Da je dovođenje u pitanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta međunarodno priznate BiH “a never ending story”, svjedoči i niz tzv. non-papera koji su počeli kružiti, javno i (polu)tajno između Bruxellesa, Sarajeva i Ljubljane posljednji mjesec dana. Iako mu definicija i naziv ne garantiraju neku specifičnu težinu, non-paper nije bezazlen dokument. U nekim, posebno bilateralnim odnosima može izazvati nesporazume, pokvariti kvalitet uspostavljenih odnosa i veza ili usporiti neku zemlju u multilateralnim odnosima, recimo prilikom procesa pristupanja.

TRI “NON-PAPERA”

Pođimo od definicije. Radi se o terminu iz uobičajenog diplomatskog rječnika koji označava neslužbeni diplomatski dokument kojim se iznosi neki prijedlog, formulacija, nacrt, amandman s kojim se autor(i) ne želi(e) formalno identificirati. U tom smislu se može dvojako tumačiti, kao dokument formalno nepoznatog autora ili kao formalno nepostojeći papir – non-papir. Neki ga online rječnici prevode kao “radni dokument”. Dakle, iako “ne postoji”, kao “radni dokument nepoznatog autora” itekako izražava stavove strane s koje je došao, odnosno s koje je upućen.

Promatramo li hronološki posljednja tri non-papera s čijom se (ne)egzistencijom susrećemo posljednjih dana, a tiču se same opstojnosti, treba valjda stalno ponavljati, od 1992. međunarodno priznate i suverene Bosne i Hercegovine, primijetit ćemo kontinuitet i konzistenciju stavova zemalja članica EU, pa i ove najmanje koja u julu preuzima predsjedanje, čiji je (ne)postojeći non-paper izazvao diplomatski potres u trouglu Bruxelles – Ljubljana – Sarajevo, ali i odlučnost najvišeg tijela BiH zaduženog za vanjsku politiku – Predsjedništva. Prvo su, pod dirigentskom palicom Hrvatske, šest zemalja članica na sastanku Vijeća za vanjske poslove EU predstavile tzv. zajedničku inicijativu o BiH. Besprizorni šef hrvaćanske diplomatije Grlić Radman usudio se izjaviti da je cilj tog “radnog dokumenta” pomoć BiH da ostvari političku stabilnost i institucionalnu stabilnost, što je ključno za njezin evropski put. Naime, non-paper je predstavljen u okviru teme o stanju na Zapadnom Balkanu kao priprema za sveobuhvatniju raspravu o tom području na jednom od sljedećih sastanaka Vijeća za vanjske poslove EU. Tih šest članica EU jesu, osim Hrvatske, Slovenija, Mađarska, Bugarska, Grčka i Kipar (grčki dio Kipra, da ne bude zabune). Taj zajednički non-paper triju neskriveno prosrpskih država i triju manje važnih država Evrope u kojima su na čelu desni populisti ističe da BiH mora ostati u središtu pažnje EU, da je članstvo te zemlje u EU i prioritet i težnja, a da bi se to ostvarilo, potrebna je sveobuhvatna transformacija cijelog društva.

