Asim Bajrić bio je od početka rata Hasanov i Huseinov saborac. Skupa su bili u 1. bužimskom vodu, sastavljenom od boraca koji su se dobrovoljno prijavili da idu na liniju. U drugoj polovini 1992. godine Asim je došao na čelo voda pa je nekoliko mjeseci bio Hasanov komandir, sve do njegove pogibije.

“HASANA I HUSEINA, JEDNA MAJKA RODILA”

“Hasan i Husein bili su u jedinici koju su činili Huse Čaušević, Feđa i Kanta Mustafić, Mujo Nanić, Hans Ičanović, Etko Šerin, Ćazo Čaušević i još neki. Među svima njima svojim ponašanjem posebno se isticao Husein jer je bio veliki veseljak i šaljivdžija, čovjek koji je u svakom momentu podizao moral saborcima. I danas mi je u sjećanju njegov nasmijani lik. On je autor pjesme Hasana i Huseina, jedna majka rodila, koja je kasnije preoblikovana u pjesmu Izeta i Nevzeta, jedna majka rodila. Husein je u septembru 1992. godine prešao u Vojnu policiju, a Hasan je ostao s nama u vodu sve do pogibije. Dan uoči pogibije i Husein je dobrovoljno došao na Kedića Glavicu da sudjeluje u akciji ‘Munja ’93’. To su sve bili dobrovoljci koji su išli u Bosansku Krupu. Poslije obuke u Perni kod Krupe zajedno su ostali u vodu i išli u akcije i borbe koje su slijedile. Držali smo stražu na Dobrom Selu, Banjanima, Grabežu, Hercegovini, onda sudjelovali u akciji na Bućevcima za Kurban-bajram... Priča o njima dvojici uglavnom se poklapa sa svim onim što su dotad prošli rahmetli Huse, Kanta, Mujo, potom od preživjelih Etko, Feđa, Hans, Ćazo i još neki. Husein je bio poznatiji po nadimku Prco, a Hasan po nadimku Kobac. Obojica su poginuli isti dan, možda u sat razlike. Kobac je poginuo na vrhu Kedića Glavice, otprilike na pet-šest metara od Hazima Suljića i Hašima Ekića. On je poginuo oko devet sati ujutro, nakon što je akcija već bila završena. Pogođen je iz snajpera, a u njegovoj blizini ranjen je i Mustafa Šahinović Mućo. Husein je poginuo na Lipi, na sasvim drugom kraju linije”, kazuje Asim Bajrić.

Pomoćnik komandanta za bezbjednost u 505. brigadi Zijad Nanić dobro se sjeća obojice braće Šahinović. Iako je s mlađim bratom Hasanom od 5. do 8. razreda osnovne škole išao u isto odjeljenje, kad je rat u pitanju, bolje se sjeća Huseina, s kojim je više sarađivao. “Početkom rata obojica braće bili su prvo u Šaranovom vodu, koji je nešto kasnije preuzeo Asim Bajrić. Hasan je još iz mlađih dana imao problema sa sluhom i, da je htio, mogao je na osnovu toga izvrdavati da ne ide na liniju. Međutim, od prvog dana on se bezrezervno stavio na raspolaganje, kao i stariji mu brat Husein, koji je nakon nekoliko mjeseci prešao u Vojnu policiju. Pošto je tokom služenja JNA bio vojni policajac, Husein je i pred rat bio pripadnik rezervnog sastava policije. Kad sam preuzeo dužnost pomoćnika komandanta, imao sam na raspolaganju samo osam vojnih policajaca. Nakon mjesec ili dva, njih sedam napustilo je Vojnu policiju, pa sam bio ostao samo s Esom Kudelićem. Onda sam preko organizacijsko-mobilizacijske službe tražio da se provjeri ko je bio u JNA u Vojnoj policiji. Tada se dosta njih javilo. Bili su među njima Husein Prco, zatim Husein Sijamhodžić, koji je s njim bio ista klasa u JNA, i još dosta drugih. Tad sam napravio vod Vojne policije, a za komandira postavio Huseina, jer mi je on bio nekako najozbiljniji za tu poziciju”, navodi Zijad Nanić, te dodaje: “Husein je bio previše mekan po svojoj naravi. Dok je bio komandir, on je svoje policajce zvao ‘sinovi moji’. Bio je preblag prema njima i od samog početka gradio je previše prisan odnos. To mu se ubrzo obilo o glavu, jer su to vremenom neki počeli zloupotrebljavati, pa nije nikako uspijevao uspostaviti nad njima kontrolu. U toj je ekipi bilo dosta hrabrih, ali pomalo nestašnih momaka, poput Saje Bajrića, Ribe Durića, Nene Burzića, Merse Sijamhodžića, Omerice Ćatinog i još nekih. To su bili momci koji bi za njega ubili čovjeka i sve uradili, ali su mu isto tako znali praviti probleme. Odu u Bihać, odu u Jezerski, pa ih nema, a teret odgovornosti bio je na njemu kao komandiru. Kad naprave neki propust, nikad nije znao biti oštar prema njima. Onda je komandant Nanić odlučio da ga povuče s te pozicije i da za komandira stavi Mirsu Mašinovića, koji je bio na glasu kao neko ko je bio spreman i da se pobije ako zatreba. Kad je komandant to predložio, Husein je to odmah rado prihvatio.”

