Javnost u Bosni i Hercegovini vrlo je često talac nedovoljno definirane političke terminologije. Jedna te ista riječ za različite političke zajednice, nerijetko i individue u okviru tih istih zajednica, ima potpuno različite definicije i značenje. To i jeste razlog zašto politički dijalog u našoj državi podsjeća na igru gluhih telefona. Jedan od vjerovatno najzloupotrebljivanijih termina zasigurno jeste “građanska država” ili “građansko uređenje”. No šta on zapravo kome znači?
DEMOGRAFIJA KAO SUDBINA
Za ogromnu većinu pripadnika srpskog i hrvatskog političkog korpusa ideja građanske države vrhunska je anatema. U njihovom partikularnom narativu, političkoj tradiciji i diskursu “građanska država” označava legaliziranu i legitimiziranu političku dominaciju bošnjačke većine kojoj se Srbi i Hrvati ne bi mogli oduprijeti. To je pogotovo neprihvatljivo za današnje nosioce i srpske i hrvatske nacionalne politike. Oni i dalje stoje na pozicijama svojih prethodnika iz devedesetih koji su zbog demografskih projekcija o narastajućoj i neminovnoj bošnjačkoj većini bili spremni na krajnji i ultimativni ekstremizam, tačnije da provedu kako genocid, tako i udruženi zločinački poduhvat.
Danas te politike igraju u granicama trenutno mogućeg, pa srpska pokušava mirnim putem krunisati ratne napore tako što će svoju genocidnu stečevinu i formalno izdvojiti iz Bosne i Hercegovine dok hrvatska namjerava kroz ustavna rješenja doći do onoga što nije mogla ratnim nasiljem, tačnije da zakonski ogradi određene prostore kao isključivo hrvatske te trajno zacementira odnos političkih snaga i anulira bošnjačku političku većinu, što bi u budućnosti također stvorilo uvjete za separatizam.
Propovijedati čari građanskog uređenja u takvom okruženju doslovno je Sizifov posao. Sve je gore time što se pitanje građanske, tj. političke većine za srpske i hrvatske političke predstavnike, ali i ogromnu većinu njihovih glasača razumijeva ne na političkom već na kulturološkom nivou.
Ali šta “građanska država” predstavlja za Bošnjake i za one koji politički djeluju u bošnjačkoj javnosti? Kratko rečeno, ovisi koga pitate. No, za one koji najglasnije govore o “građanskoj” te u tom smislu drže monopol nad tom ideju, u pitanju je panaceja, trajno rješenje za sve bosanskohercegovačke probleme, povratak nekome zlatnom dobu kada nije bilo “podjela među narodima” te uspostavljanje “trajnog mira” i “progresivnog društva”.
Već u takvom stajalištu nailazimo na problem ne samo zbog tužne činjenice da takvog doba nikada nije bilo u historiji Bosne i Hercegovine već i zbog izostanka konkretnog odgovora kako uspostaviti građansku državu i društvo ondje gdje su političke elite dva od tri naroda spremne ne samo na nasilje već i na najgore zločine kako bi spriječili zaživljavanje takve ideje. Kako pričati o građanskom uređenju u društvu u kojem je centralno političko pitanje, još od vremena osmanskih medžlisa, preko austrougarskog sabora te do komunističkih komiteta, bilo i ostalo koliko koja etnička zajednica daje političkih zastupnika. Isto tako, na koji način za ideju građanskog društva odobrovoljiti pripadnike nacionalnih zajednica spremnih da ili ratuju ili da svojevoljno iseljavaju čak i grobove pred strašnim baukom života na prostoru na kojem dominira bošnjačka politička većina?
GRAĐANSKA BiH KAO ZAMJENA ZA JUGOSLAVIJU
Ustvari, možda najveći problem s idejom građanske države i društva danas jesu njeni najvatreniji zastupnici jer se većinom radi o ljudima koji nisu tek politički već i kulturološki liberali ili, tačnije, osobe koje se ne osjećaju pripadnikom niti jedne od konstitutivnih nacija. Zagovaranje “građanskog uređenja” za takve je više od brige za budućnost države te je, ponešto paradoksalno, u funkciji identitarne politike i stvaranja ugodnijeg i sigurnijeg životnog okruženja za njih same. Njihove vizije građanske države prelaze granice politike te zalaze u polje društva i kulture, čak i samog identiteta ovdašnjih naroda, jer tumače svaku različitost kao praiskonsko zlo iz kojeg proizlaze sva ostala ovdašnja zla, naročito ona političke vrste.
