Niko, ama baš niko nije znao šta ga čeka u JNA. Svi smo znali kuda idemo i koji nam je VES, ali dalje je od toga sve bila enigma. Stariji su pričali svoje doživljaje, gdje su bili i šta su radili. Svaka generacija imala je svoje priče koje su se svodile na isto. Čak ni prvih nekoliko dana ništa nije bilo jasno, dok desetari nisu nakon tople dobrodošlice sve preokrenuli u totalni napad na mozak i tijelo. Neizbježna brutalnost bila je tu i trebalo ju je izdržati.

Sjedio sam nedavno u Sarajevu sa Šipkom, jedinim Sarajlijom u PVO bateriji kasarne “Kovčanje” na Malom Lošinju s kojim sam proveo nerazdvojnih godinu dana, i razne teme bile su na stolu. Prisjetili smo se gomile likova i događaja klase 1987/1988, smijali se i čudili apsurdnim situacijama u kojim smo se zaticali. U neka doba neizbježno iskopasmo lik Naima Bećirija, seljaka s ko zna koje planine, kojem je JNA došla najvećim dijelom kao odmor od svog svakodnevnog mukotrpnog dirinčenja na selu.

Bećirija su odmah po dolasku nazvali Talijan, najvjerovatnije iz pogrdnih razloga. Nije znao ni riječi našeg jezika, sve su mu morali prevoditi. Odavao je utisak kao da je pao s Marsa. Pogrbljen, hodao je kao pravi gorštak, noga ispred noge, preplanuo, s ogromnim buljavim očima i opuštenom vilicom. Kapu je nosio nabijenu preko velikog naboranog čela do samih obrva.

Desetar Mirić, Bećirijev zemljak s Kosova, bio je zadužen da ga drži na oku. A kada Bećiri nije ništa kontao, ili nije htio da skonta, penjao se Mirić na drvo i tresao lišće da bi to ovaj morao pomesti. A onda bi ga tjerao da radi sklekove i nešto mu vikao na albanskom.

Bećirija smo pazili i pomagali mu koliko smo mogli, a on bi na sve govorio “po” i “čka bre?” (na albanskom “po” znači “da”, a “čka” znači “šta”). Znao nas je dobro iznervirati jer je u svemu kasnio i sve nas vukao unazad (u kolektivnu kaznu i sklekove). Nekad bi samo stajao i luđački se smijao, kao da ga sve to ne tangira. Svaki obrok prvo bi očima progutao, a onda sočno zagrizao krišku kruha. Nekad bi ga njegovi Albanci primili u svoje društvo, ali ni oni nisu znali šta će s njim. On je, jednostavno, bio predaleko od svih nas.

Mučno je bilo gledati kako mu na njegovoj smjeni za čišćenje WC-a ubace pivsku flašu u čučavac, pa je on onda mora vaditi. Ruku na srce, i drugima se to radilo. Čišćenje WC-a pod maskom s posutom kiselinom i ribanje četkicom za zube bilo je “moderno”. Ni kriv ni dužan, Bećiri je na sebi imao pik kojeg se nije mogao otarasiti. U svom tom ludilu on je tiho skupljao svoje (a i odbačene) jutarnje marende (keks i sok), pakovao ih i slao svojima na Kosovo.

Nakon obuke, poslaše Šipku, Bećirija i mene u prekomandu u kasarnu “Kula” u Sinj da cijepamo stražu. Dok smo se truckali u kamionu za Split, objasnio sam mu (ko zna kako) da je sada “džomba”, da više niko neće ništa da mu sere, da može spavati do sedam i da je najgore prošlo. Razvukao je ogromni osmijeh preko cijelog lica, zagrlio me i sočno poljubio.

Nismo se bili pošteno ni raspakovali, a Bećiri se izvalio na krevet i krenuo da hrče.

Zastavnik Pandurević, sa Sokoca, kad bi se napio, pjevao je erotske pjesmice tipa “mala moja iz Drkanovaca, šta li radiš kraj ovaca”, dok nas je cinično podjebavao za koješta. I on je imao pik na Bećirija jedno vrijeme. Ali kako mu je brzo postalo jasno da ovaj ništa ne konta, bacio se na Šipku i na mene. Tjerao nas da kosimo travu starom seljačkom kosom. Kako to nikad nismo u životu radili, mlatili smo po travi satima na užarenom sinjskom suncu. Tuda bi prošao i stari zastavnik “Kokolo”, otac pjevačice Ljiljane Nikolovske iz grupe “Magazin”.

Raspad Jugoslavije počeo se osjećati u zraku za one koji su znali slušati vijest. Lokalni su to definitivno znali. Čekali smo vikend da zbrišemo preko ograde u grad na pizzu u jedinu pizzeriju “Borgo”, gdje su vojnike kako-tako prihvatali. Jednom smo poveli i Bećirija, koji nije imao prebijene kinte. Sve što bi dobio slao je kući. Teško da ću zaboraviti trenutak kad je na moje oči prvi put probao picu, slasno zagrizao povelik komad, i to zalio Coca-Colom. Već se bio udebljao petnaestak kila i postao skoro neprepoznatljiv. Nigdje onog starog Bećirija na kojem je sve visilo.

Pred sami kraj vojnog roka nas trojica bili smo najstariji vojnici na spratu i mogli smo raditi šta smo htjeli. Odlasci u grad postali su dosadni, brojalo se “sitno”. Padale su recke u kalendaru i štrihirali zarezi na uprtačima. Pitao sam se šta će s nama biti kada se vratimo, a pogotovo šta će biti s Bećirijem. Za razliku od Šipke i mene, koje je čekao fakultet, Bećirija su čekali stoka i oranica. Kakva li je njegova perspektiva? Šta li je Bog njemu namijenio?

Ponekad se sjetim Malog Lošinja i Sinja i pitam se šta je s Bećirijem. Je li živ? Volio bih ga odvesti u “Peter Luger Steak House” i gledati kako sočno jede veliki odrezak, pa onda liftom na vrh Empire State Building da ga slikam kako se smije. A možda nakon svega da konačno razmijenimo i koju rečenicu.