Pretpostavlja se da ironičnu priču o eksperimentu s “kuhanom žabom” znaju mnogi. Ipak, čini se da nije dovoljno prisutna u javnosti, u alegorijama, analizama i usporedbama. Stoga se objektivno može pretpostaviti da mnogo pripadnika novih generacija ipak ne zna za “kuhanu žabu” ili, ako su čuli za tu priču, možda ne znaju na šta se eksperiment iz priče odnosi. Zato je ovdje ukratko ponavljamo da bi se lakše upratilo o čemu se radi na području naših aktualija.
Znači, kada bi neko ubacio živu žabu u šerpu s vrelom vodom, žaba bi osjetila naglu i bolnu promjenu temperature te bi pobjegla iz šerpe, ili makar pokušala. Ali ako bi žabu stavili u šerpu s hladnom ili tek mlakom vodom, žaba bi mirovala, možda lagano plivala. Odmah nakon toga, ukoliko bi se voda te iste šerpe zagrijavala na vrlo laganoj vatri, s prilično usporenim rastom Celzijusa u vodi, žaba bi jedva osjetila promjenu pošto bi se cijeli njen organizam postepeno privikavao na novo stanje i ne bi bježala iz šerpe. Prema teoriji, poslije određenog vremena žaba bi tako ostala skuhana a da toga nije ni svjesna.
Teorija o kuhanoj žabi važi u politici, ekonomiji, društvenim trendovima i doktrinama koje se često nameću na iznimno suptilan način. Pojedinci mogu biti kao žaba iz eksperimenta, ali i čitave društvene zajednice. Neko ili nešto ih može privići na određene društvene devijacije, koje u neka doba postanu “prihvatljive” ili većini tako djeluju.
Primjenom sličnog eksperimenta je i bh. javnost, sarajevska posebno, priviknuta na javno ponižavanje koje više niti ne doživljava kao ponižavajuću provokaciju, od rodnih i transrodnih ideologa, to jeste sljedbenika LGBTIQ pokreta. Ovdje se uklapa nedavno javno organiziranje iftara u Sarajevu za LGBTIQ populaciju. Nije teško zaključiti da se radi o „širenju prostora borbe“, narednom koraku u izrugivanju s vrijednostima vjerničke populacije za vrijeme ramazanskog posta. Sofisticiranu i dobro osmišljenu provokaciju provode pripadnici pokreta koji se često poziva na „liberalizam“, na razne „individualne slobode“ izbora s naglaskom na seksualnim „slobodama“ kao prioritetnim. Međutim, sloboda mišljenja ili izražavanja za njih je nepoznat pojam, a prozivaju ili napadaju skoro svakoga ko se ne slaže s njima. Riječ je o ideologiji koja ima svoje rituale i marketinške agende koje su uz manja odstupanja provode gotovo identično na globalnoj razini.
Finansije za povorke, kampanje i promocije dolaze iz štabova koji odavno djeluju u drugim krajevima Evrope, kao i iz određenih ambasada u BiH. U paketu s finansijama dolaze i smjernice djelovanja uz naredbe za određene trendovske akcije. Većinu projekata koje su proteklih godina ostvarili u BiH, zasad najviše u Sarajevu, prethodno su isprobane u mnogim drugim zemljama. Provokacije vezane za ramazanski post već su odrađene u Australiji krajem marta i početkom aprila. Tamošnji LGBTIQ štabovi su organizirali javni iftar za transrodne, homoseksualne iliti „queer muslimane“. Nije isključeno da su njihovi sarajevski sljedbenici prekopirali ideju, s tim da događaj u Sarajevu ima veću društveno-političku težinu nego u Australiji, jer se u BiH radi o autentičnoj islamskoj tradiciji, i to kod relativno većinske populacije, kulturološki i dalje ranjive.
Inače, u Zapadnoj Evropi su kršćanske ustanove dugo već pod jakim utjecajem LGBTIQ lobija. Odavno se u tamošnjim crkvama vjenčavaju homoseksualni parovi, a svećenici otvoreno promoviraju seksualne „slobode“ u javnosti, rodne ideologije im se podrazumijevaju, a često se i sami odijevaju sukladno modnim LGBTIQ detaljima. Tako da se nisu samo nameračili na islamske običaje, nego odavno i na kršćanske. Ipak, muslimanski svijet je posebno izazovan jer pruža otpor agresivnoj propagandi i uspostavljanju novih društvenih vrijednosti koje bi zadirale i u vjerske tradicije.
No, da se vratimo na „žablju perspektivu“ s početka priče. Kako su transseksualni, homoseksualni i općeseksualni ideolozi izdresirali domaću javnost metodom kuhane žabe?