Spominje se stjecanje kandidatskog statusa, za što je potrebno ispuniti 14 prioriteta koje je definirala Evropska komisija. U dokumentu se kaže da je Bosna i Hercegovina utemeljena na načelu jednakosti triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana bez obzira u kojem djelu države žive, a da bi ispunila političke kriterije, Bosna i Hercegovina mora provesti presude Evropskog suda za ljudska prava, kao i da samo uz čvrsto sidrenje za evropske vrijednosti i standarde građanskih i političkih prava sva tri konstitutivna naroda i svih njezinih građana država može ojačati svoju stabilnost i napredovati. Da bi se to ostvarilo, ključne reforme, uključujući reformu izbornog zakona, trebaju biti usvojene bez daljnjih odgađanja prije općih izbora 2022. godine, kaže se u dokumentu. Taj novi izborni zakon treba biti u skladu s evropskim standardima i preporukama OESS-a i Venecijanske komisije kako bi se izbjegle “bilo kakve manipulacije u izbornom procesu”. Zaključuje se da su stabilnost, sigurnost, prosperitet i funkcionalnost Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, ujedinjene i suverene države od najveće važnosti ne samo za njezine neposredne susjede nego i za regiju, EU i cijelu Evropu. Iako je to, načelno, sasvim uredu, doista se postavlja pitanje zašto se takav dokument u radnom obliku, kao inicijativa šest manje važnih država EU, uopće pojavljuje kada je sve jasno i poznato te već predugo na dnevnom redu. Zato da bi se pogurala EU birokratija ili da bi se u diskurs provedbe reformi i presuda Evropskog suda uvela za EU nejasna i pravno neobavezujuća sintagma o “jednakosti konstitutivnih naroda”, i to prije navođenja građana. To je najviši domet hrvatske diplomatije koja pokušava godinama progurati Čovićeve prioritete kao vlastite, odnosno evropske. Takvo nešto može se prošvercati u razrijeđenoj formi jedino uz podršku manje važnih država EU koje ili imaju srodne populiste na vlasti ili su tradicionalno prosrpske, odnosno nenaklonjene BiH. 

Nakon toga je član Predsjedništva Željko Komšić poslao svoj non-paper, dakle ovdje kao dokument poznatog autora, ali u “radnom obliku” u kojem je ponovio da se Hrvatska i Srbija miješaju u unutarnje stvari BiH te zatražio bolju koordinaciju EU i SAD. Isto tako, radi se o dokumentu bez ijedne sporne tvrdnje, ali uz isto pitanje svrsishodnosti. Zašto na načelno nesporan i upitno utjecajan non-paper EU šestorke Komšić odgovara uopće, ostalo je nejasno. Ubrzo je uslijedio “autorski” non-paper koji je jedini izazvao prašinu, onaj slovenačkog premijera Janše upućen predsjedniku Evropskog vijeća Charlesu Michelu, u kojem se traži “konačan završetak procesa raspada Jugoslavije” kao jedan od prioriteta slovenačkog predsjedanja EU. Takav završetak raspada uvjetovan je zaokruženjem konačnog statusa Kosova, odnosno srbijanskim priznanjem koje bi uzrokovalo da i preostale EU zemlje izvrše priznanje te državice. 

Indikativno je da je Michelov ured prvo dopisniku slovenačkog Dela potvrdio prijem tog dokumenta, da bi sat vremena poslije rekao kako ne može potvrditi prijem istoga! To nije sve. Na tragu podrške bivšeg američkog predsjednika Trumpa planu Vučić – Thaqi o teritorijalnim razmjenama koje su odbacile Njemačka i veći dio članica EU, ali je Francuska proglasila neutralnost i otvorila vrata mogućim presedanima s teritorijalnim kompenzacijama nezavisnog Kosova i malog bosanskog entiteta, Janšin (ne)postojeći non-paper s kojim nisu bili upoznati predstavnici Slovenije u Evropskom parlamentu izazvao je pomutnju na slovenačkoj političkoj sceni, ali i u briselskoj eurokratiji. Sam Janša ga je neuvjerljivo opovrgnuo u Twitter prepisci s dopisnikom Dela. Izjavio je i da je posljednji put sreo Charlesa Michela 2020. godine i da bi zato bilo vrlo teško da mu išta prezentira uživo. Pa non-paper mu i nije trebao predati uživo. Može i e-mailom. Nevjerovatno. I na ovakvo “demantiranje”, umjesto opće osude i sramote, te istjerivanja stvari na čistac, mi smo navodno zbunjeni, postoji li taj dokument ili ne te šta stvarno ovakva eurokratija planira.

