Treći je dan našeg boravka na posavskom ratištu, na Vukšiću. Jutro je svitalo lagano, u tišini i rosi koja nas je prekrivala i dobro nas močila. Bit će lijep dan, još samo da bude i miran i sve pet.

Naravno da od toga nije bilo ništa jer je s jutrom ovaj put stigla i naša “praga”. Na njoj je bila dobro poznata posada iz korpusnog MAD-a (mješovitog artiljerijskog diviziona). Prilazi nam njihov šef, stariji borac, Miralem zvani Mire Praga. Obraća nam se strogo, vojnički, vireći ispod šljema: “Halo, momci, ima li kakvog posla za nas?” A ja ne znam šta mu reći, jer ako mu kažem za šumarak i PAM (protuavionski mitraljez) u njemu, počet će pucati, a nama je trebalo odmora, svi smo bili pospani.

Mire je ponovio pitanje pa mu rekoh da nas je iz tog šumarka udarao PAM i da ga nismo uspjeli tačnije locirati. Velim sebi, došli smo ratovati, spavat ću drugi dan.

E da vidite tog veselja. Rukom je popravio šljem na glavi i opet onako vojnički naredio: “Posado, puni”, a meni se okrenuo i samo mirno dodao: “Bjež’te, djeco!” U prvi ga mah nisam shvatio, ali kada su počeli pucati, sve mi je bilo jasno. Vrele čahure od ispaljenih projektila letjele su kao roj pobješnjelih džinovskih pčela, a ne znam zašto sam imao dojam da svaka gađa baš mene.

Brže-bolje odmaknuo sam se na pristojnu udaljenost i odatle u miru gledao šta se događa. Momci su dobro stiskali, a Mire je samo stajao, smijao se i nešto galamio, ali od silne buke nisam razumio ni riječ. Ponašao se smireno, kao da vodi svoj mali privatni rat.

Nakon četvrte serije, povikao je da prekinu, ali posada nije čula. Udarili su još dvije serije po dva okvira. Kad su završili i sišli s “prage”, jedan od njih, kojeg zovu Pinokio, mrtav-hladan, s cigarom u ustima stade pred Mireta i reče: “Šefe, nemamo više zobi.” Ovaj sav izvan sebe, kipi, kosa mu diže šljem na glavi, galami, a oni se samo smiju.

I tako, ode “praga” na punjenje. Pogledao sam u smjeru u kojem su pucali. Više nije bilo šumarka. A što se tiče PAM-a, ni on se više nije javljao.

Bilo je oko podneva kada je do nas došao bezbjednjak iz bataljona i rekao da dobro otvorimo oči jer su na vezi uhvatili razgovor agresora: “Danas bi moglo doći do napada na naše položaje na ovom dijelu linije, pa dobro otvorite oči.”

S njihove strane, poslije djelovanja “prage”, nije otvarana vatra po nama. Bili smo napeti nekoliko sljedećih sati očekujući napad, ali se ništa nije dešavalo.

Oko 15 sati sjeli smo u tranšeju da nešto pojedemo. Uzeo sam svoju pušku s grudobrana i stavio je pored sebe. U tom momentu, nedaleko od nas, odjeknula je jaka detonacija, a onda za njom odmah još dvije povezane. Nisam ni uspio ustati kada se začula vatra iz pješadijskog naoružanja.

Ustajući, uzimao sam pušku i RAP (rezervni alat i pribor). Mirso, koji je ustao prije mene, povika: “Četnici, evo ih desno kroz šikaru!”

Pogledao sam preko grudobrana. Nisam mogao vjerovati da su došli toliko blizu i tako neopaženo. Mnogo ih je izlazilo iz šikare pucajući prema našoj liniji s udaljenosti ne većoj od trideset metara. Dio ih je bio zaklonjen iza betonske ograde dviju kuća.

Trčeći kroz tranšeju, do nas je došlo nekoliko momaka iz Gašijevog izviđačkog voda koji su tu bili u pripravnosti: “Idemo, momci, dolje desno u ispomoć. Ovdje ostaju samo tri čovjeka.” Nabrzinu smo pokupili opremu i, trčeći pognuti kroz tranšeju, krenuli da pomognemo momcima.