Dan uoči pogibije, kako tvrdi Zijad Nanić, Prco je s jednom grupom, a po naređenju komandanta, otišao na Lipu da pojača jedinicu “Hamza”. “Pri povratku iz akcije, prilikom izvlačenja jedinica, Husein je pogođen na jednoj čistini. Isti dan, samo nešto ranije, od granate je na vrhu Lipe poginuo i Husein Sijamhodžić. Njih dvojica i još Ibrahim Bajrektarević i Enver Abazović ostali su na neprijateljskoj strani. Nakon četiri dana, posredovanjem UNPROFOR-a, uspjeli smo ih razmijeniti u Kekićima. Nedugo nakon smrti, njegova pjesma Hasana i Huseina, jedna majka rodila postala je pravi hit. Kasnije, kad su promijenili tu pjesmu i preimenovali je u Izeta i Nevzeta…, meni je bilo krivo jer sam bio i pomalo sujevjeran. To sam rekao i komandantu Naniću, skrećući mu pažnju da pjesma govori o dvojici poginule braće i da se ne treba vezati za njega i poginulog mu brata Nevzeta. Na kraju, kad je poginuo i komandant Izet Nanić, ispostavilo se, nažalost, da se moja crna slutnja i ostvarila”, završava Zijad Nanić.

“MELIHA, VOLI TE BABO NAJVIŠE NA SVIJETU”

Od samog početka rata Hasanov i Huseinov saborac bio je rođak i komšija Mustafa Šahinović. “Zajedno smo bili u istom vodu još od obuke na Pernoj i prve smjene na Dobrom Selu. Bili smo skupa u neprijateljskom napadu na Kekiće u junu, a preko ljeta smo držali liniju na Banjanima. Onda je Husein otišao iz našeg voda, a Hasan ostao sve do pogibije. Hasan je bio miran čovjek, pun dobrote. Sve je u njega bilo ‘po pe-esu’. U decembru, u vrijeme katoličkog Božića, išli smo skupa mijenjati hrvatske vodove na Grabežu kod Bihaća. Kad smo se vratili kući, malo smo se odmorili i ubrzo otišli jednu sedmicu na Hercegovinu da mijenjamo vod iz 511. krupske brigade. S Hercegovine smo došli na servis u Baštru i tu imali postrojavanje uoči napada na Kedića Glavicu. Komandant Nanić pitao nas je ima li ko da se boji i da ne bi išao u akciju. Niko se nije javio. Onda smo se tu večer pripremili i ranim jutrom oko pet ili pola šest krenuli. Dobro se sjećam da je Hasan ostao posljednji u spavaonici. Izišao je napolje, stavio pušku na rame i rekao: ‘Meliha, voli te babo najviše na svijetu.’ A imao je kćerku Melihu koja je imala oko dvije godine, koju je puno volio i često je spominjao na liniji. Te njegove riječi trajno su mi se urezale u sjećanje”, prisjeća se Šahinović.

Potom su, priča Šahinović, krenuli uz Kalovac. Bili su zaboravili ponijeti bijela odijela, pa su im momci iz brigovskog voda dali svoja. “Onda smo nastavili uz onu stranu, koja je bila obrasla šumom. Kad smo izišli gore, tu smo Etko, Huse i ja ostali kod jedne kruške, jer smo bili mitraljesko odjeljenje. Naš zadatak bio je da ostalima držimo odstupnicu. Kad su oni krenuli dalje, i mi smo im se pridružili, krenuvši frontalno prema neprijateljskim rovovima. Brzo smo mi uradili svoj dio posla i osvojili Kedića Glavicu”, opisuje Šahinović neke od trenutaka provedenih s Hasanom, te nastavlja: “Zauzimanje Kedića Glavice bio je doista herojski čin. Blistava akcija, baš kao u najboljim američkim filmovima. Meni je sve izgledalo kao da se spontano desilo, toliko smo lahko i neočekivano ovladali tom vrlo utvrđenom strateškom kotom. Ranije se strepilo da se ‘Kedićka’ uopće može zauzeti. Ta je strepnja imala smisla s obzirom na sve činjenice koje nam nikako nisu išle u prilog. Međutim, mi smo među prvima ostvarili svoj cilj. Kad smo došli gore, rekli su nam da je Hasan teško ranjen. Rasim Bajrić došao je da ga previja. Bilo je oko devet ujutro. Onda je jedna grupa prošla s druge strane. Ubrzo je formirana i linija. U tim trenucima i mene je nešto opeklo po ruci. Nisam odmah ni primijetio da sam ranjen, već mi je Etko kazao da mi je ruka krvava. Naknadno sam saznao da je Hasan podlegao. Bila mu je probijena plućna maramica jer je bio pogođen kroz grudni koš. Po pričanju prisutnih suboraca, njega je prvog pogodilo. Pošto je on prvi izišao iz šume na sami vrh, na čistinu, pogodio ga je snajperski metak. U neposrednoj blizini zaostao je jedan neprijateljski snajperista koji je pogodio dosta naših boraca. Nedugo poslije toga, vjerovatno kad je vidio da su naši formirali liniju, taj se snajperista povukao, ali je iza njega, na obližnjem lokalitetu kod jednog kestena, odakle je pucao, ostalo dosta čahura. Izgleda da je baš bio neki specijalac dosta precizan u gađanju. Ko god je izvirio, on ga je pogodio. Tu su još poginuli Haško Ekić, pa onda Hazim Suljić, a još je nekoliko boraca ranjeno.”