POLITIČKI SKANDAL ILI PROMJENA POLITIKE

Drugi slovenački portali potvrdili su da je dokument takvog sadržaja stvarno upućen Michelu. Zato je opoziciona Socijaldemokratska partija (SD) zatražila sjednicu parlamenta kako bi ispitali premijera Janeza Janšu i predsjednika Boruta Pahora o izvještajima medija koji se tiču navoda o neslužbenom dokumentu o potencijalnoj promjeni granica na Zapadnom Balkanu. Zahtjev je upućen nakon što je ambasadorica Slovenije u Bosni i Hercegovini pozvana na razgovor povodom pisanja medija o Janšinom non-paperu. Ambasadorica je Komšiću ponovila dosad barem poznate slovenačke stavove, posebno oko integracije u EU i 14 uvjeta. Unatoč tome, zamjenik predsjednice Slovenskih socijaldemokrata Matjaž Nemec rekao je da je zahtijevao sjednicu u kojoj je zatražio da čuje različite interpretacije od premijera i predsjednika. Želi da potvrdi jesu li se pozicije Slovenije po pitanju Zapadnog Balkana promijenile i da istraži kakav će stav biti najesen, kada se očekuje da EU organizira samit o Zapadnom Balkanu. Zastupnik grupe Ljevica Matej Vatovec je pisanja medija karakterizirao kao “vanjskopolitički skandal bez premca” koji je naštetio reputaciji Slovenije i potpirio nove nemire na Balkanu. Tanja Fajon, predsjednica slovenačkih Socijaldemokrata i zastupnica u Evropskom parlamentu, oglasila se na svom Twitteru konstatacijom da bi neodgovorno predlaganje mirnog raspada BiH moglo dovesti do novog rata na Balkanu.

Možda se niti Janšin non-paper ne bi toliko zavrtio u javnosti da Željko Komšić i Šefik Džaferović, članovi Predsjedništva BiH, nisu potvrdili da je predsjednik Slovenije Pahor tokom posljednje posjete Sarajevu rekao da su u Evropi sve glasniji nagovještaji o potrebi da se stavi tačka na raspad Jugoslavije te da je pitao članove Predsjedništva o mogućnosti “mirnog razlaza”. Pahor je isto tako, služeći se frazama, pokušao demantirati svoju ulogu u aktualizaciji “finalizacije raspada Jugoslavije”. No ne treba čuditi. Pahor je više poznat kao slamatelj ženskih srca nego kao ozbiljan političar, pa ne čudi da si je uopće dozvolio postaviti takvo pitanje vrhu prijateljske mu države. Predsjednik Pahor je zagovornik Bosne i Hercegovine, njenog teritorijalnog integriteta, evropske perspektive i mirnog razvoja, što uvijek dosljedno naglašava, saopćeno je iz Ureda predsjednika Slovenije. Također, predsjednik Slovenije želi da BiH čim prije postane dio Evropske unije, navedeno je u saopćenju. Pahorova kancelarija je rekla da predsjednik “redovno priča protiv ideja o rascjepu Bosne i Hercegovine i promjeni granica na Zapadnom Balkanu”. Redovno priča... kakav rječnik, koji najbolje svjedoči o kapacitetima EU “lidera”. Uostalom, šta reći o Charlesu Michelu čiji ured u sat vremena o istom non-paperu dadne dvije oprečne informacije. Naravno, ne treba se ovdje zanemariti da će opozicija iskoristiti ovaj mogući faux pas slovenačkih šefova države i vlade spinovanjem i prenaglašavanjem. Ali, bez obzira na moment spina, činjenica je da je Pahor postavio pitanje o “razlazu” jedne države koja nije niti federacija, a još manje konfederacija njenom vrhu, a Janša poslao neki papir (non ili drukčiji) Evropskom vijeću koji koketira s razlazom, odnosno okončanjem procesa raspada Jugoslavije, a da se druge članice EU nisu od toga ogradile. Baš kao epidemiju korone, EU je na početak epidemije neautoriziranih i radnih dokumenata o podjeli Bosne reagirala isto, nekoordinirano, zbunjeno, solistički.

