Kako je islamska arhitektura oblikovala Europu podnaslov je knjige britanske autorice Diane Darke. U formi neobične autorecenzije autorica je ovu knjigu, naslova “Kradući od Saracena”, predstavila i kroz snimak dostupan na internetu.

Diana Darke spisateljica je koja se bavi bliskoistočnom kulturom, arabistica i povremena saradnica BBC-a. Radove je objavljivala u Financial Timesu, Guardianu, Sunday Timesu, Al Arabyju i Daily Telegraphu. Godinama se bavi izučavanjem islamskog, arapskog, osmanskog i donekle afričkog kulturnog naslijeđa, a uža specijalnost jeste njeno otkrivanje spleta tog naslijeđa na evropskom kontinentu, i to unutar onoga što se danas ekskluzivno smatra klasičnom evropskom baštinom i ničim više, ponajviše u polju arhitekture i umjetničkog dizajna.

Tako, naprimjer, Diane Darke za nadaleko čuvenu parišku katedralu Notre Dame kaže da neki dijelovi njene dekoracije, naročito poznate rozete, vitraži i prozori, zapravo pripadaju saracenskom, odnosno islamskom naslijeđu, koje je preuzeto s Bliskog istoka u vrijeme križarskih ratova. Osvrnula se i na požar koji je prije nekoliko godina zahvatio Notre Dame, kada su mnogi Francuzi govorili kako “njihov identitet nestaje u plamenu”, dok uglavnom nisu imali pojma o historijskoj pozadini izgleda katedrale. Sličnu paralelu Darke pravi i s britanskom katedralom u Canterburyju. I za parišku i za englesku katedralu tvrdi da se stilski mogu povezati s drevnom građevinom koja se nalazi u Siriji, naziva Qalb Lozeh, što se prevodi kao “Srce badema”. Za ovu i još mnoge slične palače, kuće i druge građevine raspoređene širom okoline Halepa Darke tvrdi da su predstavljali neki kulturološki tranzit između paganskog Rima i ranog bizantijskog kršćanstva. Kada je muslimanska civilizacija u Siriji odredila Damask za svoju novu prijestolnicu, nastao je spoj bizantijskih, perzijskih i helenističkih stilova, ideja i majstorija. Takva sinteza izrodila je nešto novo za to razdoblje. Jedan od dizajnerskih motiva jeste i poznata trostruka arkada koja se mogla vidjeti širom nekadašnjeg islamskog svijeta, posebno u Španiji.

LJILJANI U VELIKOSRPSKOJ PROPAGANDI

Poluzaobljeni lukovi u vrhu mihraba, kapija, prozora djeluju kao grozd u svom ukrasnom miljeu, te su kao takvi prepoznatljivi. Što se tiče špicastih arkada s istom funkcijom, za njih Darkeova tvrdi da su stigli u Evropu preko italijanskih trgovaca iz mjesta Amalfi, kada su putovali u Kairo. Smatra da su trgovci bili oduševljeni izgledom i funkcionalnošću lukova u kairskim džamijama da su ih odlučili prenijeti u svoje krajeve, pa je tako urađen i benediktinski samostan u Monte Cassinu. Ove stvari posebno se odnose na gotičke građevine raznih namjena, ne samo katedrale. Doduše, nije ova autorica prva koja je otkrila vezu starih Gota s islamom, ali je među rijetkima koja se nije izravno bavila teologijom nego se usmjerila na vizualne rezultate, ukrase, dizajn, građevine, arhitekturu i umjetničke stilove. Za čitateljstvo u Bosni i Hercegovini, neovisno od toga da li će njena knjiga nekada biti prevedena ili distribuirana u našim krajevima, posebno je zanimljivo njeno otkriće koje se odnosi na ljiljan kao značajan heraldički motiv. Ali prvo da vidimo kako se to uklapa u društveno-političke smjernice proteklih tri decenije otprilike.

