Prošlo je nekoliko godina kako smo na stranicama Stava upozorili da je istog trena po završetku vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu započela jedna nova agresija, ona koja se više ne vodi oružjem već perom, a kojoj je cilj oblikovati način na koji pamtimo preživljeni agresiju i genocid. Ovaj rat poslije rata jeste ustvari borba za kolektivno sjećanje, za spomeničku kulturu, kao i za samu memorijalizaciju javnoga prostora. To je borba za narativ i diskurs, za oblikovanje kolektivnog sjećanje sutrašnjih generacija.

Ataci na kolektivno sjećanje provode se pod parolom “antifašističke borbe protiv podjela”, a za “multikulturu i toleranciju”, uspostavu “trajnog mira” i “otvorenog društva”. U suštini, riječ je o pokušaju redefinicije karaktera rata, alhemičarskoj pretvorbi organizirane velikosrpske agresije u nekakav nesretni sukob podjednako loših nacionalista, a sve kako bi buduće generacije zaboravile ko je bio agresor, a ko branitelj, ko žrtva, a ko zločinac, ko je bio na pravoj strani civilizacije i historije, a ko nije. Iz brojnih razloga naročito je Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, politički i kulturni centar bošnjačkog naroda te grad-žrtva velikosrpske barbarske opsade, u kojoj je ubijeno 11.000 Sarajlija, pod udarom ove podmukle kampanje. Ako se u Sarajevu uspije kidnapirati, a zatim preokrenuti narativ u vezi s Agresijom i Opsadom, to će postati presedan nakon kojeg će biti mnogo lakše isto napraviti u svakoj drugoj sredini.

Nažalost, upravo je to problem s najnovijom inicijativom koju su podnijeli građani i građanke Sarajeva čiji su roditelji ubijeni na Kazanima. Predvodnica ove inicijative Slobodanka Macanović, čiji su majka i otac ubijeni na obroncima Trebevića, pisala je novopečenoj gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić tražeći da buduće spomen-obilježje ne bude na lokaciji na kojoj su se zločini i dogodili već u “centralnom dijelu grada, na vidljivom i pristupačnom mjestu”. Macanovićka ovakav zahtjev argumentira tvrdnjom da su Kazani “nepristupačna lokacija koju je gotovo nemoguće urediti na način da ona bude pristupačna starijim građanima, prvenstveno porodicama žrtava”. Iako to jeste donekle tačno, ipak se ne može prihvatiti Macanovićkina tvrdnja kako spomen-obilježje na Kazanima “ne bi bilo dostojanstveno sjećanje i spomenik na nevine žrtve” jer “marginalizira žrtve” te ih “osuđuje na zaborav”. Kako to tačno spomen-obilježje na mjestu zločina marginalizira žrtve te kako ih osuđuje na zaborav?

NEPRIHVATLJIVE KVALIFIKACIJE

Ne stoji ni primjedba Slobodanke Macanović kako šetajući Sarajevom može svjedočiti brojnim spomen-pločama i spomenicima koji služe kao opomena budućim generacijama, ali da “boli što se imena žrtava zločina na Kazanima ne mogu vidjeti na tim spomen-pločama i spomenicima u gradu”. Spomen-ploče i spomenici o kojima Macanovićka govori gotovo po pravilu jesu oni koji obilježavaju konkretne i tačne lokacije zločina, baš kao što bi bio i slučaj sa spomen-pločom na Kazanima. Nema u urbanom dijelu Sarajeva, naročito u centru grada, spomenika kojima bi se obilježavali brojni zločini koji su se desili na periferiji, izuzmemo li centralno obilježje ubijenoj djeci Sarajeva. Macanovićka smatra i kako “Sarajevo treba da postane grad uzor u Bosni i Hercegovini u svemu, pa i u kulturi sjećanja na nevine žrtve zločina” te vjeruje da “Sarajevo to može postati samo kada se iskreno suoči sa svim zločinima u kojima su stradali nevini ljudi”, a što je također prilično paušalna izjava. Sarajevo se već jeste suočilo sa svim zločinima, što pokazuje sama činjenica da su u izuzetno teškim uvjetima Opsade zločini i zločinci zaustavljeni intervencijom legalnih organa vlasti, pri čemu je devet policajaca izgubilo živote! U isto vrijeme, Kazani su zločin o kojem se uvjerljivo najviše pisalo, za razliku od, recimo, zločina u Aerodromskom Naselju (38 ubijenih građana) ili Kasindolskoj ulici (42 ubijena građana), koji su gotovo nepoznati široj bosanskohercegovačkoj javnosti, da ne spominjemo da za njih još niko nije odgovarao! O čemu onda ovdje pričamo?

