavno oslobodila ovakvog pričanja. Žalim, vaša zbirka je promašaj!

      U knjižarskom izlogu je opazio «Biserje», antologiju djela starije muslimanske književnosti, djela za koja nije ni znao da postoje. Dok se nalazio u Višoj pedagoškoj školi o muslimanskoj književnosti nije bilo govora, niti je ikada spomenut neki raniji muslimanski pisac. Znao je za Musu Ćazima Ćatića, ali iz porodičnih izvora, znao je, slučajno, i za Edhema Mulabdića, koga je davno čak i upoznao, vjerovao je da postoje još neki, ali ih u školskim programima nije bilo. A u antologiji su ih desetine! Obradovao se punim srcem. Tih dana je u novinama pročitao i bilješku «Riječ nezaborava», novinara Čengića, koji upoznaje javnost da je prošlo četrdeset godina od smrti Safvet-bega Bašagića. «Pojava doktora Bašagića», pisalo je pored ostalog, «kao izuzetno snažne i markantne ličnosti u kulturnom i javnom životu Bosne i Hercegovine izazvala je pravu buru među konzervativnim dijelom islamskog sveštenstva. Njegovo beskompromisno nastojanje da se široki slojevi naroda izvedu iz sredovjekovnog mraka i uklope u savremene evropske tokove, bilo je od tih krugova ne samo osporavano već i izloženo silnim i brutalnim napadima i uvredama koje su išle do širokog bojkota ne samo Bašagića već i njegovih sljedbenika i istomišljenika.

      U poslijeratnim godinama Bašagićevo djelo je jedno vrijeme (sasvim nepravedno) nestalo sa naše kulturne pozornice. Sarajevska «Svjetlost» nedavnim objavljivanjem dviju njegovih knjiga, (što je u svakom slučaju vrijedno hvale), prekinula je tu ćutnju. Ali, to nije sve što mi možemo učiniti da jedan ovakav pregalac ne padne u zaborav (...)

      Prije Sarajeva Bašagić je živio u Foči, Mostaru i Ljubuškom, a ni u jednom od tih mjesta nema nikakvog obilježja, počev od spomenika pa do ulice, biblioteke ili doma kulture koji bi nosili njegovo ime i čuvali ga od zaborava»...

      Ove godine pojavila se «Larva», prvi roman što ga je napisala Muslimanka. Autorica je sarajevska pjesnikinja Bisera Alikadić. Istina, u romanu ona ne govori o ljudima svog naroda - očito pripada onoj grupi muslimanskih intelektualaca koji se stide, ili čak odriču, svoje nacionalne pripadnosti - ali će historija književnosti ipak zabilježiti da je ona prva romansijerka među domaćim književnicama Muslimankama.

      U ovogodišnji kulturni đerdan, s muslimanskim predznakom, smjestio se i film «Derviš i smrt», snimljen po istoimenom romanu Mehmeda Meše Selimovića, s temom iz muslimanskog života, prvi takav film u ovom društvenom poretku. U zemlji je ocijenjen filmom godine i predložen da bude jugoslovenski kandidat za «Oskara», najvišu svjetsku nagradu, što je daje Američka filmska akademija.

      Hamid Kadić je film gledao sa svojim drugom Alemom Sekelašem.

      - Dugo, veoma dugo smo čekali da vidimo i jedan «svoj» film - rekao je Hamid zadovoljno izlazeći iz kina.

      - Prije njega imali smo «Hanku» - rekao je Alem.

      - U tom filmu se govori o Romima - uzvratio je Hamid. - Eto, i oni su se vidjeli na platnu prije nas.

      Od ovog vremena Hamid Kadić je osjećao kako ima više razloga da poštuje sebe. Nakon što mu je narod i službeno priznat kao narod, sada su se otvorila vrata da se šire okrene životu i ljudima kojima je ravan. Doživio je da mu ti drugi i drugačiji neće više uticati na ponos i gledati ga sa nipodaštavanjem.