Dolazak hrvatskog premijera Andreja Plenkovića u mostarsku dvoranu "Bijeli Brijeg", na završni predizborni skup HDZ-a BiH, teško se više može pravdati uobičajenom stranačkom solidarnošću ili brigom za sunarodnjake. Kada predsjednik vlade jedne članice Evropske unije stane na binu u susjednoj, suverenoj državi kako bi lično vodio kampanju za Dragana Čovića i stranačku kandidatkinju za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine Darijanu Filipović, diplomatske priča definitivno pada u vodu. U pitanju je direktno, ogoljeno uplitanje u izborni proces Bosne i Hercegovine i demonstracija političkog patronata kakav se u savremenim međunarodnim odnosima rijetko viđa.

U samom središtu Plenkovićevog političkog angažmana u Bosni i Hercegovini opet je dobro uvježbana mantra o tzv. legitimnoj političkoj zastupljenosti. Taj narativ premijer Hrvatske više i ne skriva unutar granica regije. Naime, nedavno ga je, bez imalo ustezanja, iznio čak i za govornicom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u New Yorku. Tamo je, pred svjetskim liderima, držao predavanja o tome kako bi Bosna i Hercegovina trebala urediti vlastiti izborni zakon i koga bi trebala birati u državno Predsjedništvo.

Apsurd je očigledan. Zagreb deklarativno ponavlja fraze o poštivanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, a u praksi koristi najviše globalne forume da bi diktirao njeno unutrašnje uređenje, ponašajući se prema susjedu kao prema političkom protektoratu.

No, ta diplomatska ofanziva samo je polovina priče. Druga, znatno opipljivija poluga Plenkovićevog utjecaja jeste budžetski novac Republike Hrvatske, koji se u Bosnu i Hercegovinu već godinama plasira na način koji opasno briše granicu između državne pomoći i finansiranja stranačke infrastrukture.

Nije slučajno da je Plenković u Bosni i Hercegovini boravio i 1. septembra, svega nekoliko dana prije zvaničnog početka predizborne kampanje. Povod je bio potpisivanje ugovora za čak 600 projekata namijenjenih Hrvatima u Bosni i Hercegovini, teških 25,75 miliona eura. U prvom planu te svečanosti, finansirane novcem hrvatskih poreznih obveznika, nisu bile institucije države domaćina, već upravo Dragan Čović i Darijana Filipović. Teško je pronaći očigledniji primjer kako se javna sredstva jedne države instrumentaliziraju u predizborne svrhe sestrinske stranke preko granice.

Tu dolazimo do niza paradoksa koji prate Plenkovićevu politiku prema Bosni i Hercegovini. S jedne strane, hrvatski premijer se u Briselu neumorno predstavlja kao glavni advokat evropskog puta naše zemlje i promotor vladavine prava. S druge strane, u praksi redovno zaobilazi Sarajevo i legalne državne institucije, svodeći međudržavni dijalog na etničke krugove i stranačke centrale u Mostaru. Od bh. vlasti traži primjenu najviših demokratskih standarda, a u isti mah podržava retrogradne koncepte koji građane dijele po etničkim torovima i obesmišljavaju bazične principe građanske demokratije.

Upravo zato Plenkovićevo pojavljivanje uz Darijanu Filipović u "Bijelom Brijegu" nosi mnogo veću težinu od pukog predizbornog aplauza. To je jasna pokazatelj Zagreba da Bosnu i Hercegovinu nastavlja tretirati kao neravnopravnog i nesuverenog partnera, već kao prostor za vlastite političke projekcije.