I manje pažljivim praćenjem medija na prostoru bivše Jugoslavije u postagresijskom periodu na Bosnu i Hercegovinu i pokušaju biološkog zatiranja Bošnjaka moglo se primijetiti da zvanična hrvatska televizija pokušava razviti civilizirani diskurs tipa pro et contra. U potrazi za ozbiljnim raspravama na razvalinama bivše zajedničke države, mogli su se na kanalima hrvatske televizije susresti misleći ljudi koji su pružali mogućnost ozbiljnijeg razumijevanja kako realnog, tako i prošlog vremena. Kao reprezente takve televizije, uzet ćemo nezaboravnog Denisa Latina s kultnom emisijom Latinica i Mislava Bagu, voditelja ubitačnih debata.
Bio je to ambijent u kojem je prvi čovjek Hrvatske mogao biti većim dijelom svog života dokazani demokrata Stipe Mesić.
Onda su sadržaji išli udesno s neodoljivim mirisom kiselog kupusa koji se s proljeća širi iz podruma u predgrađu.
Time je otvaran prostor i za mnogo neprijatnije parfeme koje neprestano upotrebljava perjanica najnovije hrvatske politike, Mostarac (oprostite, čestiti, koji ste ovaj grad činili prepoznatljivim širom svijeta) Nino Raspudić.
Iako se ne mogu pohvaliti da sam redovno pratio debate na ovoj televiziji poslije otpuštanja novinara poput Latina i Bage, ali se dešavalo da zastanem u kasnim večernjim satima na raspravama vođenim u studijima HRT-a. Pažnju je privlačio mladić pristojna lika i nerijetko nepristojno obučen (ništa pejorativno ako se zna da je riječ o demonstraciji postmoderne) – svojim narječjem. Bilo je toliko usiljenosti da se zvuči purgerski, ali je pečat hercegovačkog krša (opet ništa ružno prema geografskoj odrednici) bio prisutan u svakoj rečenici.
I kako to obično biva, zainteresiram se, kako tako mlad čovjek tako visokoparne riječi natapa govnjivim ustaškim smradom.
I imalo se šta vidjeti: “(Mostar, 3. studenoga 1975.) hrvatski je filozof, književnik, književni kritičar, prevoditelj, publicist, političar i politički analitičar iz Bosne i Hercegovine. Profesor je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Mostaru. Piše za zagrebački Večernji list i banjolučke Nezavisne novine, a jedan je od urednika emisije Reflex na sarajevskoj OBN televiziji.”
Pa dobro, pomislio sam, uprkos činjenici da je Wikipedija načinila brojne filtere da se na njoj ne mogu publicirati svakojaka smeća, možda ipak čovjek prošverca neke podatke o sebi.
Nadao sam se da će ga zaustaviti u njegovom trabunjanju o ugrozbi “Rvata” u BiH (gdje im jedan glas vrijedi kao najmanje četiri bošnjačka i kontroliraju sve bitne tokove novca) i potrebitosti preuzimanja kontrole nad svim teritorijima koje nisu prepustili braći Srbima. Možda sam suviše pojednostavljeno sublimirao njegova izlaganja upakirana u visokoparne rečenice kazane zagrebačkim slengom s neodoljivim hercegovačkim pečatom, ali sam posve siguran da bi najpažljivije analize rezultirale istim.
U svijetu ozbiljnijeg diskursa kazivanja mlađahnog “Rvata” to bi se jednostavno imenovalo kao tlapnja. I ništa više.
Ali ne lezi vraže!
Pokazat će se da HRT nije sam metastazirao. Hrvatsko glasačko tijelo Pavelićevog je stjegonošu nagradilo ulaskom, ni manje ni više, nego u Sabor Republike Hrvatske.
I da nije rođen u Mostaru, znao bi da je zemlja u kojoj se nastanio izvršila Agresiju na Bosnu i Hercegovinu (zvanična presuda Haškog tribunala), da je cilj bio podijeliti Bosnu i Hercegovinu (a kako mu duhovni otac Franjo Tuđman reče, Bošnjake baciti u Neretvu), da je u neposrednoj blizini grada u kojem je rođen bilo desetine logora u kojima su njegovi sunarodnici nemilosrdno ubijali i sakatili Bošnjake, da su topovi koje sada i sam, na drugi način, koristi porušili najsavršeniju građevinu Balkana – Stari most u Mostaru, da je država u državi (Herceg-Bosna) koju zdušno veliča i širi zvanično okarakterizirana kao udruženi zločinački poduhvat, a njeni nosioci gule robiju diljem svijeta...
Mudri i dalekovidi Alija Isaković govorio je u povodu rušenja Starog mosta: “Rvati su srušili Stari Most u Mostaru poslije 427 godina priželjkivanja. Tim barbarskim činom hrvatska tisućugodišnja kultura dobila je pečat srama svjetske nulte kategorije, koji će istrajavati u njenom europskom obzorju i ozračju narednih 427 godina. (...) Rvati su srušili Stari Most, i to je njihov definitivan mostarski poraz. Mostar nikada nije bio rvatski, i neće biti. Time neću da povrijedim ono malo ojađenih mostarskih Hrvata. Može rat trajati 427 godina, ali ti divljaci ne mogu ovladati takvom oplemenjenom pitominom. Čijim opancima smeta Stari Most, tim je Mostar prevelik luksuz. I prevelik zalogaj.” (Oslobođenje, 11. 11. 1993.)
Navedeno, rvacki filozof, književnik, književni kritičar, prevoditelj, publicist, političar i politički analitičar Nino Raspudić nema u vidu nego čini ono na što je Isaković upozorio: (...) to mokrenje će zaudarati narednih 427 godina bez obzira na sve probrane detergente i deodoranse.
Nesnošljivi Raspudićev diskurs za koji su mu u Hrvatskoj velikodušno otvorili medijski prostor posljednjih desetak godina možda i ne bi zavrijedio pažnju jer je takvih u našem okruženju, kao i među nama, na pasija preskakala. Međutim, mlađahni filozof nagrađen je mjestom u Saboru Republike Hrvatske. Tlapnje mladog Raspudića time su dobile zvaničnu dimenziju. Takvima bolesne ambicije nikad nije nedostajalo i sam dragi Bog zna što se iz takve spodobe može izroditi.
Raspudić u Saboru nije više bezazlena činjenica nastala kao plod neslane šale. On predstavlja Hrvate. Iste one koji od Karađorđeva nisu odustali da sa Srbijom podjele Bosnu i Hercegovinu, a Bošnjake, žive ili mrtve, pobacaju u Neretvu (liniju srpsko-hrvatskog razgraničenja).
Time se početak devedesetih preslikava. Nedovršen posao Milošević – Tuđman, Karadžić – Boban, Mladić – Petković pokušat će dovršiti: Plenković (Milanović) – Vučić, Dodik – Čović... Raspudići su samo artiljerijska priprema.
P.S. Bo sam prisutan kad su jednog Mostarca koji je dijelio osnovnu školu s Ninom pitali: Kako se osjeća Raspudić kad stane na govno? – Kao svoj na svome – odgovorio je.