Pravo je pitanje: Zar je moguće da u EU postoje donosioci odluka koji misle da se može zanemariti genocid te izdvajati etnički očišćene teritorije iz bilo koje države? Jer da ne postoje, ne bi se jedan mali političar iz najmanje zemlje EU trsio takvo što predlagati, makar i non­paperom, a drugi postavljati pitanje o mirnom razlazu. Ne rade to oni samostalno ili samo uz podršku manje važnih država EU, poput Mađarske, navodno i Poljske. Ovdje treba uzroke tražiti u Parizu, prvenstveno. Nije ni Dodik bez nekih informacija bez razloga govorio o podršci “razlazu” iz sve većeg broja evropskih zemalja. Trumpova era relativizacije multilateralizma, apsolutizacije isključivih nacionalnih interesa te inauguracije prevladavajuće trgovačkog principa u međunarodnim odnosima otvorila je vrata svim mogućim opcijama za rješenje dugotrajnih kriza. Posebno je otvorila prostor manjim, a bivšim silama da se vrate na međunarodnu scenu kao pokrovitelji mirovnih sporazuma, garanti, veliki igrači, barem u autopercepciji.

Ne smije se zaboraviti da tadašnja Evropska zajednica nije bila u stanju iznjedriti zajedničku konzistentnu politiku prema napadnutoj Bosni i genocidu koji se provodio nad Bošnjacima, već je pristajala, uz punu podršku predstavnika UN, na fait accompli i etnoteritorijalne principe rješenja, uz rezervne varijante “saveza triju republika od kojih dvije imaju specijalne veze sa Srbijom i Hrvatskom, a trećoj se jamči izlaz na more...”. Sjetimo se samo Owen-Stoltenbergovog plana i uporedimo ga s Janšinom rezervom koju je naveo u (ne)postojećem non-paperu upućenom Charlesu Michelu. Ne treba, također, zaboraviti da Evropa nije nesklona pomjerati granice, priznavati fait accompli, posebno protokom dovoljno vremena. Unatoč odredbama Atlantske povelje iz 1941. o nepriznavanju granica i država nastalih agresijom i okupacijom fašističkih država i njihovih saveznica, na Postdamskoj konferenciji 1945. izvršena je doslovna translatacija Poljske, odnosno njezinih granica na račun Njemačke, s jedne strane, i u korist SSSR-a, s druge, i ovjerena sovjetska okupacija baltičkih država i njemačke teritorije (Istočna Pruska). Sovjetski savez bio je malo drukčiji oblik Ruskog Carstva, a Ruska Federacija danas ima gotovo identične geopolitičke i strateške ciljeve kao prije 80, 100 ili 150 godina. Utjecaj je manji od onog iz sovjetske ere Carstva, ali je prisutan i osjetan. O njemu Evropa itekako vodi računa, pa je de facto prihvatila okupaciju dijela istočne Ukrajine i aneksiju Krima, posebno trajnu okupaciju Sjeverne Osetije i Abhazije, uz njihovo proglašenje nezavisnosti koju niko ne priznaje. Formalno su na snazi sankcije zbog aneksije Krima, nije priznata okupacija Sjeverne Osetije, ali se ništa ne poduzima, odnosno ne može se ništa poduzeti. Snaga Rusije naprosto se uzima u obzir, posebno zato što se neke zemlje Unije njoj okreću u rješenju opskrbe energentima, cjepivom protiv Covid-19 pandemije i traženju alternativnih ekonomskih politika. Ruski interes je jasan. Balkan koristiti za remećenja planova i utjecaja SAD i NATO pakta jer je to na Balkanu Rusiji jedino moguće. EU, sve je jasnije, nema zajedničkog odgovora na mnoge krize i izazove, što otvara vrata njezinim članicama da sve više djeluju samostalno, ili u manjim grupama s posebnim agendama. Svi, pa i najmanji osjećaju da postoji prostor za forsiranje svojih teritorijalnih i političkih maksimalizama, naravno, na račun najlabilnije države – Bosne i Hercegovine, što je uostalom geopolitički kontinuitet još od 1875. Opsjednutost konačnim priznanjem Kosova, kako smo poodavno upozoravali, bez obzira na drugačiji pravno-politički i historijski kontekst nezavisnosti, imala je, ima i imat će utjecaja na položaj BiH, pa čak i na propitivanje njezinog teritorijalnog integriteta.

