Prvo nam je američki ambasador, na 30. godišnjicu početka Opsade Sarajeva, umjesto pred spomenik ubijenoj djeci glavnog grada Bosne i Hercegovine, otišao na Kazane. Onda je Srđan Puhalo zatražio da mu se dostavi spisak sa svim imenima i prezimenima ubijene djece Sarajeva. Onda ga je u tome podržala Jasmila Žbanić. Pa je onda opet Američka ambasada zatražila da se Puhalu ne psuje po društvenim mrežama i da nije u redu, “nije dobro, nije lepo” tog bivšeg vojnika takozvane VRS nazivati pogrdnim imenima.
U isto je vrijeme Žbanić policiji prijavila sarajevskog kantonalnog zastupnika Harisa Zahiragića jer joj je neko opsovao na njegovoj Facebook stranici, što je također izazvalo konsternaciju iza debelih zidova Američke ambasade pa su morali prekovremeno kuckati po Twitteru.
I onda su se, k’o biber po pilavu, oglasili sadašnji i bivši predsjednik Naše stranke, narandžasti Mak i Zak, Edin Forto i Predrag Kojović. Kojović je napisao kako se, parafraziramo, vrijedi boriti za Bosnu i Hercegovinu kakvu zamišlja Jasmila Žbanić (onu Bosnu i Hercegovinu za koju se od 1992. do 1995. godine borila Armija BiH valjda nije vrijedilo pa su je i on i Forto tada hitro napustili), a karikaturalni Edin Forto je na svom Facebooku dodao: “Sramotno je koristiti temu ubijene djece za sopstvenu političku promociju, uz stavljanje mete na čelo dvoje ljudi koji se dugo i odgovorno bave temama osjetljivim za naše društvo. Jasmila i Jasminko su svojim radom dosad uradili za kulturu sjećanja više nego će cijela SDA ikad.”
U sedmici u kojoj HDZ otvoreno najavi pokretanje projekta teritorijalne reorganizacije države, odnosno ponovno rađanje nekadašnje HZ-HB, u sedmici u kojoj Zoran Tegeltija po New Yorku nosa stravičan islamofobni zvaničan dokument vlasti manjeg entiteta, u kojem stoji da su pune džamije najveći problem u Bosni i Hercegovini, “a i šire”, Američka ambasada oglašava se u vezi s komentarima ljudi koje slavna režiserka naziva ruljom?! Lijepo.
Jasminko iz Fortinog statusa jeste, naravno, Jasminko Halilović, koji je napravio dobar biznis od vlastite verzije kulture sjećanja. Riječ je o privatnom muzeju čija je tema ratno djetinjstvo. U Halilovićevoj verziji kulture sjećanja na policama muzeja su dječije cipelice, dnevnici, lopte, majice... Sve je tu uredno složeno, lijepo osvijetljeno, medijski upakovano. Samo fali jedan sitan detalj. Nemamo pojma ko su bila ta djeca ni ko ih je pobio. Jesu li poginula u prometnoj nesreći ili ih je ubio srpski snajperista metkom u oko? To kod Halilovića ne znamo. Ne treba, valjda, dopustiti da donatore i sponzore zaboli stomak od nepotrebnih detalja.
Jasmila iz Fortinog statusa jeste, naravno, Jasmila Žbanić, koja je napravila film o Srebreničkom genocidu, nakon kojeg nikome van granica bivše Jugoslavije nije jasno niti može shvatiti ko su pobijeni niti ko ih je pobio.
To je kultura sjećanja po mjeri Američke ambasade na kojoj trebaju raditi njihovi ovdašnji favoriti, sva ta Puhala, Bursaći, Forte, Kojovići. Kultura sjećanja u kojoj su Kazani simbol stradanja Sarajeva, a ne Opsada, Markale ili ubijena djeca. Svesti žrtvu, uglavnom Bošnjake, na bezličnu, bezimenu, amorfnu masu koja je, eto, “stradala“ u “nesretnom ratu”, za koji su svi podjednako krivi i u kojem su svi činili zločine. Svesti ih na nešto poput Spužva Boba, kojeg će oblikovati po svojoj mjeri, koji će se smiješiti i okretati drugi obraz dok mu traže da dokaže da je zaista mučen, silovan, zatvaran. Da je zaista mrtav.
Kultura sjećanja koja će promovirati tek to da su u Sarajevu živjela i umrla neka djeca za koju se neće znati ni kako su izginula ni ko ih je pobio, znat će se tek da su mrtva i da treba dovesti u pitanje broj 1.601. Jer ako dovedemo u pitanje 1.601, onda je sumnjiv i broj 1.000. Pa i 600. Sumnjiv je onda i jedan. A i tog jednog su vjerovatno ubili “njegovi”.
Svoju je filmsku karijeru Jasmila Žbanić počela filmom Crvene gumene čizme, dokumentarcem o potrazi za nestalima. Priča je to i o Jasni, majki dječaka Amara i djevojčice Ajle, koji su zajedno s ocem odvedeni u logor, a potom ubijeni. Ali njihove kosti nikada nisu pronađene. Kako je krenulo, neće proći dugo a Puhalo, nekadašnji vojnik takozvane VRS, koji, kako svjedočimo ovih dana, ima neka saznanja o sudbinama ubijenih Bošnjaka Kalinovika, ili bilo ko drugi poput njega, mogao bi tražiti od Žbanić, dok se skrivaju od “rulje” u dubinama Twittera Američke ambasade, dokaze da su Amar i Ajla zaista postojali. Jer nema njihovih kostiju. A gdje nema tijela, nema ni djela.