U Sarajevu je 2008. godine osmišljen „queer“ festival homoseksualnog filma u vrijeme ramazana te iste godine. Organizatori i finansijeri koji su ostali u sjeni učesnika žrtvovali su manji broj domaćih LGBTIQ sljedbenika radi socijalnog eksperimenta a da ovi potonji uglavnom nisu bili ni svjesni toga. Provokacija je nažalost uspjela. Skupina domaćih nasilnika, većinom fudbalskih navijača, fizički je napala neke od učesnika tog festivala. Desilo se ono što su organizatori i finansijeri očekivali i najvjerovatnije priželjkivali, uspjeli su od svojih „štićenika“ napraviti žrtve. Ipak, u poređenju s beogradskim i splitskim tučnjavama koje su podsjećale na ulični rat, sarajevski incidenti su prošli bez upadljivih tragičnih posljedica. Ali pošto je eksperiment uspio, medijska hajka na Sarajevo je bila jača, uvredljivija i dugotrajnija od medijskih izvještaja koji su pratili napade na povorke u Beogradu, Hrvatskoj i Crnoj Gori. U Sarajevu se nakon toga pojačao broj ljudi s osjećajem kompleksa niže vrijednosti i osjećajem krivice bez osnove, a kako je poznato, radi se o osjećanjima koja su dugo i prije toga prisutna u domaćoj populaciji, najviše među Bošnjacima. Zatim je nastupilo prividno zatišje nekoliko godina.
Žaba se, dakle, kuhala najprije u mlakoj vodi. Potom se radilo na banaliziranju i iskrivljenom tumačenju tradicionalnih narodnih pjesama. Naprimjer, poznati stihovi sevdalinke „Snijeg pade na behar na voće, neka ljubi ko god koga hoće“ zloupotrijebljen je za promociju LGBTIQ ideologije. Prema tumačenju propagandista, ovom tradicionalnom pjesmom „zagovara se“ opće narodno spolno zadovoljenje svakoga sa svakim. Zato su po brojnim sarajevskim fasadama ispisani spomenuti stihovi uz crtež dvojice muških koji se uzajamno cjelivaju. Pokraj tih grafita su još ispisane infantilne kratke rime „Gej je okej“. Žaba se dakle nastavila kuhati i uporedo navikavati na novu stvarnost. Reagiranja na skrnavljenja živuće tradicije bila su sve malobrojnija. Samo se tu i tamo neko potrudio pa prešarao tek neke od tih bezbrojnih grafita, i to je uglavnom sve.
Potom stiže i prva javna povorka transrodne, homoseksualne i ine bratije centrom Sarajeva. Zbog malobrojnosti domaćeg članstva, pojačanje im je stiglo autobusima iz regije, naročito iz Beograda. Skoro cijeli grad je bio blokiran, a specijalni policijski odredi se nisu tih dana previše bavili svojim uobičajenim dužnostima jer su bili prezauzeti „zaštitom“ ove povorke. Ni to nije bilo dovoljno pa su na nekim zgradama raspoređeni snajperisti, a sve skupa su podržale ambasade SAD-a u Sarajevu, Velike Britanije i neki od ureda Evropske unije. Pošto je tada žaba bila već sviknuta na toplu vodu, samo je malo trznula nogom, pa su kontrareakcije ipak uslijedile, sastavljene od malobrojnih vjernika, ratnih vojnih invalida i građana koji su sve teže podnosili ovaj psihološki teror, koji se od psihološkog postepeno transformirao u fizički. Oni su mirno pružili otpor javnim negodovanjem na sarajevskim ulicama, dok je većina stanovništva nastavila da se krčka kao žaba u svojoj toploj vodi.
Onda su došle koronarne restrikcije, izolacije i napetosti druge vrste. LGBTIQ akcije su stale na neko vrijeme u sjeni svakodnevne priče o koroni. Ipak, nisu odustali od svoje agende čak ni tada. Probali su napraviti javno marširanje usred zabrana masovnog okupljanja, no ovaj put im se aktivnosti svele na digitalno cyber-komuniciranje. Za to vrijeme žaba se nije prestala kuhati. Uskoro su koronarne restrikcije počele popuštati, stega se smanjila pa je domaći ogranak LGBTIQ kulta realizirao i svoju drugu povorku. Opet je bilo i kontrareakcija, nisu svi stanovnici podlegli sindromu kuhane žabe, ali se na kontrademonstracijama pojavilo svega nekoliko stotina ljudi. Ovaj put su sljedbenici LGBTIQ kulta bili osokoljeni sviješću da je sistem na njihovoj strani, većina medija i državnih ustanova, da nisu ugrožena manjina iako se tako vole predstavljati, pa su krenuli još smjelije. Naišli su pored Alipašine džamije u centru Sarajeva, baš u trenutku kada se oglašavao ezan za podne-namaz. Potrudili su se da nadjačaju glas ezana svojom bukom, skandiranjem i korištenjem pištaljki. Ova činjenica je možda posebno značajna za sve one stanovnike Sarajeva koji u svojoj naivnosti vjeruju da se njihovo gay iftarenje veže za neku toleranciju.
