I sad kad se sjetim ratnih zima na Majevici, u po me ljeta cijelim tijelom prođu trnci. Bio je to posljednji dan 1993. godine. Kamion se nije mogao skroz probiti, pa je nas dvadesetak vojnika ostavio malo dalje od položaja koje je na Majevici držala Armija Republike Bosne i Hercegovine.

Izašli smo brzo, postrojili se i uzeli svoju opremu. Nije bilo nikakve direktne naredbe, jedino što se znalo jeste da nas hitno trebaju na ovom dijelu majevičkog ratišta.

 

 

U koloni, jedan za drugim, krenuli smo uz brdo. Bila je to prečica, uska pješačka staza, kojom smo mogli brže doći do naših položaja. Brzo smo se kretali ka brežuljku lijevo od Ban Brda. Obrastao sitnim šibljem, bio je gotovo neprohodan. Idući ka liniji razgraničenja između naših i srpskih rovova, često smo padali u duboki snijeg. Za trenutak bi se samo čuo tih povik, a odmah zatim zveket opreme. Zastajali bismo samo da taj nesretnik otrese snijeg sa sebe i odmah ubrzano kretali.

Noć je bila veoma hladna, led i snijeg prštali su pod nogama poput polomljenog stakla. Često se znalo dogoditi da dobiješ granu po i onako promrzlom licu od svog prethodnika koji bi je zategao prolazeći – nije da nije bilo bolno.

Gore, na samom vrhu brijega, čuli su se pokoji pucanj i galama.

Naš užurbani tempo brzo je dao žuđene rezultate, za nekoliko minuta vidjeli smo ispred sebe zemunice iz kojih se pomalo pušilo. Dvadesetak metara ispred njih čekalo nas je četiri ili pet vojnika. Šćućureni ispod zimskih jakni, cupkali su ritmično u mjestu.

Nazvaše nam selam, svi se oko njih okupismo. Upitaše nas nabrzinu kako smo prošli u putu i pozvaše da uđemo u liniju jer su svaki minut očekivali komandanta bataljona da dođe sa svojim ljudima.

Pitali smo borce koji su već bili tu šta se dešava, ali ni oni nisu tačno znali. Jedan stariji čovjek čučnu pripaljujući cigaru pored nas i poče pričati. “Sve je počelo prije sat. Zapucali su, a lijevo od nas bili su valjda krenuli njihovi izviđači. Mada mi je to nelogično. Onda su naši ispalili svjetleću granatu, obasjalo je cijeli krajolik”, othuknu starac.

U tom momentu odjeknuše jedna pa druga detonacija. U šumi su se čuli galama, plač i vriska. Tog časa dotrča komandant bataljona Prve tuzlanske brigade, sav zadihan: “Momci, budite spremni, to su izgleda civili, nismo sigurni šta se dešava. Ili će ih potjerati kroz ovu šikaru, ili će ih koristiti kao živi štit, otvorite desetere oči.”

Čuli smo mnogo puta jezive priče o živom štitu, ali nikad to niti jedan od nas nije doživio. Rasporedili smo se po liniji, a nekoliko nas je prešlo preko grudobrana, spustilo se petnaestak metara ispred rovova i uzelo zaklon.

Buljili smo u mrak ispred sebe. A onda zatrešta još jedan rafal na drugoj strani i ponovo se začuše galama, vriska i plač.

Uskoro, za nekih deset minuta, mogli smo razaznati figure ljudi koji su se kretali niz padinu kroz šikaru. Išli su prema nama.

A onda ponovo odjeknuše dva-tri rafala, najvjerovatnije blizu njih. Oni se rasuše po krajoliku k’o pilići...

Momak do nas skoči i krenu preko grudobrana. Meša ga uhvati za rame: “Stani, momak, gdje ćeš, bolan?” – “Ode narod, čovječe, pravo u minsko polje, samo dolinom prema nama je čisto. Mi tuda idemo u izviđanje.”

Nas je tu bilo šest ili sedam. Ishak ga upita zna li put. – “Ma znam”, odgovori kratko, prošao sam tuda milion puta kada sam išao u izviđanje četničkih položaja.”

Mi se zgledasmo, a onda pođosmo za njim. Salem se okrenu i reče ljudima da jave liniji gdje smo pošli da ne bi na nas pucali.

Kretali smo se veoma sporo kroz duboki snijeg, izuzetno slaba vidljivost dodatno nam je otežavala kretanje. Jedva da sam vidio Ishaka na nekih deset metara ispred sebe.