Nažalost, stvarne namjere ovakvih inicijativa postaju jasne iz krajnje uvredljivog poređenja Sarajeva s Prijedorom. Slobodanka Macanović poredi inicijativu roditelja ubijene djece u Prijedoru kojom se od tamošnjih gradskih vlasti zahtijevala izgradnja spomenika u centralnom dijelu grada, a ne na masovnim grobnicama, te se pita: “Kada Grad Prijedor može, šta je to što sprečava Grad Sarajevo?” Ovakva poređenja problematična su u više osnova.

Kao prvo, u Prijedoru se dogodio pomno planirani i organizirani genocid u kojem su učestvovale doslovno sve strukture srpske paradržave te ogroman broj tamošnjeg vojno sposobnog stanovništva. Osim neuporedive razlike u obimu zločina i broju ubijenih, da se ne spominje ubijanje djece, zločini u Prijedoru bili su osnovni i glavni cilj pokretanja nasilja, sama njegova svrha. Time su oni i centralna tačka cijelog perioda Agresije na Bosnu i Hercegovinu na ovom prostora naše domovine i potpuno je razumljivo zašto se spomenik ubijenoj djeci Prijedora i treba nalaziti u centru grada. Za razliku od toga, zločini na Kazanima bili su incident jer su ih izvele odmetnute grupe unutar ARBiH, te su oni, ma kako strašni bili, tek jedna od dimenzija zločinačke opsade Sarajeva u kojoj je ubijeno više od 11.000 njegovih građana. Pri svemu tome, za razliku od zločina i zločinaca s Kazana, zločin u Prijedoru na sve je načine prikrivan i negiran, u tolikoj i takvoj mjeri da su neki od tamošnjih stanovnika bez problema živjeli na masovnim grobnicama sve do onoga trenutka dok to nije postalo sanitarni i zdravstveni problem. Porediti Prijedor i Sarajevo, porediti odnos vlasti Sarajeva spram Kazana s odnosom vlasti Prijedora spram tamošnjih masovnih zločina te porediti genocid nad Bošnjacima u Prijedoru sa zločinom na Kazanima jeste revizionističko izjednačavanje!

NEVLADINI MRAČNJACI I NJIHOVE AGENDE

U svemu tome porodice žrtava zločina na Kazanima samo su svojevrsni smokvin list iza kojeg se sakrivaju pravi inspiratori ovakvih inicijativa u obliku kojekakvih “nevladinih organizacija” i boraca za “mir”, a kojima porodice žrtava trebaju kao paravan i štit iza kojeg će se sakriti od svake kritike. Paravan je i njihovo pozivanje na “jednako tretiranje nevinih žrtava”, posebno kada se to radi u Sarajevu, koje je sve žrtve uvijek jednako tretiralo, dok se u manjem bh. entitetu negira genocid sa svih strana. Iza navodnog “jednakog tretmana žrtava” krije se namjera jednakog tretmana zločina u smislu izjednačavanje genocida nad Bošnjacima, koji je provodila velikosrpska politika i sve njene institucije, naročito vojska i policija, s pojedinačnim ratnim zločinima koje su činile odmetnute grupe van lanca rukovođenja i komandovanja legalnih oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Ova inicijativa samo je jedan od najnovijih pokušaja onoga što bi se moglo nazvati “pomirenje kroz izjednačenje”. Iste nevladine organizacije, poput notorne ”Mreže za izgradnju mira”, koje podržavaju ovu inicijativu, i same su ranije tražile da se u centru Sarajeva podigne spomenik žrtvama s Kazana, i to pod geslom da “spomenik treba biti primjer samokritičnog suočavanja sa vlastitim zločinima”, a što je ništa drugo već brutalna uvreda svim braniteljima, ali i građanima opsjednutog Sarajeva, jer su se branitelji Sarajeva još u ratu suočili sa zločinima koji su činjeni u njihovo ime, i to tako što su one koji su ih činili u tome zaustavili. Oružjem, usred opsade i po cijenu vlastitih velikih žrtava! Ovi nevladini trutovi prošle su godine čak izvodili i nekakav performans ispred “Vječne vatre”, i to na godišnjicu akcije “Trebević” – u kojoj su pripadnici Armije RBiH i MUP-a RBiH organizirano uhapsili vinovnike zločina – pozivajući na nekakvu katarzu te ultimativno zahtijevajući da se žrtvama zločina na Kazanima izgradi spomenik u “centru Sarajeva”.

