Ustao sam prilično rano, oko pet sati. Pritisnuo sam prekidač na improviziranom drvenom zidu od daski koji je dijelio podrumski prostor na manju i veću sobu. Upalila se žarulja. Bilo je struje. Valja požuriti. Nisam siguran kada će doći do novog “prekida u snabdijevanju” i koliko će trajati. Ušao sam u prostoriju u kojoj je bila peć, otvorio vratnice i iznio kasetu za lug. Potom sam ga posuo ispred kuće, na snijeg, privremeno “osiguravši” stazicu koja je vodila do ceste od eventualnog proklizavanja ako temperatura padne ispod nule i stvori se led. Sva sreća da je Dom zdravlja tek pedesetak metara od nas ako bude lomova.

BOŽIĆNI KOLAČI ZA JULIJU

Julija, naša kućna prijateljica, zamolila je mamu da napravi nešto suhih kolača. Sutra je katolički Božić. Dobit će slobodno od ratnog rasporeda medicinske sestre. “Medicinari”, a to su za mene bili ljekari, sestre, vozači, tehničari, čistačice, ložači i svi oni koji su angažirani u Domu zdravlja i oko njega, podnose najveći teret rata, osim vojske na prvoj liniji. Teško je gledati oči umirućih, a potom njihovih najbližih u trenucima dok im saopćavate  uznemirujuće vijesti. Smrt je posvuda. Smrt je svakodnevica. Valja zbrinuti i ranjene, bolesne, stare, izbjegle, traumatizirane, ali i pacijente sa zuboboljom ili pred porodom.

Četnici to znaju. S Beka ravni, udaljene dva-tri kilometra zračne linije, golim okom vidljive, gotovo svaki dan ciljaju ispaljujući projektile raznih kalibara. Ruše, uništavaju najveću zgradu, monumentalnu građevinu u Olovu – Dom zdravlja. Neko je petnaestak godina pred rat želio napraviti i bolnicu i stanove za ljekare, predimenzionirajući prostor zdravstvene ustanove koja je trebala opsluživati nešto manje od dvadeset hiljada stanovnika. Kao da je znao da će uslijediti rat. Da je bila neka zgradica, već bi nestala pod topništvom agresora. Ovako su u podrum bili prebačeni gotovo sva oprema i osoblje. Bolnica, iako na udaru, služila je svojoj svrsi. Onih pet-šest spratova iznad, od kojih je ostala samo betonska konstrukcija, i dalje su apsorbirala brojne granate čineći neku vrstu štita za ostatak naselja. Da nije te zgradurine, naša, Srcanova kuća, zgrada “Elektrodistribucije”, barake bile bi direktno vidljive s te kote zla s koje su se sijale smrt i nesreća. I vjerovatno, u nekom trenutku, sravnjene sa zemljom.

Donio sam potpalu i rutinski zapalio vatra. Mati je uveliko miješala brašno, maslac, šećer, vodu i sve što je trebalo za pripremu kolačića. Julija bi trebala završiti smjenu oko osam sati ako ne bude vanredne situacije, što je postalo više pravilo nego izuzetak u danima rata.

Još je nekoliko dana ostalo do Nove godine. Sada bi se, da je neko drugo vrijeme, u duhu našeg “socijalističkog praznovanja” kupovali janjci, da se okrene ražanj pred Novu godinu. Vjerskim blagdanima dodali smo državne praznike – Novu godinu, Prvi maj, Dan Republike, Dan ZAVNOBIH-a..., a neki su vjerske praznike, od porodice do porodice, potpuno zamijenili ovim državnim.

U mahali, u tih nekoliko desetaka kuća, u svoj svojoj ljepoti i koloritu – donekle prigušeno, jer bi  prema zvaničnom prijeratnom marksističkom diskursu religija u nekom periodu trebala odumrijeti – živjele su vjerske tradicije. Obilježavali su se Božić – i jedan i drugi, Bajram – i jedan i drugi... Redovno bismo od tetki iz Kladnja dobijali posudice “ašure”, slatkastog jela načinjenog od 7 do 77 vrsta žitarica, voća, povrća, a povodom desetog dana muharema, prvog mjeseca islamskog kalendara i niza događaja koji su se desili upravo tog dana. Komšinica Neka, preko put naše kuće, u trošnoj baraci slavit će na svojstven način najveći romski praznik Đurđevdan.

Ostalo mi je to dobro u sjećanju. Imao sam pet ili šest godina. Nisam bio krenuo u školu. Neka je došla moliti majku (naziv za nenu u sjeveroistočnoj Bosni, op. a.) da joj sašije neki komplet koji je vidjela u Burdi, specijaliziranom modnom časopisu, a povodom Đurđevdana. Već nekoliko godina u prijevremenoj penziji, s narušenim zdravljem zbog astme, majka, bivša predsjednica općinskog suda, nije više šila ni sebi niti svojim najbližim prijateljicama. Nekada je to radila iz razonode, zadovoljstva. Nije mogla odbiti Neku. Vodilo se računa da se ne povrijede osjećanja drugih, makar i na vlastitu štetu.

UMALO NEKI NE UKRADOH ĐURĐEVDAN

Majka je ta tri-četiri dana, od jedne do druge probe, bila zauzeta šivanjem. A ja sam tražio pažnju. Previše pažnje. Čuvala me dok je mama bila na poslu i uvijek je morala biti tu za mene. U dogovoreno vrijeme došla je Neka na finalnu probu. Majka je cijeli dan bila fokusirana na šivanje kako bi sve ispalo u najboljem redu.

