Da bi saznali priču o nastanku Noći vještica vratit ćemo se u vrijeme od prije više od 2.000 godina kada su Kelti živjeli na prostoru današnje Velike Britanije, Irske i sjeverne Francuske. Zadnji dan u njihovom godišnjem kalendaru bio je 31. oktobar, značio je kraj strašnog ljeta i početak zime, perioda u kojem kao da je sunce umrlo da bi svijet potonuo u hladnu pomrčinu.

Ova noć bila je posvećena keltskom bogu smrti, slavila se tri dana (do zalaska sunca 2. novembra). Vjerovalo se da je te noći najtanja granica između zemlje i neba, da mrtvi slobodno šetaju po zemlji, te se noći proricala sudbina za iduću godinu, prinosile su se ljudske i životinjske žrtve radi postizanja plodnosti. Do devedesetih godina prošlog stoljeća ova svetkovina bila je nepoznata.

Prve tragove ove zabave nalazimo u keltskoj tradiciji u kojoj su drevni druidi plesali oko logorske vatre kako bi prestrašili zle duhove.

Iako je svrha te zabave bila zamoliti “bogove” da pomognu dušama pokojnika, tradicija je bila toliko barbarska da su taj primitivni običaj zabranile rimske legije. Kelti su pridavali veliku važnost sezonskim ciklusima. Za njih je godina bila podijeljena na dva velika vremena: zimu i ljeto. Prva polovica usko je bila povezana sa smrću, a druga sa životom. U spomen na prelaz s jednog na drugi dio godine organizirali su zabave u čast “bogova”. Prvog su maja slavili boga sunca Belenusa, a 31. oktobra su slavili Samagina, boga smrti ili mrtvih.

Porijeklo današnje Noći vještica je u zabavi organiziranoj u čast božanstva smrti. Druidi su tvrdili da Samagin u noći 31. oktobra (današnji Halloween) poziva mrtve da prođu “s druge strane”, odnosno napuste svijet mrtvih i dođu u svijet živih kako bi sreli svoju porodicu i prijatelje. Ako je “bog” smatrao da neki nisu ispunili svoje dužnosti, slao ih je u životinjskim tijelima, a oni koji su se ponašali u skladu s njegovim uputama mogli su posjetiti rodbinu u svom ljudskom obliku i provesti nekoliko sati u svojim starim domovima.

Kelti su to večer gasili sve vatre u domovima jer su duhovi, po vjerovanju, mrzili boraviti u hladnim kućama: Vatre su paljene samo u brdima, a prinošene su tada i žrtve, voće, životinje, čak i ljudi u čijim se kostima koje su nalazili u pepelu proricala budućnost. Požari su bili središnji element proslave jer se vjerovalo da je s njima moguće prestrašiti zle duhove. Ljudi su stavljali groteskne maske i plesali oko velike logorske vatre, pretvarajući se da ih progone zli duhovi.

Ovo se barbarstvo prakticiralo sve do 1. stoljeća nove ere, kada su Rimljani stigli i zabranili prinošenje ljudskih žrtava. Umjesto toga, korištene su lutke i maske. Godinama kasnije, Katolička crkva pokušala je urediti festival kako bi konačno ukinula keltska vjerovanja. Tako je 610. godine papa Bonifacije IV 13. maj proglasio praznikom “kršćanskih mučenika”. Njegov potez nije bio previše uspješan pa je papa Grgur III u osmom stoljeću proglasio 1. novembar za praznik kršćanskih mučenika (Svi sveti), što se poklapa sa datumom proslave Samagina.

Godinama kasnije, oko 1754. godine, u vrijeme pape Grgura IV naziv je festivala promijenjen u “All Hallow’s Eve”, iz kojeg će nastati današnji “Halloween” ili Noć vještica.

Poslije američkih filmova i televizijskih serija o proslavi Halloweena i njegovim popratnim sadržajima, svijet je „poludio“ za ovim paganskim praznikom pa taj dobro upakovani strašni Halloween, poznat i kao „Noć vještica“ (31. oktobar), postaje sve popularniji u cijelom svijetu. Prema nekim istraživanjima, to je jedan od najpopularnijih i najprofitabilnijih praznika.