Ishak podiže ruku, svi stadosmo. Prema nama je išlo desetak ljudi u koloni. Salem ih polahko dozva vičući tiho: “Ovamo, ovamo, Armija BiH, ovamo.” Prvo se javi jedna žena, prigušivala je plač i panično ponavljala: “Ljudi, izgubih curicu, osta mi curica.”

Bio je to narod iz Bijeljine i Janje. Nakon što su ih četnici izveli iz kamiona, opljačkali su ih i potjerali kroz snijeg u noć. Krenusmo šikarom oprezno, a Salem ode predvodeći promrzli narod.

 

 

Dolje, u podnožju, pokraj potoka, spazismo grupicu ljudi u snijegu, njih sedam ili osam, sve stariji i žene. Dođemo do njih, podignemo ih iz snijega i pošaljemo polahko prema šikari. Tada Ishak mahnu da čučnemo. Čuli su se dječiji jecaji. Skočili smo i preko potoka preletjeli u drugi dio šumice. Plač i jecaji bili su sve razgovjetniji.

Ondje, u maloj zasjeci ispod stijene, skupljena u snijegu, plakala je sedmogodišnja djevojčica. Na sebi je imala crveni dugi kaputić s velikom kragnom. Na glavi bijela kapa i bijeli šal kojim je bila potpuno umotana. Iznad šala virile su okrugle okice pune suza. Šal je prigušivao njeno jecanje, sreća da smo je i čuli.

Uporno jecajući i plačući, dozivala je majku.

Polahko je podignemo, otresemo s nje snijeg; ona prepadnuta, u šoku. Tiho joj šapnemo da je vodimo majci.

Prebacim pušku na leđa i podignem je u naručje. Na nogama joj tanke čarapice, čizme je sigurno izgubila u snijegu bahuljajući šumom. Sreća je što je na ovom mjestu bilo krošnjasto drveće koje je štitilo od vjetrova te vjerovatno zbog toga nije bilo dubokog snijega ni nanosa.

Dodirnem joj ruke, bile su k'o dvije ledenice. Otkopčam svoju jaknu i stavim u nju njene noge. Pritišćući je uz sebe, trljao sam je po leđima i rukama ne bih li je barem malo zagrijao dok smo se polahko kretali ka našoj liniji.

Prestala je plakati, samo je još tiho jecala. Pitam je šapatom kako se zove. “Selma”, uz jecaje izgovori i stisnu ručice oko mog vrata.

Išli smo brže. Popesmo se uz stranu i izađosmo na našu liniju. Gore su već sabirali ljude. Selmina majka nam pritrča. Plakala je i grlila djevojčicu u mom naručju. “Selma, dušo majkina”, ponavljala je. Brišući oči maramom, zahvaljivala nam je bezbroj puta.

Ubrzo javiše da narod može krenuti ka cesti. Dolje ih je čekao kamion da ih preveze u Tuzlu, dugo su već bili na hladnoći.

Sa srpske strane zatrešta jak i dug rafal iz mitraljeza, a onda se kroz noć prolomi pjesma: “Od Topole do Topole, pa do Ravne Gore, svud su straže, svud su straže đenerala Draže!” Pomislio sam, kakav to nesoj možeš biti da slaviš s pjesmom i rafalima protjerivanje u snježnu noć i u minsko polje golorukog naroda i djeteta od sedam godina. Je li moguće da smo mi toliko godina i u kakvoj sve zabludi živjeli s ovakvim neljudima?

Prenu me iz razmišljanja majka uzimajući djevojčicu iz mog naručja. “Neka”, rekoh, “ja ću, strmo je do ceste. Idi pored, samo nek te vidi.”

Išli smo niz padinu prema cesti, a ja sam uz sebe stiskao djevojčicu umotanu u ćebe. Gledao sam tu kolonu pred sobom, a suze su išle same, onako, niz lice. Žao mi je bilo mog naroda, bilo mi ih je žao u srcu i u duši.

Prolazeći pored mene i Ishaka, Salem nas udari po ramenima. “Momci, 12 i 5 je, dobro došli u ratnu 1994. Koja crna Nova godina, pomislih, da nam Allah bude na pomoći, i nama i našem narodu.

Ubrzo dođosmo do kamiona. Pomogli smo im da uđu i ušuškali ih. Poljubim djevojčicu u glavu i dodam je majci. Ona još jednom zahvali dok je kamion polazio klizeći po snježnom putu. Još jednom mahnem, onako mahinalno, i u sebi poželim: Sretno ti, Selma. Sretan ti prvi dan u slobodi.

Izvadim cigaretu i zapalim, duboko udahnem. Gore, u strani, uz cestu, stajali su borci i tiho pričali. Pogledam u nebo okićeno zvijezdama. Na liniji sporadični pucnji. Prve minute 1994. godine.