Dolje su odjekivale detonacije i vatra iz pješadijskog oružja. Agresorski vojnici zaklonjeni iza betonske ograde uspjeli su se, uz podršku svoje lijeve strane, prebaciti do malog usjeka u cesti koji im je davao idealan zaklon. Pošlo im je za rukom prebaciti težište vatre na ova tri rova i svu snagu usresrediti na pokušaj da ovdje probiju liniju naše odbrane. Ubrzo smo shvatili da je razlog tome pokušaj da dođu do ceste udaljene stotinjak metara iza naših leđa. Izlazak njihove tehnike i oklopnih jedinica na cestu imao bi pogubne posljedice za našu liniju odbrane. Bilo bi to lučno zatvaranje ovog dijela linije, čime bi došlo do zatvaranja u potkovicu naših snaga na ovim položajima. Bili smo svjesni da ni u kom trenutku ne smijemo dopustiti agresoru provođenje u djelo ovog za nas pogubnog plana.

Bjesnjela je žestoka bitka već skoro sat. Jaka minobacačka vatra počela je potpomagati njihove snage u napredovanju prema našim linijama. Nama u ispomoć dolazi još četrdesetak momaka iz HVO “Gromovi”.

U jednom momentu, desno od nas, izlazi tenk na nekih pedeset metara i ispaljuje dva projektila. Osokoljeni tenkovskom podrškom, agresorski vojnici kreću u još snažniji napad. S obje strane odjekivale su detonacije i puščana paljba.

Stiglo im je pojačanje iz šikare i s desne strane. Uskoro smo se našli u vrlo nezavidnoj poziciji. Bilo ih je mnogo i napredovali su prema našoj liniji. Okrenuo sam se prema Miralemu i Mirzi. Mirza je pucao dok je Miralem mijenjao okvir. Činilo mi se da smo u bezizlaznoj situaciji. Imao sam još četiri okvira municije i dvije bombe. Vidio sam da i oni ne stoje bolje.

Mirza se okrenu, pogleda me i reče: “Mislim da treba osigurati bokove ako se budemo povlačili prema cesti. Treba javiti ljudima desno i lijevo da ne bi neko ostao odsječen.”

Pokušao sam nešto kazati kad nas je prekinula gromoglasna tutnjava iza naših leđa. Strahovita paljba iz teškog oruđa kidala je grane iznad naših glava. Četnici koji su napredovali po lijevoj strani bili su zasuti ovom ubitačnom salvom. Pokušao sam vidjeti o čemu je riječ, šta je to iza naših leđa, ali ništa se nije vidjelo. Grmljavina nije prestajala. Pojačana vatra iz pješadijskog oružja zaustavila je agresore na samom ulazu u šikaru desno od kuća. Nekoliko agresorskih vojnika, koji su pokušali da se povuku preko ceste, pogođeni su i odneseni vatrom ustranu. Desno i lijevo ispred krenuli su u povlačenje. Tenk im je, ispalivši još tri projektila u blizinu naših grudobrana, u tome pomagao. A ostalo ih je bilo i nekoliko s desne strane koji su im u tome i mitraljezom davali podršku.

Odahnuli smo na trenutak. Uskoro se iza naših leđa pojavila ista ona jutrošnja figura. “Šta je, djeco, do kad ću ja vas čupati, a, sokolovi”, uz širok osmijeh vikao je Mire Praga. Sad nam je sve bilo jasno. To je ta čudnovata zvijer koja je došla u posljednjem momentu.

Izašao sam iz tranšeje, a Mirza za mnom. Na dvadesetak metara iza nas, u sporednom putu, sakrivena visokim drvećem, stajala je parkirana “praga”. Posada je dopunjavala municiju, a iz cijevi na njoj još se moglo vidjeti lelujanje dima. Došli su u posljednji trenutak i preokrenuli sve u našu korist. Nanijeli su, koliko smo mi vidjeli, velike gubitke agresoru, a šta se dešavalo na desnoj strani, to možemo samo zamisliti.

Sunce je išlo kraju. Počeo je pirkati ugodan vjetrić. Na njemu se njihala zastava s ljiljanima okačena na zadnjem dijelu “prage”. U svoj svojoj ljepoti i bjelini.