Dok je mnogi smatraju bezazlenom zabavom, crkve svoje vjernike pozivaju na bojkot ovog paganskog praznika koji je usko povezan sa čarobnjaštvom, gatanjem, vračanjem, prizivanjem duhova kao nedopustivih rituala. Dok okultnjaci širom svijeta uvjeravaju da te noći mogu dozvati Sotonu, proreći sudbinu ili je promijeniti, djeca se raduju dobroj zabavi koja, naravno, nije prava bez raznih kostima, rekvizita i ukrasa. Kraljica ove „strašne“ noći jeste tikva. Trgovi, ulice i prodavnice bilo koje vrste ukrašene su milionima raznih tikvi.

Međutim, tikva je mnogo više od lijepe dekoracije ili „strašne“ glave sa svijećom u sredini. Osim uloge u halloweenskoj noći, tikva je odavno dobila svoje mjesto i u umjetnosti. Njene neobične forme i boje uvijek su iznova poticale umjetnike da je koriste kao modele. Osim užitka u umjetnosti, to nam danas koristi i kao mogućnost da na osnovu starih predstava razumijemo kako raširenost tako i poziciju tikve u nekom vremenu. Najčešće naslikana tikva nije u središtu slike, nego svoje mjesto kao dekorativni element nalazi u pozadini.

U bezbrojnim mrtvim prirodama majstora renesanse i baroka nalazimo tikvu nekada i u formi fantastičnih križanaca s dinjama. Jedan od prvih slikara koji je tikve predstavio vjerno prirodi bio je Arcimboldo (1527–1593). Njegove su kompozicije ponekad cinične, apsurdne i zbunjujuće, ali uvijek čudesne. Tu ribe i ptice svojim licima srastaju u jedno, dok bezbrojni cvjetovi i plodovi grade žive portrete. Od modernih slikara svakako treba spomenuti austrijskog slikara mlađe generacije koji tikve vidi kao simbol plodnosti i erotike.

Zanimljivo je podsjetiti da tikva ima istaknuto mjesto i u književnosti, ona ima svoju ulogu u teatarskim komadima, pojavljuje se u romanima, a njena simpatična okruglost i robustnost čine tikvu i jednim od junaka bajki. Ako se u klasičnoj književnosti tikvu tretira uglavnom podcjenjivački, u savremenim djelima joj pripada sasvim visoka pozicija, tako da se u jednom od Disneyevih filmova Pepeljuga vozi u kičastim lijepim kočijama od tikve, a Harry Potter dobija svoje čarobnjačke moći između ostaloga i time što svako veče pije sok od tikve.

Primjer za predstavljanje tikve u modernoj umjetnosti jeste bajka Princeza na tikvi od Heinza Janischa i Linde Wolfsgruber. Ovo je bajka o princu kojem je dosadilo biti okružen ljudima koji se prenemažu, pa traži ženu koja može spavati ne samo na zrnu graška nego i na čitavoj tikvi – nezavisnu i samosvjesnu. Bajka je poslužila i kao komad u plesnom teatru.

U taoizmu se tikvu jako uvažava kao hrana koja donosi dug život i besmrtnost. U indijanskim, kineskim i afričkim bajkama tikva često slovi kao simbol plodnosti, podjednako za ljude i zemlju. Često je se dovodi u vezu s rađanjem. Iz tikve nastaju ljudi i ljudi rađaju tikve. U tikvama padaju bogovi s neba da bi na zemlji uzeli ljudski lik. Kod havajskih naroda postoje čak mitovi prema kojima je nebo gornja strana jedne gigantske tikve, a zemlja donja strana iste tikve.

Kod nas nema sličnih bajki o čudotvornim tikvama, ali se zna da su medicinska istraživanja potvrdila neka od raširenih narodnih vjerovanja o ljekovitosti tikvinih sjemenki i ulja. Tikvino ulje sadrži više od 50% linolinske kiseline koja snižava holesterol u krvi. Sjemenke sadrže visok postotak vitamina E i selena te se puno koriste i kao osnova mnogih lijekova.

Meso je tikve zdravo jer obiluje beta-karotinom i kalijem. Za zagovornike prirodne kozmetike tikvino je ulje prava dragocjenost – smatraju ga najboljim mogućim preparatom za njegu kože i kose. Dovoljno je u čistu kožu utrljati nekoliko kapi ovoga ulja svaku večer ili u običnu kremu iz apoteke dodati nekoliko kapljica ulja ako želimo dobru dnevnu kremu.