Indikativno je što ne postoje zahtjevi istih grupacija da se već spomenuti zločini u Aerodromskom Naselju i Kasindolskoj ulici, ili recimo strašni zločin u Ahatovićima, kao i mnogi drugi, obilježe nekim spomenikom u samom centru Sarajeva. Jasno je i zašto, to su, kao i ostalom barem 95 posto ostalih zločina u Agresiji na Bosnu i Hercegovini, zločini nad Bošnjacima, pa time i ne mogu biti u funkciji izjednačavanja strana, promjene narativa o Opsadi Sarajeva te samog karaktera rata u Bosni i Hercegovini.

ŠTA SE IZA BRDA VALJA

Ustvari, ovdje je riječ o grupacijama koje žele praviti ideološke zahvate u spomeničku kulturu i memorijalizaciju javnog prostora kako bi utjecali na formiranje kolektivnog sjećanja budućih generacija. Otud i zahtjev da spomenik žrtvama Kazana bude u centru grada, jer se, umjesto herojske odbrane Sarajeva od velikosrpskih falangi, kao centralno obilježje i nultu tačku kolektivnog sjećanja budućih generacija u vezi s Opsadom Sarajeva žele nametnuti Kazani te time učvrstiti narativ “nesretnog rata” umjesto velikosrpske agresije. Pritom, očito, nisu toliko bitne žrtve, zločinci ili sam čin zločina na Kazanima, koliko potreba da se građani Sarajeva svakodnevno “suočavaju” sa zločinom na Kazanima kao centralnim narativom Opsade. Jer podsjetimo još jednom – da su, doista, žrtve prioritet, ne bi se zahtijevao spomenik u centru grada, a da se želi bolje razumjeti zločin, kao i zločince, onda bi se u sklopu fenomena Opsade Sarajeva konačno počele odgovorno medijski i naučno tretirati paralelne linije komandiranja određenih pučističkih struja u Sarajevu, a koje su bile suprotstavljene legalnim i legitimnim nosiocima političke i vojne vlasti Republike Bosne i Hercegovine. No to svakako nije cilj.

Ovakvo neokomunističko “planiranje budućnosti” ili, bolje rečeno, kreiranje i nametanje vlastitih narativa neće i ne može proći ma od koga dolazilo. Centralna i nulta tačka historije Sarajeva 20. stoljeća jeste sama Opsada i sve njene žrtve te samo takve integralne vrste spomenika mogu i smiju zauzimati mjesto u centru grada. Izdvajati i naglašavati pojedinačne zločine u kontekstu memorijalizacije javnog prostora Sarajeva jeste neukusno, nepristojno, uvredljivo i prije svega maliciozno. Jedini spomenik koji bi u kontekstu centralnog položaja imao prioritet nad spomenikom Opsadi Sarajeva i njenim žrtvama jeste onaj kojim bi se obilježio genocid nad Bošnjacima. I to je to.