Davno je to bilo, prije skoro trideset godina, za mog boravka u Teheranu.

Nakon položenog završnog ispita u školi za učenje i izučavanje perzijskog jezika, Walter Bergson, švedski diplomata, u znak zahvalnosti (pomogao sam mu da položi zahtjevan pismeni ispit), poziva me na večeru. Prihvatam.

Hotel "Laleh" teheranska je verzija "Plaze" ili "Ritza": blještavo, raskošno zdanje, stjecište diplomata, biznismena i novoizrasle iranske elite, s cijenama od kojih nesviknutog čovjeka hvata blaga vrtoglavica.

Bergsona poznaju svi. Očito, čest je gost ovdje. Ima i svoj stalno rezervirani stol u jednom od restorana. Napadno ljubazni konobar odmah je tu, pridržava nam stolice i pomaže da sjednemo. Ima nečeg odvratno ljigavog u njegovom nastupu; obigrava oko nas i vrckavim hodom odmiče se nekoliko koraka; ne skida pogled s našeg stola niti fiksirani, izvještačeni osmijeh.

Bergson ne gleda u jelovnik, zna šta hoće i pokazuje sve odlike prekaljenog poguzije: poručuje, na francuskom, dva meni nepoznata jela, zanovijeta, traži nekakve posebne začine, uz asistiranje servilnog konobara oprezno dotjeruje ukus, dok se ja, i pored njegovog insistiranja da poručim još nešto, zadovoljavam ribom i salatom.

Jedemo u tišini, a Bergson povremeno vadi iz unutarnjeg džepa posrebrenu plosku i krijepi se kratkim gutljajima. Veli, dobro bi mu došla čaša bijelog vina, viski je pretežak za ova fina jela, ali šta se može, u Iranu je, valja mu se nekako snalaziti.

- Dopadaš se Atieh - brunda između dva zalogaja (Atieh je profesorica u školi koju smo pohađali, op. a.)

- Ne znam, nisam primijetio.

- Ja jesam. A i ti si, da se ne lažemo. Možda te zanima ovo: živi s majkom, otac joj je nestao u čistkama s početka Revolucije, ima trideset godina, sveučilišni je profesor, ima stariju sestru u Italiji, posjećuje je povremeno, član je asocijacije esperantista sa sjedištem u Beču, izgovor joj je to za navodna studijska putovanja i posjete sestri, želi otići iz Irana i odlazila je, ali uvijek se vraćala - ne može ostaviti bolešljivu majku. Nije politički aktivna, drži se po strani, živi povučeno, bavi se slikarstvom, za svoju dušu, prevodi s francuskog i engleskog djela podobnih evropskih pisaca, ostvaruje tako lijepe prihode, finansijski je neovisna, nesklona porocima, razvedena, sretno koliko znam, nema djecu i - ovo je moja procjena - željela bi ih imati. Eto, u najkraćem, toliko. Ima još ako te zanima!?

- Ne, ne. Ni to mi nisi trebao reći. Ugovor mi uskoro ističe i idem kući. Ne mogu više živjeti u ambijentu prepunom restrikcija i stalne zebnje za ishod izgovorene riječi, pogleda ili, čak, pokreta. To je suludo. I, povrh svega, još mi samo Atieh fali.

- Zašto ne? Zar ne želiš da naslika tvoj portret - zajedljiv je.

- Krasno! Impresivno! Dakle, uvježban si da prepisuješ i prisluškuješ istodobno?!

- Uz dužno poštovanje, onih nekoliko meni poznatih riječi koje ti je došapnula nisam mogao ne čuti, kao i ostali u učionici, bojim se.

- Dobro, neka ti bude: pozvala me je danas, a, eto, i ti si to čuo, u kućnu posjetu. Portret je, naravno, tek puka izlika.

- Hoćeš li otići?

- Nadam se da neću.

- Uredu. To je ipak tvoja stvar. Nećemo više o tome.

Nakon večere, vozimo se njegovim službenim automobilom kroz prebogati, glamurozni sjeverni Teheran. On raspoložen, raspričao se, zahvaljuje mi na pomoći, zadovoljan je zbog položenog ispita, težak je teret skinuo s leđa, ali, opet, nekako je sjetan, lijepo smo se, veli, družili u toj školi, gotovo kao velika i složna porodica, ali takav je život, svemu dođe kraj.

Šutim, gledam kako promiču raskošne vile, ograđene visokim bijelim zidovima, a gledam i u Bergsona: uglađen, solventan, diplomatski reprezent bogate i moćne države… Savršeno se uklapa u ambijent kroz koji prolazimo.

Iskeširao je za večeru 270 dolara, a ljigavog konobara nagradio s trideset. Trideset dolara, pouzdano to znam, dovoljno je prosječnoj iranskoj porodici za osnovne mjesečne potrebe, a mom drugu Hasanu, uličnom obućaru, i duže. Zarađuje dnevno, rekao mi je jednom, pet-šest stotina "tumana" (nešto više od pola dolara) i time prehranjuje porodicu. Jedu, i to mi reče, isključivo rižu, najjeftiniju, s umakom spravljenim od začinskog bilja. Odjednom, oneraspoložih se.

- Walter, je li ti dobro u Teheranu?

- Odlično. Zašto pitaš?

- Onako.

Podozrivo me pogleda i reče:

- Nešto nije uredu?

- Sve je uredu, ali zamolio bih te da staneš na prvom proširenju, dalje ću taksijem.

- Zašto? Odvest ću te kući.

- Neću odmah kući.

- Atieh?

- Ma ne, pusti to… Odoh. Hvala ti. Laku noć.

Zaustavlja automobil, začuđeno me gleda, pozdravljam ga, izlazim, sjedam u taksi i vozim se kući.

Dakako, bio sam svjestan da ovakvim postupkom (ko zna šta li je pomislio o meni) nisam napravio ništa niti pomogao bilo kome, ali, ipak, osjećao sam se bolje, puno bolje.