– Šta sanjaš – nekad davno upita me neko učen i dobrohotan.

– Svašta, a putovanja najviše.

– A, je li? To je dobro.

– Da. Putovanja već godinama sanjam. Zapravo, nisu to putovanja u pravom smislu riječi. Nema tu nikakvog putničkog procesa, kretanja od tačke A do tačke B, usputnih impresija, saputnika, događaja, predjela kroz koje putujem. Ničeg takvog nema. Naprosto se, kao da sam s neba sletio, nađem u određenoj državi, gradu, selu, osluškujem kakvim jezikom ljudi govore, ako ljudi ima, pa tako i doznajem gdje sam doputovao. Nego, ima još nešto... Samo, malo mi je, znaš, neugodno... Pomislit ćeš, bojim se, da sam, gluho bilo, s pameti skrenuo. Ali hajde de: katkad, dobri moj efendum, i budan sanjam.

– Da čujem!

– Evo! Hodam tako ulicom i naletim na kakvog stoličnjaka... Eh, sad, možda je ovo pregrubo i... Mogu li ih, s tvojim dopuštenjem, tako nazivati?

– Možeš.

– Dakle, naletim na kakvog utjecajnog i dobro uhljebljenog stoličnjaka, raširio se, ide mi u susret, u tih nekoliko sekundi grozničavo razmišljam kako da ga izbjegnem, ali teško, ne uspijeva mi. Doduše, katkad i pokušam, pa, kao, razgledam izloge ili listam novine na trafici, ali džaba, ne da se prevariti stoličnjak, zastaje, tapše me po ramenu, okrećem se, glumim iznenađenost, on razvlači osmijeh od uha do uha, selam naziva, za zdravlje me pita i za kućnu čeljad pita, kako su i kako u školi uče, a zanima ga i to pišem li nešto novo i, pride, onako usput, radim li negdje.

Kad kažem da ne pišem ništa novo, da ne radim i da posao bilo kakav tražim, osupne se stoličnjak, usahne mu i osmijeh od uha do uha, zamisli se, napuči usne, klima glavom, ama tako to uvjerljivo radi da bi svako ko takvu nesortu ne poznaje zasigurno pomislio: Aha, evo ga, napregnuto razmišlja gdje da me uhljebi, sad će i mobitel izvaditi, samo što nije, pa nazvati nekog Muju, Hasu, Sulju i reći mu: "Slušaj, evo mi jednog jarana kod mene. Pametan, dobar, obrazovan, o sebi, pri sebi, pa odmah kakvo mjesto da mu nađeš, ali ne bilo šta, kažem ti, obrazovan je i fin čovjek. Eto, tako. Za pola sata je kod tebe, pa se dogovorite".

Eto, upravo to bi pomislio onaj ko takve ne poznaje.

Ali ja ih u dušu znam i znam da se iza napučenih usana i napregnutog razmišljanja krije nešto drugo: prigodna teološka sentenca o iskušenjima i strpljivosti kojom se iskušenja nadvladavaju. No, muka je što stoličnjak o teologiji pojma nema, a da mu je snažan dojam ostaviti: nije njemu ni do mene, ni do mog uhljebljenja, napreže se, jadan, ne bi li se kakve prikladne mudrosti dosjetio ili barem narodne izreke, bilo čega, jer zna stoličnjak da ga izrečena mudrost ni na šta ne obavezuje, ništa ne košta, dok je poziv telefonom ipak obaveza, trošak, napor, žrtva, pa kad se smišljajući odgovarajuću sentencu namuči, naklima glavom i ničeg pametnog ne dosjeti, razvuče ponovo osmijeh od uha do uha, potapše me po ramenu i, najmudrije što može i zna, kaže kako će i mene dragi Bog obradovati, samo se moram još malo strpjeti, jer, poentira stoličnjak, strpljenje je ključ za sve u životu, a potom mi pruži ruku, okrene se i ode, kao da ga nikad nije ni bilo.

Eto, moj efendum, baš ovakve snove ponekad budan sanjam.

– Halvetom se liječe takvi snovi. Uzgred, dobro ti je rekao taj što ga stoličnjakom zoveš: strpljenje je zaista ključ i lijek za mnogo toga. Zato, strpi se.

– Vrlo rado, ali kako? Šta sa životom svagdašnjim? Računi, školovanje djece, sekiracije, belaji...?

– Treba biti hrabar da bi se živjelo. To je naprosto tako. I, de, živ bio, napravi nam novu kahvu, ova je potanka i bljutava, ništa ne valja.

Ustadoh i pođoh u kuhinju. U pravu je, ova je zaista i potanka i bljutava, slabu sam mjeru odmjerio kad sam je pravio, u njegovoj se kući jaka kahva pije, tri supene kašike u šerbetnjak idu, dvije su malo, a četiri puno, sigurno sam dvije kašike stavio kad sam je pravio, a sad, evo, tri kašike u šerbetnjak stavljam, polahko prelivam proključalom vodom, pa najednom krasno zamirisa nova kahva, a meni sinu kako sve ima svoju mjeru da bi ičemu valjalo i koristilo. Ničeg premalo i ničeg previše u životu ne bi trebalo biti, bljesnu mi nova misao, naoko banalna, a, bogami, osjetih, itekako poduboka, pa zaustih isto to i mom učenom prijatelju da kažem, a on, kao da mi čita misli, staračkim i od duhana prozuklim glasom doviknu:

– E, ta ti je dobra! I, samo da znaš, sve treba i mora imati svoju mjeru!