Rat u Siriji koji je rezultirao jednim od najvećih raseljavanja stanovništva od Drugog svjetskog rata u Siriji ulazi u svoje drugo desetljeće. Optužbe za upotrebu hemijskog oružja, eksplozije kasetnih bombi nad školama i bolnicama, o svemu se tome više ne priča nakon godinu dana primirja na frontovima, u komi izazvanoj pandemijom.

U Damasku, Bashar al-Assad se na biralištima priprema za ponovnu potvrdu predsjedničkog mandata nad dvije trećine teritorije koju je kontrolisao 2011. godine, nad ruševinama u kojima je pokopano gotovo 400.000 mrtvih, po sankcijama koje su režimu nametnule zapadne zemlje kako bi prihvatio političko rješenje rata koji predugo traje i koji je zarobio osam od deset Sirijaca ispod granice siromaštva.

Desetljeće nakon narodne pobune tokom takozvanog Arapskog proljeća - usred duge suše koja je uništila mnoge sirijske seljake - rat je u zastoju. Nakon prekida vatre postignutog prije godinu dana u Idlibu, vladina vojska i njezini saveznici iz Rusije, Irana i šiitske milicije učvrstili su svoju dominaciju nad takozvanom korisnom Sirijom, najplodnijim i najnaseljenijim središnjim područjem zemlje.

Prije osam godina režim je bio na konopcima, s manje od četvrtine teritorije u rukama. Činilo se da su dani Assada na vlasti odbrojani 2013. godine kada je prešao crvenu liniju zabrane upotrebe hemijskog oružja, koju su povukle Sjedinjene Države, u napadu pripisanom njegovim snagama koje su odnijele više od hiljadu života u regiji Damaska. Tadašnji predsjednik Barack Obama nije ispunio svoju prijetnju, kako ne bi uključio svoju zemlju u još jedan rat nakon fijaska u Afganistanu i Iraku, a Vladimir Putin je u Kremlju protumačio da je došlo vrijeme da se popuni praznina koju je ostavila Bijela kuća .

Rusko raspoređivanje u korist El Asada - i jedine moskovske avio baze na Sredozemlju, na sirijskoj obali Latakije - preokrenulo je sukob od 2015. Pad istočnog Halepa sljedeće godine i preuzimanje Istočne Ghoute, strateške pobunjeničke enklave na periferiji Damaska ​​koja je osvojena 2018. godine, nakon duge opsade koja je rezultirala glađu, pomogla je pobjedu snaga lojalnih Damasku.

No, od proglašenja takozvanog Halifata, koji se proširio na Siriju i Irak 2014. godine, pažnja zapadnih zemalja preusmjerena je na prijetnju od takozvane Islamske države. Svi vojni i diplomatski napori bili su koncentrirani na njen poraz.

"Najdirektnija prijetnja Assadu nisu pobunjeničke frakcije ili prisustvo vanjskih sila u zemlji, već poražavajuća ekonomska i humanitarna situacija", kaže Haizam Amirah Fernández, glavni istražitelj za Mediteran i arapski svijet u Kraljevskom institutu. "Ne nazire se izlazak iz agonije u koju je zemlja uronjena, u nedostatku političkog rješenja koje zahtijeva složene pregovore i ustupke koje, čini se, nitko nije voljan učiniti, počevši od samog režima", kaže ovaj stručnjak predviđajući mračnu perspektivu.

Zapadne zemlje su izgleda pomirile s činjenicom da je Assad manje zlo. One više ne zahtijevaju uklanjanje Assada s vlasti, nego traže da prihvati političko rješenje koje jednom zauvijek stavlja tačku na rat. I Sjedinjene Države i Evropska unija upozorile su da neće biti ukidanja sankcija ako se ne dogovore o pregovorima o pomirenju nakon rata.

Čini se da međunarodne sankcije izrečene Assadovom režimu nanose štetu najranjivijim Sirijcima, a da pritom ne utiču na vladajuću elitu, s nepovoljnim i kontraproduktivnim političkim učinkom. Sirijska funta obezvrijeđena je za gotovo 100%, goriva je malo u zemlji bogatoj naftom (koja je sada u rukama kurdskih milicija povezanih s SAD-om), a cijena subvencioniranog kruha povećala se šest puta u deset godina. .

Nakon inzistiranja prošle sedmice u Evropskom parlamentu da u Siriji "neće biti normalizacije ili obnove bez političke tranzicije", šef evropske diplomatije Josep Borrell podsjetio je da je EU od 2011. godine dodijelila 22 milijarde eura za pomoć civilnom stanovništvu u potrebi, što uključuje 6,7 miliona raseljenih iz svojih domova i podršku susjednim zemljama koje su primile 5,5 miliona izbjeglica.