U međuvremenu su nastavili s ranijom samopromotivnom kampanjom preko grafita na sarajevskim zidovima. Skrnavljenje tradicionalnih običajnosti, koje prikazuju kao borbu protiv „konzervativnosti“, odvija se i regionalno. Naime, prije nekoliko godina neki službenik kosovske diplomacije, izvjesni Petrit Selimi, u svom dodvoravanju nekom zapadnom diplomati zadojenom ovom ideologijom, na internet-mrežama objavio je fotografiju bureka ofarbanog duginim bojama, to jest gay zastavom. Iako je izazvala gađenje kod nekih klasičnih ljubitelja bureka, slika je ipak dosta razdijeljena po mrežama. Reakcije su bile samo verbalne i pretežno mlake, pa se proces navikavanja na duginu optiku opet produžio. Kako je poznato, inozemne kolege LGBTIQ pokreta su otišle još dalje pa su uveli za „gay muslimane“ specijalnu „kabu“ pokrivenu zastavom s duginim bojama, a u Njemačkoj djeluje i džamija specijalizirana za „gay vjernike“. U međuvremenu, na nekom od brojnih javnih okupljanja jedan opskurni lik toliko se opustio u svojoj – kako se popularno kaže – „društvenoj stigmatiziranosti“, da se fotografirao s majicom na kojoj piše „Allah je gay“.
Na ovoliku bezobzirnost, blago rečeno, reakcije su uglavnom išle putem interneta, bez konkretnijih rezultata. Onda je protekle godine došla na red i njihova treća sarajevska povorka, dok je bošnjačka žaba već svikla na lagano ključalu vodu. Kontrareakcije su i dalje bile sastavljene od malobrojnog stanovništva koje ne pristaje na žablji sindrom. Ovaj put su možda bile i malobrojnije nego prethodna dva puta. U međuvremenu sarajevski mediji, kao regionalni, sve više prenose vijesti o transrodnim promjenama spolova kod slavnih osoba ili općenito, o vjenčanjima gay parova, o njihovom usvajanju djece, a pomjeraju se i granice o sve raširenijoj pedofiliji kao o nečemu prihvatljivom, normalnom. Vijesti se prenose nekritički i s nametljivim tonovima. Ostalo je nezapaženo i nedavno masovno ubistvo u nekoj američkoj školi jer se otkrilo da je manijakalni ubica bio transrodna osoba. Na isti način se medijski izbjegavaju podaci o učestalim samoubistvima transrodnika širom svijeta.
Jedan od najjačih društvenih eksperimenata ove vrste se napokon ostvario na trgu ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu. Porno performans nudističkoga glumca trajao je satima te je pokazao nivo skuhanosti domaće žabe usred grada, pred prolaznicima s malom djecom. Kruna svega je nastupila narednih dana, kada su pojedini „ugledni“ pozorišni djelatnici ovu manijakalnu izvedbu nazvali „umjetnošću“ bez trunke stida. Žabi je sada već dobro i u ključaloj vodi.
Prije nekih desetak godina potpisnik ovih redova je uradio daljinski intervju s imamom iz Washingtona Daiyeeom Abdullahom, koji za sebe tvrdi da je među rijetkim deklarisanim homoseksualcima što obavljaju imamske poslove. Intervju je polučio traljave rezultate i pogrešna tumačenja. Trebalo je da se utvrdi koliko su homoseksualci u javnom životu po vlastitom odabiru, a koliko s rođenjem stečenim hormonalnim poremećajima, uz osvrt na muslimansku populaciju. Međutim, naglasak je ostao na njegovom tumačenju kur’anske pripovijesti o Lutu, a. s., i narodu koji uništen zbog, kako on reče, agresivnog i masovnog silovanja, a ne zbog same raširenosti homoseksualizma. Sarajevski štab LGBTIQ pokreta je probao da iskoristi taj intervju za svoje ciljeve, jer su pogrešno shvatili da im odgovara za društvene manipulacije. Onda su objavili negodovanje jer se u tekstu koristi izraz – homoseksualizam, što implicira da se radi o ideologiji, a ne pukim „seksualnim orijentacijama“, kako se eufemistički podvaljuje u javnosti. Smetao im je taj nastavak riječi – izam.
I tako, dođosmo do finala u formiranju stanja žabe koja ne bježi iz šerpe s ključalom vodom. Gotovo da je sasvim skuhana. Možda se nije još privikla do kraja, možda kuhanje traje, ali mlake reakcije na LGBTG „iftar“ pokazuju nivo nesvjesne bošnjačke skuhanosti. Trivijalizacija i rodna ideologizacija iftara naglašena je u pozivnom proglasu LGBTIQ pokreta, jer se ističe kako je svejedno ko sve dolazi, da li je postač ili ne. Svakako, podrazumijeva se da su gosti na istoj ideološkoj i političkoj matrici kao i organizatori ovog iftara. Isti oni koji su se rugali ezanu, nadglasavali ga, sada navodno pokazuju pažnju postačima. Stoga, da bi se znalo koje vrste provokacija se mogu još očekivati, unaprijed, treba pratiti akcije njihovih kolega u drugim državama, jer očito ovi domaći kopiraju ono šta im rade kolege na internacionalnom planu. Međutim, nakon što se bošnjačka žaba poprilično navikla na ove okolnosti, veliko je pitanje hoće li prepoznati ove pojave kao društvene poremećaje. Ipak, eksperiment je donekle uspio, ali se nastavlja što znači da nije završen te još ima nade za žabu da utekne uginuću u kipućoj vodi.