Naime, u klasičnoj velikosrpskoj propagandi ljiljani su najprije smatrani jednim od simbola nemanjićke dinastije, te ih je kao takve bespravno naslijedila država Bosna i Hercegovina, a onda i Armija Republike Bosne i Hercegovine prije tridesetak godina. Nakon što su možda uvidjeli da ovakva teorija nema uporište u mnogim historijskim enciklopedijama, onda su isti propagandisti prešli na tvrdnju da je “muslimanska vojska”, što im je uobičajeni naziv za Armiju RBiH, koristila “hrišćanski” simbol. Pri ovome su se referirali na pretežno katoličko vjerovanje iz centralne i zapadne Evrope, po kojem ljiljan kao trolisni cvijet predstavlja dogmu o trojstvu iz crkvenog učenja, istodobno i simbol nevinosti, zbog čega se pojavljivao uz neke portrete Djevice Marije. S jedne strane su djelimično upravu, pošto ljiljani u gotovo istoj stilizaciji jesu korišteni u križarskim ratovima, a najviše su ih nosili francuski križari, a i danas označavaju francusko kraljevsko plemstvo. S druge strane, nisu se potrudili, barem ne javno, da istraže porijeklo heraldičkog ljiljana u Evropi, preciznije Francuskoj, odnosno u Katoličkoj crkvi, u čijem ga okrilju nije bilo izvorno nego je naknadno usvojen.

Diane Darke otkriva da je ljiljan kao službeni znak, ovakvog dizajna kakvim ga znamo i danas, bio najprije simbol dvora Nura ad Dina, muslimanskog vladara sirijske citadele korištene u odbrani od križara krajem jedanaestog stoljeća po gregorijanskom kalendaru. Ona ističe kako je to bio njegov zvanični grb, a da su ga poslije najvjerovatnije prisvojili francuski križari te ga prenijeli u Evropu. Da li je tako poslije stigao i u srednjovjekovnu Bosnu, nije poznato, ali je potvrđeno da je već dugo ukorijenjen u Bosni kao državno, a i narodno obilježje, ne samo od 1992. godine, kako to djeluje neupućenima. Ljiljani kao simbol pronađeni su i među rimskim iskopinama oko Ilidže, starim više hiljada godina.

DUGA TRADICIJA DRŽAVNIH OBILJEŽJA

Za Bosnu se među pojedinim historičarima smatra da je jedna od rijetkih evropskih zemalja koja ima toliko dugu tradiciju državnih obilježja. To su, pored ostalog, veliki državni štembilji kojima su ovjeravani međunarodni ugovori. Na njima je uz druge sadržaje nerijetko bio prikazan i grb s ljiljanima. Takav jedan pečat iz razdoblja kralja Tvrtka I, uz grb, sadrži i zastavu sa šest ljiljana. Isto je pronađeno i na starobosanskom novcu različitih serija. Možda najznačajniji primjerak jeste veliki zlatnik kralja Tvrtka iz 14. stoljeća, gdje se nalazi grb s ljiljanima, dok sa strana sadrži po još jedan ljiljan.

Po pitanju bosanskog srednjovjekovlja i ljiljana, imamo i plašt kralja Tvrtka koji je pronađen 1910. godine u njegovom grobu, u mjestu Arnautovići pokraj Visokog. Arheolozi su ondje našli rijedak prizor. Naime, preko kamenog stećka, groba Tvrtkovog, još je stajao prebačen kraljevski plašt, i to onako kako je ostavljen prije više od sedam stoljeća. Imao je vezene grbove sa žutim ljiljanima. Naravno, tu je i moguća poveznica s endemičnim cvijetom poznatim pod latinskim nazivom Lilium bosniacum, to jest rijetkim prirodnim cvijetom žutog ljiljana kojeg su kao takvog u svoje tekstove uvrstile i međunarodne botaničke enciklopedije, a koji raste na određenim bosanskim planinama, s određenom klimom i vrstom tla.

Pošto veza sa srednjovjekovnim ljiljanima u Bosni ne prestaje s dolaskom Osmanlija, samo se nastavlja uz još jedan jezički izraz, pored ljiljan i krin, sada je u upotrebi i imenica zambak. Stavljali su ga stari Bošnjani na muslimanske nišane i na poneke džamije. Može se naprimjer vidjeti iznad mihraba džamije Husejnije ili recimo u Sarajevu iznad glavnog ulaza džamije Magribije. Dok traju dileme kod nekih Bošnjaka ili bosanskohercegovačkih patriota općenito, da li biti više privržen ljiljanu kao državnom obilježju, nacionalnom, historijskom, ili više vjerski nadahnutim motivima, s ovoliko naučno potvrđenih detalja trebalo bi da se ukine takvo dvoumljenje. Ljiljani mogu biti istodobno i vjerski, i kulturni, i nacionalni, i državni simboli.

Ako se domaće potvrde i dokazi nekome ne sviđaju ili ih neko smatra subjektivnim, pristranim, onda neka presluša intervjue britanske istraživačice Diane Darke, njena predavanja, ili prostudira njenu knjigu o istoj temi.