U pitanju je želja da se vrati točak historije, da se ponište efekti postojanja tri različite zajednice, tri kulturološki, običajno, mentalitetski, vjerski pa čak i civilizacijski različita naroda, iz kojih proizlaze različite politike, od koje su dvije trajno separatističke, te da se stvori neki “normalan” amalgam. Kada se na to doda činjenica da “šampioni građanstva” žive gotovo isključivo ondje gdje su Bošnjaci većina, stvara se privid da je u pitanju neka duboka zavjera kompletne bošnjačke politike koja želi da pod parolom zagovaranja evropskih tekovina provode prvo dominaciju, a zatim i asimilaciju, što i srpska i hrvatska politika obilato koriste kako bi dodatno demonizirale ovu ideju u vlastitim korpusima te tako potakli duboke strahove koji imaju ishodište u mitovima o “prevjeravanju” i “turčenju” kao načinu opadanja jedne nacije.
Naravno, sto je to samo dodatni paradoks jer građanska država, onakva kakvom je zamišljaju oni koji danas tu ideju artikuliraju, teško da bi mogla biti u interesu Bošnjaka koji su krvlju platili svoju slobodu i pravo da imaju vlastito ime, jezik i politički suverenitet. Takvom državom i društvom ustvari ne bi vladala ili dominirala bošnjačka većina, ne samo zbog nepomirljivih stajališta srpske i hrvatske politike već i zbog trenutnog stepena političkog razvoja i nacionalne osviještenosti bošnjačkog naroda.
NOĆAS SPALJUJEMO ILUZIJE
Ovakvo je stajalište gotovo pa svetogrđe u bošnjačkom političkom diskursu, pa stoga razjasnimo i argumentirajmo ovu tezu.
Ukratko rečeno, Bošnjaci kao politički narod ne vode isključivo nacionalnu kadrovsku politiku, upravo iz osjećaja odgovornosti prema državnom i multietničnom. Bezbroj je primjera tome, a najilustrativniji su oni iz mnogobrojnih državnih ili entitetskih ustanova ili institucija u kojima se redovno dešava da, kada srpski i hrvatski ministar ili direktor bude imenovan u neku instituciju, on ne samo da dovodi svoje ljude već i vrlo brzo marginalizira sve njemu problematične bošnjačke kadrove; eventualno ostavi nekoliko ikebana i klimoglavaca te potpuno instrumentalizira ministarstvo i upregne ga u rad za interese srpske ili hrvatske politike.
Istovremeno bošnjački direktori ili ministri najčešće ne vode ovakvu vrstu politike i ne stavljaju fokus na kadrovska pitanja i nacionalni ključ te su stoga stalno sabotirani u radu, da ne spominjemo postojanje bilo kakve sigurnosne kulture. Bošnjački funkcioneri ili stranke koji provode nacionalno osviještenu kadrovsku politiku vrlo brzo budu napadnuti od ostalih “probosanskih” stranaka kao “bošnjački nacionalisti”.
Mogli bismo do sutra nabrajati primjere, ali ne treba ići dalje od primjera Zatvora BiH, državne institucije smještene u Vojkovićima, u Istočnom Sarajevu, gdje Bošnjaci, čini se, mogu biti uglavnom samo osuđenici. Kako pišu mediji, u državnom zatvoru situacija je takva da se Srbi i Hrvati izjašnjavaju Bošnjacima kako bi popunili njihove pozicije, dok su za stvarne Bošnjake rezervirana uglavnom najniža mjesta službenika Zatvora. U pitanju je, tvrde navedeni mediji, kadrovska politika koja se kroji u Ministarstvu pravde BiH, koje vodi HDZ-ov ministar Josip Grubeša, pa su tako četiri uposlenika hrvatske nacionalnosti, iako nemaju uvjete za više zvanja, ipak na takvim pozicijama. Tri Srbina su inspektori, baš kao i tri mlađa inspektora, dok je sedam naredničkih mjesta također predviđeno za Srbe. Od 21 visoke pozicije, tek šest je rezervirano za Bošnjake, a dvije za Hrvate, a sve ostalo ide Srbima. Također, i od šest vaspitača, samo je jedan Bošnjak. I tako dalje. A to je tek jedna od mnogih takvih institucija na državnom i entitetskom nivou. Sve to ide u prilog tvrdnji da Bošnjacima za sada nedostaje nacionalne zrelosti za građansku državu jer se suzdržavaju provoditi nacionalnu politiku kroz institucije čak ni u uvjetima gdje imaju zagarantiranu nacionalnu kvotu.
Koliko je situacija teška, govori i to da se u javnosti kao sasvim legitimna nameće monstruozna dilema da li uopće i postoji nešto kao što su partikularni bošnjački interesi, čak i da li postoje i trebaju li i dalje postojati zasebna bošnjačka kultura i bošnjački identitet! O čemu je riječ, pokazuje i to da je već odavno na udaru i sam bosanski jezik. A on je nepoželjan samo zato jer ga u ogromnoj većini govore Bošnjaci, pa se stoga, u cilju “jedinstva i građanstva”, nameće ili rogobatna konstrukcija BHS ili suluda podvala zvana “zajednički jezik”.