DIPLOMATSKA OFANZIVA

Za to vrijeme, dok se non-paperima propitkuje državnost, integritet i suverenitet BiH, Bošnjaci, kojih se to najviše tiče, bave se navodnim aferama oko nabave respiratora i njihove funkcionalnosti ili izgradnje nekih stanova, optužuju članove Predsjedništva (ne i Dodika) da skreću pažnju s ovih navodnih afera, upozoravajući na nove pokušaje ugrožavanja zemlje. Sjetimo se, 1992. imali smo sličnu situaciju u društvu. Optužbe za korupciju, štrajkovi i nosanje Titinih fotografija dok avioni JNA u brišućem letu nadlijeću gradove, snajperisti SDS-a ubijaju građane na istim protestima, traje etničko čišćenje, od Bijeljine do Banje Luke..., a Tuđman i Milošević dogovaraju podjelu zemlje i načine njezine provedbe. Evropska zajednica predlaže etnoteritorijalne jedinice unutar federalizirane Bosne.

No, postoji jedna velika razlika. Najveći dio bosanski suverenistički orijentirane javnosti i tadašnjih institucija i nevladinih organizacija, bez obzira na ideološke ili nacionalne razlike, čvrsto je stajao i bio je vrlo aktivan u promociji države i njezinih prava. Isto tako, kada je postalo jasno da tadašnja Evropska zajednica, radi istih problema koje ima i danas kao Unija, nije u stanju ponuditi rješenje, zaustaviti agresiju i genocid, državna se politika, uz punu podršku svih, obratila SAD. I postigla rezultate. Naravno, konačno je rješenje bilo kompromisno, ali s ugrađenim mehanizmima promjena i reintegrativnih procesa. To se rješenje sada treba ponovo mijenjati istim mehanizmima, uz podršku za koju treba ozbiljno lobirati, kod istih SAD i ostatka međunarodne zajednice, islamskih zemalja, zemalja izvan EU, NATO članica, pojedinačnih članica EU koje ne žele opasne presedane podjela i “mirnih razlaza”. Da bi se spriječili toksični utjecaji Janšinih i sličnih non-papera, potrebno je proizvoditi vlastite non-papere i zvanične dokumente, prijedloge rješenja. Na tome trebaju zajedno ili barem koordinirano ili barem neantagonizirano stalno raditi vlasti, stranke, nevladin sektor, čitava probosanska javna scena okupljena oko principa očuvanja nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i suvereniteta države. Suočeni s takvim frontom, birokratizirani političari (jer to nisu nikakvi državnici) prestat će proizvoditi non-papere Janšinog tipa i sloga. Predstoji nam velika diplomatska ofanziva u svim segmentima i vidovima – državna, stranačka, parlamentarna, nevladina, medijska prema svim zemljama i asocijacijama koje imaju utjecaja na donošenje odluka o sudbinama država, njihovim vladama, parlamentima i javnostima.

Budemo li stajali i čekali, te reakcije ograničavali na stranačka saopćenja, osim unutarnjih, nizat će se i vanjski pritisci poput posljednjeg obraćanja Ruske ambasade u Sarajevu, te čitavog niza dokumenata ili non-papera koji će predlagati sve lošija i pogubnija rješenja za BiH. Umjesto izmišljanja afera i lova na ljude radi unutarnjopolitičkih poena borbe za vlast koja skreću pažnju sa stvarnosti zazivanja i planiranja novih podjela zemlje, treba se ozbiljno, zajednički ili barem koordiniramo angažirati na instrumentima njezine odbrane od institucionalnih pokušaja njezine podjele.