“KAD GOD NEŠTO NOVO SAZNAM O OCU, SRCE MI SE ISPUNI RADOŠĆU”

Sin Edvin imao je samo osam godina kad mu je poginuo otac Husein. On se prisjeća tek nekih detalja u vezi s ocem, ali dosta toga je saznao od njegovih prijatelja i poznanika. “Babo je prije rata oko 12 godina radio u Sloveniji. Kad je počeo rat u Hrvatskoj 1991. godine, došao je kući i nije se više vraćao. Bio je društvena osoba i veliki radiša. Volio je pričati viceve i pisati pjesme. Kad bi došao iz Slovenije, znao nas je sve probuditi. Uzme sestru, koja je bila najmlađa, i stavi je u krilo, a nas četvericu postroji ispred. Onda je pita koji je od nas bio zločest prema njoj. Ako bi se ona potužila na nekoga, taj bi ranije išao na spavanje. Jedne zime došao je pred jutro, izvadio nas iz kreveta i onako u gaćama bacao u snijeg. Uživao je u tim nesvakidašnjim scenama, a i nama je to uvijek bilo zanimljivo. Za Bajram bi redovno ispucao dva-tri okvira metaka, a nama dječacima dao bi da i mi ispalimo po dva-tri metka. Mi, ko djeca, raspadali bi se od dragosti. Znao nam je s linije donijeti ‘Topsa’. Kaže: ‘Evo, danas sam dobio pa donio svojoj djeci.’ Sestra Irma često voli prepričati kako je babo, kad bi dolazio s posla, volio donositi igračke i slatkiše i kazati nam: ‘Hajte, vidite šta ima u torbi’, nakon čega bi nastupila opća radost u kući. Mami nije bilo drago kad je odlučio ići na Kedića Glavicu, strepila je da će mu nešto biti. Govorila mu je da ne mora baš on ići, da ostane u komandi, gdje je boravio po prelasku u Vojnu policiju. On joj je odgovorio, misleći na svoje saborce koji su trebali ići u akciju: ‘Sve su to moji dječaci. Kako da oni idu a ja da ne idem?! Nema govora.’ Još joj je rekao: ‘Ženo, ako ja poginem, bit ću šehid, ako Bog da, i u Džennetu ću jesti one slatke kruške.’ Svi stariji koje sam pitao za njega rekli su mi da je bio dobar čovjek i da je volio djecu. I danas, kad god nešto novo saznam o ocu, srce mi se ispuni radošću”, kazuje Edvin.

Sestra Emina jedna je od šest sestara Hasana i Huseina i jedno od desetero djece roditelja Sulje i Rahmane. Osim nje i poginule braće, Eminini roditelji imali su još i Đulu, Fikretu, Muhibu, Hašidu, Dervišu, Fikreta i Salku.

“Možda su za nekoga samo broj, ali za mene su ponos i legende. Nisu bili zlatni ljiljani, ali za nas u porodici bili su dijamanti. Obojica poginuše u jednom danu. Bilo je to previše za sve nas, a posebno za našu majku Rahmanu, ponositu ženu, kakva se samo u Krajini rađa. I danas se sjećam Hasanove dženaze i majčinog tužnog, ali dostojanstvenog držanja. Dok je shrvana od boli, ali bez suza i kuknjave, tog dana na Ahiret ispraćala svoje najmlađe dijete, sina Hasana, drugi joj je sin bio proglašen nestalim, a već se šaputalo da je i on poginuo. Tad je neko od prisutnih poluglasno izustio: ‘Jadna Suljinica.’ Kad je to ona čula, onako već pogrbljena od starosti, okrenula se i rekla: ‘Nisam ja jadna. Poginuli su braneći sve nas, a ne u krađi na tuđem hambaru.’ To mi se toliko dojmilo da se i danas, toliko godina poslije, uvijek rasplačem na te riječi. Takva majka rodila je Hasana i Huseina i doslovno ih zemlji Bosni podarila. Da im Allah da stepen šehida i spoji ih sa svojima u Džennetu!”