U jednom momentu majka će otići u kuhinju, a ja ću iskoristiti trenutak. Osjećao sam strašnu ljubomoru prema Neki. Odlučio sam se na osvetu. Ukrala je majkino vrijeme za mene. Došao sam do šivaće mašine. Uzeo plavkastu tkaninu, u pravilnim razmacima prošaranu bijelim krugovima iste veličine. Potom sam makazama iskružio jedan bijeli krug i vratio haljinu, tako da se to nije ni vidjelo. Uslijedila je proba. Neka je bila zadovoljna urađenim, a onda će pogledati straga. Na dijelu haljine koja prekriva zadnjicu nedostajala je jedna tufna. Nastao je smijeh, a ja sam istrčao iz sobe u kojoj se odvijala proba. Na “sučeljavanju” Neka mi se obratila riječima “ti mali vragu” i smijući se izašla iz kuće. Nisam bio kažnjen, kupila je neki drugi komplet garderobe za svečane prilike. Niko nikome nije zamjerio.

Divni komšiluk kojeg već odavno nema! Prognani, u zbjegu, u bijelom svijetu, rasuti su, raseljeni, velika većina mojih prijeratnih komšija... U ovom ratu, ako pobijedi agresor, ako pobijedi njihov koncept, ako nadvladaju zagovornici “Velike Srbije”, neće biti ni nas. Neće biti Bosne. Zemlje dovoljno prostrane za sve. Neće biti te ideje, neće biti slobode uvjerenja, svjetonazora, tog modusa vivendi, da je dovoljno široko za sve, ma kako se ko zvao i na koji način vjerovao...

“Dobro jutro”, prozborila je s ulaznih vrata oko devet sati Julija. Vidjevši je vidno umornu, upitah: “Kako si?” Odmahnu rukom. Zurila je u jednu tačku stojeći na ulaznim vratima i ništa ne govoreći, čekajući da preuzme kolačiće. U njenim očima stanovali su tuga, umor, razočaranje, ona vrsta misli kada ti se čini da si mogao više, bolje, ali i svijest da postoji tačka preko koje ne možeš pomoći ma kako i koliko se trudio. Čudne su ljudske sudbine. Koliko ranjenih, koliko mrtvih, koliko je pacijenata prošlo preko njenih ruku? Koliko jedna ljudska duša može podnijeti? Koliko dugo? Nekada bih pregledao ratne enciklopedije, daidžinu literaturu. U jednoj od njih bila je fotografija vijetnamskog saniteta. U džungli, kraj rijeke improvizirani punkt prve pomoći. Osoblje do članaka u vodi. I isti taj pogled, kao kod Julije, djevojke koja je previjala teško ranjenog krvlju oblivenog vojnika.

ZATVORITE VRATA I PRIPREMITE ORUŽJE

Novu godinu dočekujemo pod svijećama. Tačno u ponoć počela je strašna pucnjava. Pretpostavih, agresorski napad. Zatim se čulo nešto poput vrištanja. Oprezno sam s djedom izašao ispred kuće misleći da je možda neko i ranjen. Graja se čula ispred ulaza u prizemne prostorije Doma zdravlja. Ljudi su se veselili. Nije bilo napada. Nestvaran prizor. Četinarska šuma. Snijeg. Ruševine. “Bakljada”. Neprijateljski vojnici pucali su u zrak osvjetljavajući svjetlosnim mecima prostor duž linije – od Luku do Pridvorice. I naši su uzvraćali pucajući u zrak, ali u mnogo manjoj mjeri.

Pospali smo oko tri sata. Ne znam koliko dugo i koje je vrijeme je bilo kada nas je iz sna prenulo jako lupanje na vratima. “Otvori, brzo!” Djed je već bio na vratima? “Ko je?”, upita djed. “H. je”, odgovori dobro poznati glas. Ubrzo je u podrum uletio H., bliski rođak, policajac, vidno zabrinut.

“Zatvorite vrata. Pripremite oružje što imate i ne otvarajte nikome.” Potom je istrčao na sprat. Nastalo je iščekivanje.

Nisam mogao izdržati. Uprkos zabrani, istrčao sam na sprat da na licu mjesta vidim šta se dešava. Motorola je “zujala”. “Pilana alfa. Magistrala alfa. Bioštica alfa. Crkva alfa.” Zatim i H. doda: “Željeznička alfa.”

“Sljedeće javljanje za petnaest minuta. Po potrebi prije”, čuo se glas s druge strane motorole. Ponavljalo se, to javljanje, u ciklusima, u naredna dva-tri sata. Na spratu je bilo hladno, pa sam se nakon pola sata vratio u podrumske prostorije.

Razdanjivalo se. H. je sišao sa sprata odloživši kalašnjikov. Bio je raspoloženiji. “I šta ima? Šta bi ovo?”, upita djed.

“Primijećena je manja grupa neprijateljskih vojnika kako se kreće iz pravca Pridvorice prema zgradama... Naši su pripucali... Našli smo krvave tragove i pobacane flašice alkohola... Vjerovatno su bili pijani... Kako su se pojavili, tako su i nestali. Sigurno imaju i ranjenih...”, reče H., zapali cigaretu i poželi nam sretnu Novu godinu, da bi se potom izgubio u izmaglini prvog januarskog dana ratne 1993. godine...