Rat u Siriji koji je rezultirao jednim od najvećih raseljavanja stanovništva od Drugog svjetskog rata u Siriji ulazi u svoje drugo desetljeće. Optužbe za upotrebu hemijskog oružja, eksplozije kasetnih bombi nad školama i bolnicama, o svemu se tome više ne priča nakon godinu dana primirja na frontovima, u komi izazvanoj pandemijom.
U Damasku, Bashar al-Assad se na biralištima priprema za ponovnu potvrdu predsjedničkog mandata nad dvije trećine teritorije koju je kontrolisao 2011. godine, nad ruševinama u kojima je pokopano gotovo 400.000 mrtvih, po sankcijama koje su režimu nametnule zapadne zemlje kako bi prihvatio političko rješenje rata koji predugo traje i koji je zarobio osam od deset Sirijaca ispod granice siromaštva.
Desetljeće nakon narodne pobune tokom takozvanog Arapskog proljeća - usred duge suše koja je uništila mnoge sirijske seljake - rat je u zastoju. Nakon prekida vatre postignutog prije godinu dana u Idlibu, vladina vojska i njezini saveznici iz Rusije, Irana i šiitske milicije učvrstili su svoju dominaciju nad takozvanom korisnom Sirijom, najplodnijim i najnaseljenijim središnjim područjem zemlje.
Prije osam godina režim je bio na konopcima, s manje od četvrtine teritorije u rukama. Činilo se da su dani Assada na vlasti odbrojani 2013. godine kada je prešao crvenu liniju zabrane upotrebe hemijskog oružja, koju su povukle Sjedinjene Države, u napadu pripisanom njegovim snagama koje su odnijele više od hiljadu života u regiji Damaska. Tadašnji predsjednik Barack Obama nije ispunio svoju prijetnju, kako ne bi uključio svoju zemlju u još jedan rat nakon fijaska u Afganistanu i Iraku, a Vladimir Putin je u Kremlju protumačio da je došlo vrijeme da se popuni praznina koju je ostavila Bijela kuća .
Rusko raspoređivanje u korist El Asada - i jedine moskovske avio baze na Sredozemlju, na sirijskoj obali Latakije - preokrenulo je sukob od 2015. Pad istočnog Halepa sljedeće godine i preuzimanje Istočne Ghoute, strateške pobunjeničke enklave na periferiji Damaska koja je osvojena 2018. godine, nakon duge opsade koja je rezultirala glađu, pomogla je pobjedu snaga lojalnih Damasku.
No, od proglašenja takozvanog Halifata, koji se proširio na Siriju i Irak 2014. godine, pažnja zapadnih zemalja preusmjerena je na prijetnju od takozvane Islamske države. Svi vojni i diplomatski napori bili su koncentrirani na njen poraz.
"Najdirektnija prijetnja Assadu nisu pobunjeničke frakcije ili prisustvo vanjskih sila u zemlji, već poražavajuća ekonomska i humanitarna situacija", kaže Haizam Amirah Fernández, glavni istražitelj za Mediteran i arapski svijet u Kraljevskom institutu. "Ne nazire se izlazak iz agonije u koju je zemlja uronjena, u nedostatku političkog rješenja koje zahtijeva složene pregovore i ustupke koje, čini se, nitko nije voljan učiniti, počevši od samog režima", kaže ovaj stručnjak predviđajući mračnu perspektivu.
Zapadne zemlje su izgleda pomirile s činjenicom da je Assad manje zlo. One više ne zahtijevaju uklanjanje Assada s vlasti, nego traže da prihvati političko rješenje koje jednom zauvijek stavlja tačku na rat. I Sjedinjene Države i Evropska unija upozorile su da neće biti ukidanja sankcija ako se ne dogovore o pregovorima o pomirenju nakon rata.
Čini se da međunarodne sankcije izrečene Assadovom režimu nanose štetu najranjivijim Sirijcima, a da pritom ne utiču na vladajuću elitu, s nepovoljnim i kontraproduktivnim političkim učinkom. Sirijska funta obezvrijeđena je za gotovo 100%, goriva je malo u zemlji bogatoj naftom (koja je sada u rukama kurdskih milicija povezanih s SAD-om), a cijena subvencioniranog kruha povećala se šest puta u deset godina. .
Nakon inzistiranja prošle sedmice u Evropskom parlamentu da u Siriji "neće biti normalizacije ili obnove bez političke tranzicije", šef evropske diplomatije Josep Borrell podsjetio je da je EU od 2011. godine dodijelila 22 milijarde eura za pomoć civilnom stanovništvu u potrebi, što uključuje 6,7 miliona raseljenih iz svojih domova i podršku susjednim zemljama koje su primile 5,5 miliona izbjeglica.