Očita je i kriza u bošnjačkim kulturnim zajednicama i organizacijama koje su pune “kamenih spavača” i samopromotora, ali i skandaloznih pojava poput one da je temeljno nacionalno udruženje, koje je inače svuda doslovno nulta tačka čuvanja identiteta jednog naroda, sve donedavno vodila osoba koja je zagovarala takozvano bosanstvo. Treba samo pokušati zamisliti da Maticu srpsku ili Maticu hrvatsku vode ljudi koji negiraju srpstvo ili hrvatstvo kao nacionalne kategorije. Nemoguće!
Također, pogledamo li presjek djelovanja “probosanske” političke scene, naročito stranaka navodne opozicije, možemo primijetiti da od samih početaka višestranačja 1990. godine imamo fenomen spremnosti “građana” na trgovinu bošnjačkim interesima radi koaliranja sa srpskim i hrvatskim strankama. Sjetimo se samo katastrofalnih asimetričnih ustavnih rješenja te zakona o prebivalištu koje je omogućio SDP, a što je bila doslovno veleizdaja temeljnih bošnjačkih interesa. S druge strane, opozicija u manjem bosanskohercegovačkom entitetu redovno nastupa u okviru “srpske političke reprezentacije” i čvrsto je na ideološkoj liniji “srpskoga sveta” po svakome pitanju koje se tiče nacionalnog ma koliko se inače sukobljavali s Dodikom.
Opozicija HDZ-u u Bosni i Hercegovini praktično ili ne postoji ili je utopljena u HNS-u, dok se i najveći kritičari HDZ-a potpuno slažu s propagandom o “ugrozbi” i “majorizaciji”. Istovremeno, ono što se kod Bošnjaka naziva opozicijom, naročito građanskom, marljivo i predano radi na demonizaciji i dekonstrukciji bošnjačke nacionalne političke misli te marginalizaciji najveće bošnjačke stranke, označavajući i jedno i drugo kao neprijatelje građanskog društva koji moraju nestati kako bi došlo “bolje sutra”. I za ovo su primjeri bezbrojni, od kreiranja afera i medijskih progona, preko podrške instrumentalizaciji pravosuđa i združenog udara na bošnjačke kadrove u državnim institucijama, pa do izdajničkih postupaka u povratničkim sredinama. Takva vrsta nelojalne opozicije prirodni je saveznik srpsko-hrvatske politike, što se do sada pokazalo stotinu puta po stotinu osnova.
DANAJSKI DAROVI
U političkom kontekstu, “građanska država”, po trenutno dominantnoj koncepciji, značila bi permanentnu političku marginalizaciju Bošnjaka jer bi na vlasti imali trajnu koaliciju srpskih i hrvatskih nacionalista s “građanskim” strankama koje bi u interesu koaliranja, a naročito odobrovoljavanja srpskih i hrvatskih masa, bile spremne pristati na svaku vrstu kompromisa koji bi išao na bošnjačku štetu. Ne samo da ne bi bilo adekvatne bošnjačke političke reprezentacije već bi Bošnjaci bili i institucionalno marginalizirani, a što bi značilo povratak u predratno stanje kada su sve značajne funkcije bile rezervirane ili za Srbe i Hrvate ili za “prosvijećene Muslimane” građanske provenijencije koji se radi ukidanja nacionalnog ključa više ne bi morali čak ni mimikrijom pretvarati da su Bošnjaci.
Možda zvuči paradoksalno, ali konstitutivnost za sada prije svega čuva Bošnjake od njihovih vlastitih slabosti, čuva ih od nezrelosti, naivnosti i povratka na institucionalno obespravljenu apolitičnu masu čije interese niko ne zastupa i koja ovaj put, za razliku od perioda od 1945. do 1990, više ne bi imala čak ni neke izgledne budućnosti uslijed znatno smanjene biološke mase. Bošnjaci bi prvo politički, a zatim s vremenom i demografski, što zbog lošeg nataliteta, što zbog “građanskih” asimilacijskih kulturnih politika, postali manjina i ostali obespravljena manjina, sve do nekog novog pokolja koji možda i ne bi bio potreban uslijed već spomenutih trendova. Takva “građanska” Bosna i Hercegovina, u kojoj bi Bošnjaci bili politička manjina umjesto većine, imala bi podršku s mnogih strana. A na putu tako uređene “građanske” Bosne i Hercegovine ne stoji ništa više osim nekoliko sa svih strana napadnutih autentičnih bošnjačkih političara koji moraju očuvati bošnjačke pozicije i interese dok se kreću između agresivnog aparthejdskog segregacionizma separatističkih politika te nerealnih očekivanja dijela javnosti zavedenog opsjenom “građanske države”. I jedno i drugo može dovesti do bošnjačke propasti.
Bošnjacima danas treba mirno vrijeme da politički odrastu i izađu iz adolescencije koja se u mladalačkom zanosu lahko oduševljava u korist vlastite štete. Tek kada u potpunosti sazriju i do kraja završe proces nacionalnog osvještavanja, Bošnjaci bi trebali početi promišljati o građanskoj državi u punini značenja ovog pojma u demokratskim društvima.