Sud u Turskoj osudio je samozvanog televizijskog propovjednika i pisca Adnana Oktara, poznatog i kao Harun Yahya, na 1.075 godina zatvora zbog organiziranja i vođenja kriminalne bande, prevare i seksualnog zlostavljanja.
Osuđen je i za osnivanje i vođenje zločinačke organizacije, političku ili vojnu špijunažu, pomaganje terorističke organizacije FETO, seksualno zlostavljanje maloljetnika, seksualno zlostavljanje, lišavanje slobode osobe, mučenje, narušavanje prava na obrazovanje, evidentiranje osobnih podataka i prijetnje.
Stav je iscrpno izvještavao o Oktarovim mutnim poslovima, između ostalog, i njegovoj saradnji s portalom u vlasništvu notornog Nedžada Latića. Pisali smo da je Harun Yahya autor više knjiga koje su mu prevedene na bosanski jezik, a promotor i urednik većine knjiga na našem jeziku bio je Nedžad Latić.
Također, Yahya je 2011. godine dao intervju za Dnevni avaz, u kojem je predstavljen kao “čuveni turski pisac i teoretičar”. Kakve su veze između Yahye, Latića i Avaza, možemo samo pretpostaviti, a vjerovatno je riječ o identičnim “duhovnim” standardima. Iz knjige Nedžada Latića Boja povijesti saznali smo i za njegovo viđenje Haruna Yahye, s kojim se, prema vlastitom svjedočenju, susreo dva puta u Istanbulu i bio fasciniran njegovim mirisom i sljedbenicima.
Međutim, na dan kada je Stav objavio vijest o presudi Oktaru reagirao je Latić na svom portalu pokazujući zapravo o kakvom se karakteru radi. Lažući i muljajući, perući ruke od saradnje s Yahyom i bilo kakvih veza i poznanstava s njim (o fascinaciji da ne govorimo), Latić je pokušao uvođenje Yahye među Latića i njemu sličan ovdašnji (polu)svijet svaliti na mrtvog čovjeka!?
“Nisam ja prevodio, ja sam samo uređivao Yahyine knjige”, zamuckuje uobičajeno nerazumljivo Latić i priču o osuđenom zlostavljaču Yahyi svaljuje na leđa izvrsnog prevodioca Envera Ibrahimkadića, nažalost, preminulog nekadašnjeg urednika agencije Anadolija.
Jadno i gadno čak i za Latićeve niske standarde jer mu mrtav čovjek ne može odgovoriti niti se odbraniti od blata koje Latić na njega nabacuje. Međutim, bezuspješno.
Jer da je drugačije, Latić bi reagirao onog dana kada je Stav objavio članak s dokazima o njihovoj vezi, a ne sada kada je Yahya osuđen.
Rahmetli Enver Ibrahimkadić preveo je ogroman broj knjiga. Bio je profesionalac koji je unovčio svoj talent i znanje turskog jezika. Nije Ibrahimkadić, koji se čak nije htio ni potpisati iza svog prijevoda, Haruna Yahyu izdizao na pijedestal, promovirao ga, uređivao njegova (ne)djela i sastajao se s njim u istanbulskim vilama. Radio je to Nedžad Latić. I on to vrlo dobro zna.
Iako svako vrlo dobro zna ko je i kakav je Nedžad Latić, njegov nemušti pokušaj odgovora Stavu i bijeg od Yahye samo je konačna potvrda o kakvom se nesoju radi.
